Mr. Ivan Kozlica: Bitka za Gospić (prvi dio)

Maxportal  će u pet nastavaka objaviti autorski teks hrvatskog povjesničara Ivana Kozlice “Domovinski rat u Gospiću 1991.”, kako su malobrojmi hrvatski junaci pobijedili nadmoćnog srpskog neprijatelja:

Gospić je grad slučaj, grad zločina. Ovakvu ocjenu o Gospiću možemo pronaći u najvećem broju tekstova na internetskim portalima, tiskovinama i drugim izvorima koji govore o ratnim zbivanjima u tom ličkog gradu. Rijetki su izvori koji o tom vremenu kazuju u pozitivnom svjetlu, o onome što se tamo dobroga i korisnoga za cijelu Hrvatsku događalo.

U slijedećih nekoliko nastavaka ispričati ćemo priču o junaštvu malobrojnih branitelja, o podvizima koji su često jedinstveni, tijekom cijeloga trajanja Domovinskoga rata.

U ovom broju donosimo pregled stanja ratnih zbivanja od početka srpske pobune 1990. do kraja kolovoza 1991., do prvih topničkih napada na sam grad. U idućem broju upoznati ćemo vas s trotjednim junačkim podvizima tijekom kojih se grad obranio, podvizima u kojima je osvojeno sedam objakata JNA s kompletnim naoružanjem te zarobljeni svi vojnici, podoficiri i oficiri, oslobođena polovica grada, deblokirani Bilaj i Lički Ribnik.

Na kraju ćemo pokazati kako se one najzaslužnije za obranu podmetanjima pokušavalo smijenjivati, premještati i progoniti. Ovo je naš mali prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz Domovinskoga rata, sjećanje na one kojih više nema i spomen svima koji su bili dio veličanstve junačke obrane grada Gospića i njegove okoline.

Odnos snaga 10:1

Neprijateljske snage prije napada na grad:

U gospićkoj općini 1991. živjelo je 29 049 stanovnika od kojih su 18 613 bili Hrvati, a 8 976 Srbi. Sami grad imao je 9 025 stanovnika, 5 015 Hrvata i 3 243 Srba. Gospić je bio cestovno i željezničko čvorište između hrvatskoga juga i sjevera, a najprije administrativno, gospodarsko i svako drugo središte cijele Like. Položaj grada Gospića i njegove šire okolice u geostrateškom smislu među najznačajnijima je za obranu cijele Hrvatske.

Njegov prostor označavaju tri cestovna prijevoja – Ljubovo, Oštarijska vrata i Pločanski klanac. Ovladavanjem tim točkama neprijatelj bi ga doveo u beznadan položaj, Hrvatsku bi presjekao na sjeverni i južni dio, a što bi to značilo nije potrebno objašnjavati.

Srpska pobuna u ljeto 1990. zahvatila je i gospićko područje, sela naseljena Srbima (Divoselo, Čitluk, Medak, Raduč, Počitelj, Ornice i dr.) otkazala su poslušnost hrvatskim institucijama i s oružjem se podigli protiv nove demokratske vlasti.

Istočni dio Gospića, pretežno naseljen Srbima, u njihovim je planovima trebao postati općina u sastavu zamišljene SAO Krajine, a poslije zauzimanja cijeloga grada planirali su ga preimenovati u Bogorodičinu Palanku.

Njihovo paravojno organiziranje započelo je prije izbora u travnju i svibnju 1990., za to im je poslužio već ustrojeni sustav Teritorijalne obrane (dalje TO) uz kojeg su organizirali seoske straže, udarne skupine, trojke i razne naoružane odrede. Već početkom 1991. osnovan je Sekretarijat unutarnjih poslova SAO Krajine, milicijske stanice Gračac i Titova Korenica.

Na širem području ustrojena je 4. brigada TO-a sastavljena od udbinskog, koreničkog, bunićkog i „teslingradskog“ bataljuna, a uz njih još i samostalne postrojbe jačine voda, čete i bataljuna pa je tako ustrojen i Gospićki odred TO-a. Potpunu pomoć pri ustrojavanju ovih postrojbi pružala je JNA, služba državne sigurnosti i druge institucije Srbije.

Tijekom srpnja 1991. srpske su snage pripremale obruč oko Gospića. Na području novog Ličkog Osika kojeg su Srbi preimenovali u Teslingrad, osim već spomenutog bataljuna TO, ustrojeno je odjeljenje Martićeve milicije i Jedinica milicije za posebne namjene čiji su pripadnici prošli obuku u Golubiću kod Knina. Milicijskim snagama zapovijedao je Radomir Narančić. JNA je tada u novi Lički Osik rasporedila ojačanu mehaniziranu četu iz sastava 4. oklopne brigade čije je sjedište bilo u Jastrebarskom. 

U selima Medak, Čitluk, Počitelj, Raduč i Kruškovac četnički vojvoda Rade Čubrilo osnovao je Velebitski četnički odred koji je brojio oko 700 pripadnika. U Metku je ustrojena postaja Martićeve milicije, a JNA je svoje snage ojačala u skladištu u Svetom Roku. 

U istočnom dijelu Gospića Srbi su osnovali Odred TO-a koji je popunjavalo oko 400 dobro naoružanih pobunjenika, građana Gospića. Zapovjednik mu je bio Simo Japundžić, načelnik Vlade Počuča (kasnije Milan Krajinović-Bekić), a politički komesar Mile Rajčević, direktor jedne gospićke osnovne škole.

JNA je u Gospiću imala snage iz sastava 236. proleterske motorizirane brigade, 35. partizanske divizije, odnosno 1. partizanske brigade. Te su snage bile raspređene u sedam objekata, glavna vojarna „Staniša Opsenica“ (zapovjednik p.puk. Miodrag Đorđević

do kolovoza 1991., a potom puk. Pero Ćavar, ujedno zapovjednici garnizona i 35. partizanske divizije), Dom JNA, skladišta u Kaniži (zapovjednik p.puk. Ahmet Krasniqi do kolovoza 1991., a potom maj. Stevo Pražić, ujedno zapovjednici 1. partizanske brigade) , Podoštri (zapovjednik por. Slobodan Dotlić), Pazariškoj ulici i Jasikovcu te objekt Panos koji je služio za elektroničko izviđanje. Neprijateljske snage, srpski pobunjenici i JNA, raspolagali su s oko 3 000 vojnika.

Hrvatske snage:

Obrambeni sustav SFRJ bio je organiziran u dvije komponente, JNA i TO. Teritorijalna obrana ustrojavana je na republičkim razinama pa je Hrvatska imala svoj štab TO-a i postrojbe brojnosti više od 200 000 vojnika. Oružje za te postrojbe čuvano je u posebnim skladištima TO-a, policijskim postajama i skladištima u objektima JNA. Po objavi rezultata izbora 1990. i pobjede HDZ-a, JNA kompletno naoružanje povlači u svoja skladišta čime potpuno razoružava hrvatski narod. Tako je i naoružanje s gospićkoga područja uskladišteno u objektu JNA Kaniža u Gospiću.

Jedino naoružanje imala je policija, međutim nepovoljni odnos popunjenosti u korist srpskoga kadra zahtjevao je traženje novih rješenja. Hrvatsko je vrhovništvo odlučilo započeti s tečajem Prvi hrvatski redarstvenik kako bi policijske postaje zanovili mladim hrvatskim ljudima te ustrojili specijalne snage.

Srpska pobuna izmjenila je predviđene planove pa su polaznici nakon desetak dana ubačeni u vatru, intervenirali su protiv srpskih pobunjenika u Petrinji i drugim mjestima Banovine, Pakracu, Plitvicama i dr. Redarstvenici su ujedno bili temelj ustrojavanja postrojbi ZNG-a i gardijskih brigada.

U vrijeme izbijanja srpske pobune u ljeto 1990. jedino je policija od službenih naoružanih sastava bila u nadležnosti nove hrvatske vlasti. Međutim, u strukturi gospićke policije bilo je gotovo 90% Srba pa se pribjeglo jačanju pričuvnoga sastava. Tijekom čitavoga razdoblja do topničkog napada na Gospić, policija je imala stalne okršaje s pobunjenicima, bila je na Ljubovu, na Plitvicama gdje je držala policijsku postaju i dr.

Trojica policajaca oteta su 22. lipnja 1991. na cesti koja vodi prema Gračacu, a nekoliko dana kasnije zabilježen je niz napada na policijske snage. U sastavu temeljne, pričuvne i specijalne policije bilo je oko 200 policajaca koji su bili razvučeni na široki prostor.

Početkom srpnja 1991. u Bilaj je pristiglo pedesetak policajaca iz Policijske uprave krapinsko-zagorske, a nešto kasnije došla je skupina riječkih „Ajkula“ pod zapovjedništvo Marina Jakominića ( 29. kolovoza 1992. poginuo na Velebitu).

Poslije izbora 1990. do srpnja 1991. načelnik gospićke policije bio je Josip Bulog, potom kratko Josip Bučić, a do početka rujna tu je dužnost obnašao Petar Karlić. Zapovjednik specijalne policije bio je Nikola Pemper, a njegov zamjenik, ujedno i zapovjednik gospićke satnije, bio je Miroslav Cindrić.

Tijekom jeseni i zime 1990. te proljeća i ljeta 1991., uz postojeće policijske snage, u hrvatskom sredinama organiziraju se dragovoljačke skupine naoružane ponajviše lovačkim naoružanjem, ali i automatskim koje se na kapaljku uvozilo tajno iz inozemstva. U Gospiću je bila specifična situacija, iako su u Sekretarijatu za narodnu obranu i štabu TO-a s novom vlasti došli novi čelni ljudi, u tim tijelima i dalje je radila većina Srba.

Zbog toga je ministar obrane Martin Špegelj zadaću tajnoga organiziranja dragovoljačkih skupina na gospićkom području povjerio Paji Šimiću Conjaru. Šimić je tu zadaću provodio kako je znao i mogao. U mjesnim zajednicama, okolnim hrvatskim selima, dragovoljci se organiziraju samoinicijativno, nabavljaju naoružanje i pripremaju se za obranu.

Pripreme za obranu i razvoj događaja do napada na Gospić

Prema dostupnim podatcima koji dolaze iz kruga dragovoljaca koje je organizirao Pajo Šimić, već u ožujku 1991. organizirani dragovoljci imali su oko pedesetak komada uglavnom lovačkog naoružanja.

Prema istome izvoru (knjiga Stjepana Blažanovića „Lički junak Pajo Šimić) Josip Perković je po nalogu ministra Špegelja 20. ožujka 1991. predao prvo naoružanje i opremu kojim se mogla naoružani jedna satnija, a njegovi ljudi su 28. ožujka predali 20 automatskih pištolja “Škorpion”, šest automatskih pušaka M70, 250 bombi te 1480 kapa, grbova i oznaka ZNG-a.

Josip Kovač iz MORH-a je 30. travnja predao određenu količinu protutenkovskih mina i drugih sredstava.

Na poligonu vojarne Lički Osik 14. svibnja gospićki dragovoljci su oteli minobacače 120 mm, 82 mm, ZIS 76 mm i top 120 mm i predali ih Josipu Perkoviću. U Gospić je 15. svibnja stiglo 128 pušaka M48 i 30 000 komada streljiva za njih te 150 komada eksplozivnih sredstava. Od privrednog eksploziva preuzetog 16. svibnja iz gospićke šumarije, jedna je skupina dragovoljaca počela proizvodnju eksplozivnih sredstava.

Druga skupina je 17. i 18. svibnja provalila u skladište TO-a i pokupila razna sredstva i opremu, ali tamo oružja nije bilo. Početkom rujna iz Zagreba je doveženo osam ručnih bacača M57, dva puškomitraljeza M53 s pripadajućim streljivom te veća količina ručnih bombi. Autor ne može jamčiti da su ovi podatci sasvim točni.

Naime, ako je već u ožujku stiglo naoružanje za jednu satniju, značilo bi da punih pet mjeseci nikakvo oružje nije ni dodijeljeno ni kupljeno jer je u kolovozu bila naoružana samo jedna satnija. Jasno da je uz navedene količine naoružanja bilo i drugih dostava koje nisu zabilježene te osobnih nabava iz različitih izvora, međutim nije teško zaključiti da je sve to bilo jako nedostatno, uzevši u obzir strateški značaj Gospića i njegove okolice za obranu ne samo grada i Like nego i cijele Hrvatske. 

Osim nabave naoružanja kao dijela priprema za obranu, gospićki su dragovoljci provodili razne aktivnosti kako bi bili spremni onog trenutka kada se za to ukaže potreba. Oni su sudjelovali zajedno s drugim građanima Gospića u okruženju tenka JNA koji se 3. svibnja 1991. iskrcao u blizini policijske postaje, zbog čega se tenk ipak povukao u glavnu gospićku vojarnu JNA koja je nekoliko dana bila potpuno blokirana. Tu se posebno istakao Pajo Šimić, što je znao raditi i u drugim sličnim prilikama.

Poslije tog događaja dragovoljci su gospićke vojarne držali pod stalnom prismotrom i svojevrsnom blokadom. Šimić je s desetak dragovoljaca 28. svibnja sudjelovao na prvom svečanom postrojavanju Zbora narodne garde u Zagrebu.

Ono što je važno istaknuti da su se organizirani gospićki dragovoljci od lipnja 1991. sve češće mogli vidjeti s oružjem na gospićkim ulicama čime su hrvatskom stanovništvu ulijevali određeno povjerenje, a neprijateljski raspoloženim Srbima davali do znanja da nisu samo oni naoružani. U tu su svrhu provodili različite radnje kako bi pokazali da ih ima daleko više od broja koji je bio stvaran. 

Prva žrtva na gospićkom području bio je Mirko Hećimović iz Perušića kojeg su 7. siječnja 1991. srpski teroristi teško ranili iz vatrenoga oružja. Lipanj i srpanj 1991. protekli su u sve češćim srpskim napadima na hrvatska naselja, policiju i ZNG. Prve žrtve koje su pale na gospićkom području 6. srpnja 1991. bili su pripadnici 2. A. brigade ZNG-a Pero Juriša i Ivica Kolar.

U Metku je uhvaćen Milan Župan, na smrt je isprebijan i izbačen iz automobila, umro je u bolnici 22. srpnja. Upravo taj dan je bio napad na Barlete kada je hrvatska policija pružila žestok otpor. Srpski četnici vojvode Rade Čubrila 5. kolovoza 1991. u Lovincu su odveli i ubili petoricu pričuvnih policajaca, Ivana Ivezića, Stjepana Katalinića, Jurja i Milana Sekulića te Martina Šarića. Bilo je sasvim jasno da je JNA stala uz Srbe i da je pitanje dana kada će doći do otvorenoga napada na Gospić i hrvatska sela. Dragovoljci u selima bili su čvrsti u nakani da brane svoje domove i obitelji, međutim bili su više nego nedovoljno osposobljeni i naoružani.

U takvim uvjetima MORH u Gospić šalje prebjega iz JNA kapetana I klase Davora Peitla za zapovjednika obrane gospićkog područja. On uspostavlja suradnju s policijom i Pajom Šimićem koji je predstavljen kao zapovjednik „brigade“ od gotovo 1 500 ljudi. Međutim taj broj ljudi je na popisu, stvarnost je bila sasvim nešto drugo. Na gospićkoj stočnoj tržnici 25. kolovoza 1991. postrojene su raspoložive snage ZNG-a – četiri naoružana voda 25. satnije kojima su zapovijedali Pajo Brkljačić, Frane Zorić, Ivica Živković Živa i Pajo Šimić.

Uz njih je postrojena i 26. satnija iz Pazarišta kojom je zapovjedao Ante Ćaćić, ali za tu satniju nije bilo oružja, imali su samo kape i ambleme. I to je bilo sve od „brigade“. Te će snage postati okosnica ustroja 118. brigade ZNG-a, a kasnije i 9. gardijske brigade HV-a. (o nesporazumima oko ustrojavanja 117. i 118. brigade ZNG-a te 58. sam. bataljuna ZNG-a biti će riječi u jednom od nastavaka).

U Gospić je 24. kolovoza 1991. stigao predsjednik Kriznog štaba i vladin povjerenik za Liku Ante Karić sa svim ovlastima u civilnom i vojnom području. Nakon upoznavanja sa stanjem koje se može označiti zabrinjavajućim, on se poslije nekoliko dana boravka u Gospiću vratio u Zagreb kako bi upoznao nadležne te zatražio pomoć. 

Zaključno: pred sami napad na Gospić i okolicu hrvatske su snage brojile oko 300 naoružanih pripadnika, uglavnom pješačkim lakim naoružanjem, dok su srpske snage i JNA brojile oko 3 000 pripadnika uz podršku topništva, oklopa i zrakoplovstva JNA! Pri takvom odnosu snaga, 10:1, u noći 29./30. kolovoza 1991. započeo je topnički napad na Gospić.

Sramotno! Zastavnik JNA na popisu poginulih hrvatskih branitelja!?

Dana 29. kolovoza 1991. kamion JNA vozio je hranu iz glavne gospićke vojarne u Novi Lički Osik te je zaustavljen radi pregleda na hrvatskoj kontrolnoj točki u Starom Ličkom Osiku. Po zaustavljanju, iz kamiona je izišao zastavnik JNA Nikola Bačić (rođ. 1947. u Povljani na Pagu) i počeo pucati iz automatskog oružja te ranio hrvatskog specijalca iz Gospića Milana Asića zvanog Rambo. U uzvratnoj vatri Bačić je ubijen.

Ove navode potvrđuju sudionik događaja i tadašnji zapovjednik gospićke specijalne policije Miroslav Cindrić i načelnik Policijske uprave Gospić Ivan Dasović. Hrvatska strana je nekoliko dana kasnije vratila kamion u glavnu gospićku vojarnu, u pratnji oklopnog transportera odvezao ga je podoficir JNA i kasniji hrvatski časnik Stjepan Škrinjarić.

Činjenica da je zastavnik JNA ubijen, a nekoliko njegovih vojnika iz pratnje ostali neozljeđeni, dovoljna je potvrda da hrvatski policajci nisu imali namjeru pucati na kamion bez jasnoga povoda.

Ranjavanje Asića također kazuje da je došlo do međusovne razmjene vatre. No, pogledajmo zašto smo izdvojili baš ovaj slučaj. Ubijeni zastavnik JNA danas se nalazi u bazi poginulih hrvatskih branitelja!

Status hrvatskoga branitelja riješila mu je Uprava za obranu Karlovac na temelju potvrde koju je 2002. izdala Zajednica udruga Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). U povrdi je stajalo da je Bačić od 23. lipnja do 12. rujna 1991. bio u Samostalnom vodu HOS-a Karlovac kojim je zapovijedao Željko Čerimović.

Kako bi stvar bila još zamršenija, u evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja stoji da je Bačić poginuo u Gospiću 29. kolovoza 1991. kao pripadnik Operativne zone Karlovac!? Prema nekim izvorima, kasniji načelnik SIS-a Miroslav Međimorec dao je izjavu da je Bačić radio za hrvatske tajne službe.

Što je sve ovdje lažno ili netočno: Bačić nije bio pripadnik HOS-a, a naročito nije mogao biti do 12. rujna 1991. jer je bio u JNA i poginuo 29. kolovoza (14 dana ranije), karlovački HOS nije ratovao na gospićkom području, Operativna zona Karlovac je ustrojena tek 1. listopada 1991., Miroslav Međimorec je u obranu Hrvatske stupio petnaestak dana poslije Bačićeve pogibije!

Nitko od glavnih sudionika obrane Gospića ne potvrđuje Bačićevu suradnju, u nikakvom obliku, a da je i bila, kakav je to način uplitanje HOS-a i izdavanje lažne potvrde. Konačno, kao pripadnik neprijateljske JNA pucao je na hrvatske policajce te jednoga ranio! Ima li veće sramote za hrvatsku državu i njezine institucije, veće boli za svakoga hrvatskoga branitelja zbog ovoga i ovakvih slučajeva!?

Obitelj poginuloga Bačića ostvarila je sve povlastice koje imaju obitelji poginulih hrvatskih branitelja. Bačićeva supruga htjela je pristupiti Udruzi obitelji poginulih hrvatskih branitelja Karlovačke županije, a kad je od nje zatraženo da priloži kopiju dokumenta o okolnostima stradavanja, više se nije vratila!

Prilikom pisanja monografije o poginulim braniteljima Karlovačke županije od supruge je zatražena fotografija u odori Hrvatske vojske koju ona nije mogla dostaviti jer Nikola Bačić nikada nije obukao odoru hrvatskoga vojnika! Milan Asić Rambo na žalost ovo neće pročitati, umro je 2013 godine

I još nešto – ime Nikole Bačića nalazi se na popisu „Veritasa“ Save Štrbca kao srpska žrtva rata!

Ivan Kozlica/Foto: arhiv

O AUTORU: 

Ivan Kozlica (Sinj, 19. ožujka 1958.), hrvatski povjesničar i bivši visoki državni dužnosnik. Diplomirao je na FPZ-u i na Ratnoj školi Oružanih snaga RH ‘Ban Josip Jelačić’. Magistrirao je na poslijediplomskom studiju novije hrvatske povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu temom Stradanje civilnog stanovništva sinjskog kraja 1944

.

Dragovoljac je Domovinskog rata od ljeta 1990. godine.  Obnašao je dužnost pomoćnika glavnog inspektora Oružanih snaga RH i pomoćnika ministra obrane RH te visoke dužnosti u Ministarstvu obrane RH. Autor je brojnih članaka o ratnim žrtvama koji su izašli u mnoštvu hrvatskih tiskovina.

Objavio je knjige “Krvava Cetina: masovni pokolji u cetinskome kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu” (2012.), “Markovića jama: partizanski zločin u Aržanu i Podima 1944.” (2014.), “Alka u politici politika u Alki : sinjska alka i ratovi dvadesetog stoljeća” (2014.) i “Vrličko pitanje: Vrlika u žrvnju velikosrpske politike” (2015.).

Godine 2015. godine predložen je za Nagradu Splitsko-dalmatinske županije za zasluge u znanstveno-istraživačkom radu. Gradska vijeća Vrlike i Trilja dodijelila su mu godišnje nagrade za zasluge u znanstveno-istraživačkom radu.