Nabava aviona: Maskirovka u tijeku, ali daleko smo još od ugovora

Sa Francuskom Hrvatska nema nikakve diplomatske, vojne, gospodarske, kulturne ili druge veze koje možemo okarakterizirati kao tradicionalne. Vojne veze imamo još i manje. One su bukvalno nepostojeće.

„Donijeli smo povijesnu odluku!“
„To je ogroman iskorak za Hrvatsku vojsku!“
„To je projekt koji jamči sigurnost i suverenitete Hrvatske!“
„Proces smo vodili sustavno  i temeljito.“

Ovo su bile samo neke od grandioznih i šupljih izjava domaćih političara u rano proljeće pomalo zaboravljene, ali ne tako davne
2018. godine kada je izbor pao na izraelskog F-16 Barak. Kao što znamo patetične riječi nepogrešivo prati sudar sa stvarnošću. Taj se sudar u hrvatskom slučaju vrlo brzo dogodio. Agonija koja je uslijedila demonstrirala je sve naše intelektualne i kadrovske kapacitete u nerješivom rebusu zvanom „višenamjenski borbeni avion“.

Bili smo toliko ozbiljni da smo vjerovali usmenom obećanju (ponavljamo i podvlačimo „usmenom obećanju“) izraelskih prodajnih menadžera iz IAI-ija da će izlobirati reexportnu dozvolu „Lockheed Martina“ za Baraka. Očekivano, to se nije dogodilo.
Iz „Lockheed Martina“ su rekli – „Može reexport F-16 prema Hrvatskoj, ali u izvornoj tvorničkoj verziju block 30 kakvu smo vam isporučili prije kusur i par godina“.

Dakle, nije bilo nikakve zabrane. Samo su postavljeni uvjeti izvoza i ništa više. Skandalozno preko svake mjere je da mudraci u MORH-u nisu osjetili potrebnim pravovremeno obavijestiti predstavnike našeg glavnog strateškog vojnog partnera, SAD-a, o rabotama koje smo zacrtali provesti s Izraelcima.

Ovdje se ogleda sva umna raskoš aktera ove priče u Hrvatskoj koja se i danas, bez dileme, nastavlja.  Što se tiče tzv. „struke“, ista ekipa opet vodi priču. I sada se perfidno igra partija šaha protiv SAD-a.

Tzv. „struka“ je kao „zaključila“ da samo dva aviona ispunjavaju hrvatske zahtjeve – Rafale i F-16V i prema Vladi su prebacili lopticu u obliku studija izvodivosti (iako to nije dokument koji Vlada treba listati) da se dalje bakču. Zar to nisu mogli sami staviti u zaključku? Mogli su, ali nije takav naputak. U tijeku je maskirovka u kojoj se stvar naštimava za Rafala, a Amere (u ovoj fazi) ne smijemo naglo naljutiti.

Samo da leti

Doista nije jasno kakve „zahtjeve“ može imati jedno zrakoplovstvo koje na stajanci ima 4 kritično ispravna dvosjeda i 3 poluispravna jednosjeda. Ovakva avijacija može imati samo jedan zahtjev – „Dajte nam bilo što samo da LETI“. Treba ovdje biti posve iskren. Krema te famozne struke u HRZ-u nema ama baš nikakvo iskustvo operiranja sa modernim avionom 4. generacije.

Više iskustva sa suvremenim tehnologijama imaju turistički piloti sa Cessne. Groteskno zvuče agitpropovske laude kako nakon MiGa-21 nema toga aviona kojega ne možemo letjeti, mi u 191. Eskadrili lovačkih aviona. Ovo zvuči slično kao nekada poklič Mirka i Slavka – nema toga aviona kojega će Švabo napraviti, a da ga mi ne možemo ukrasti i poletjeti.

Svi oni euforični medijski poslušnici i mlatimudani sa društvenih mreža trebali bi sada potegnuti ručnu.  Dalek je još put do potpisivanja bilo kakvog ugovora. Sjetimo se opet Baraka. Odluka je bila donešena, ali ugovor, kao što znamo, nije potpisan. Bukvalno, sve što je moglo poći krivo, pošlo je. Režiser ovog propalog hrvatsko-izraelskog filma, tadašnji ministar obrane i potpredsjednik Vlade, frenetično je pokazivao razne znakove ispada i neuravnoteženosti, ne vjerujući da su ga „prijatelji“ izigrali, kako je tepao hladnim i iskusnim biznismenima iz Izraela. Zar misle da će sada ići kao po loju? Malo morgen.
U uvjetima sunovrata hrvatske privrede i sve većeg siromaštva (obnovu razrušenog Zagreba da ne spominjemo), nekome će se gadno tresti ruka prije nego stavi bilo kakav potpis na papir.

Rafale ili F-16V?

Kakva šekspirijanska dilema avijacije koja ne može skupiti ni 5 pilota za preobuku za novi lovac. Poniženje koje tehničari prolaze noćna je mora bez kraja. Nemaju nikakve licencije ni kompetencije sukladne svjetskim standardima, a u zrakoplovstvu je kompetentnost jedini zakon. Bilo bi zanimljivo vidjeti strukturu licenciranog osoblja u ZTC-u. Ni čuvenu „Kockicu“ više nisu sposobni vratiti u zrak… Hoćemo li Rafaleu ili Viperu papirnato produljivati resurse kako smo to muljali na MiGovima?

Kome je uopće moglo pasti na um produžiti radni resurs mlaznog motora samo jednim papirom i to za čak 20 posto!? I time direktno ugroziti pilota koji leti tim zrakoplovom, jer radni se resurs može produžiti samo prema standardu proizvođača te letjelice, te na temelju raznih NDT snimanja i analiza rada. Ali, u MORH-ovim autističnim propisima fino piše „20 posto“. Gdje je odgovarajuća zakonska regulativa za sigurnost letenja jednog Rafala ili Vipera? Nema je. Niti se po tom pitanju išta suvislo radi.

Imamo samo fušeraj zvan Pravilnik o održavanju vojnih zrakoplova i zrakoplovne tehnike. Jesmo li sa tim tariguzom upoznali naše prijatelje iz Francuske i SAD-a? Normalno da nismo. Skrivaj ludog sina dok gosti ne odu.

Neregulirana regulativa

Više od 20 EU država je kao standard u održavanju i plovidbenosti zrakoplova prihvatilo tzv. EMAR regulativu (European Military Airworthiness Requirements), osmišljenu i odobrenu od EDA-e (European Defence Agency), koja daje standarde gotovo identičnima onima EASA-e, a to su standardi vezani za: projektiranje zrakoplova, uvjete za održavanje kontinuirane plovidbenosti, uvjete za tehničko osoblje, uvjete za odobrene organizacije za održavanje te uvjete za školske centre za obuku osoblja. Ništa od svega navedenog Ministarstvo obrane RH nije riješilo.

Moramo hitno donijeti najmanje dvadesetak pravilnika za vojno zrakoplovstvo. Što radi oskudna i nepostojeća regulativa već smo vidjeli u slučajevima pada vojnog helikoptera u Vukovaru, sudara MiG-ova na Slunju, pada MiG-a kod Lomnice, sramotnom zapuštanju kompletne linije najboljih HRZ-ovih helikoptera Mi-171Sh da im isteknu resursi, itd.

Ne daj Bože da nam se sutra sruši neki Rafale ili F-16, znate li to provodi istragu?   Tijelo MORH-a!? Samostalni sektor za vojni zračni i pomorski promet (SSVZPP), u kojemu radi svega dvoje ljudi, dok je istom na čelu stanoviti časnik koji je i pouzdanik jednog tajnog zagrebačkog društva. Teška groteska.

Svugdje u normalnom svijetu istrage vodi hijerarhijski neovisno tijelo kojemu se ne može naređivati i miješati u istragu, ali ne i u nas. EU zrakoplovna regulativa kao što su Part 21, Part M, Part 145, Part 66, EMAR, …sve  su to daleka i neistražena prostranstva za SSVZPP koji nije ni prismrdio procesu kupnje novog borbenog avioni, a trebali bi biti. Barem po logici stvari. Ako ste ovdje možda pomislili da je tako i u afričkim zemljama, varate se i to gadno. Piloti ratnih zrakoplovstava Ugande, Angole i Alžira lete na Su-30, jednom od najboljih ruskih i svjetskih višenamjenskih borbenih aviona današnjice.

U HRZ-u je situacija s kvalitetnim školovanim zrakoplovnim inženjerima kritična. Slobodno se može reći dramatična. Zrakoplovni inženjeri su trenutno pod vrlo velikim opterećenjem, po pravilu marginalizirani s usporenim napredovanjem kako bi ih se što duže držalo u u potlačenom statusu u nakaradnom sustavu HRZ-a. Vode programe radova i resurse za 6-7 tipova zrakoplova. Oni prolaze pakao, jer se sada moraju brinuti i o pristiglim „Kiowama“, a dolaskom novog borbenog zrakoplova prijeti potpuni slom cijelog sustava. Naravno, zrakoplovnih inženjera nema na zapovjednim mjestima koja su po pravilu rezervirana za pilote, a o generalskom ustrojbenom mjestu namijenjeno zrakoplovno-tehničkoj struci da i ne govorimo.

Znaju li to djevojke i mladići koje se privlači na sveučilišni vojni studij? Bogeci koji se odluče na smjer tzv. „stručnog“ časnika, a ne „karijernog“, čeka ogroman teret koji neće pratiti i razvoj u činu. Obično kasno biva kada kolege vide koliko su se trudili, zdravlje izgubili i kakav teret nosili da ih po činu preteknu nekakvi poslušnički ljigavci. Dokle god u sustavu vrijednosti hrvatskog vojnika i časnika njegujemo onu „mangupsku komponetu“, naslijeđenu mahom iz JNA mentaliteta koja je nepisano pravilo proboja i napredovanja, marljive „dobrice“ u sustavu nemaju što tražiti.

SSVZPP je u sukobu interesa sa samim sobom, jer ista služba upisuje zrakoplove u registar, izdaje im certifikacije i produžuje plovidbenost, pa ako je netko iz iste službe sjebo stvar ispunjeni svi uvjeti da se to gurne pod tepih. Domaća javnost pojma nema o uzrocima vojnih zrakoplovnih nesreća u posljednjih 15-ak godina. Amerikanci takve stvari uredno javno objavljuju.

Nefrankofona Hrvatska

Sa Francuskom Hrvatska nema nikakve diplomatske, vojne, gospodarske, kulturne ili druge veze koje možemo okarakterizirati kao tradicionalne. Vojne veze imamo još i manje. One su bukvalno nepostojeće. Sve dosadašnje hrvatske strateške i vanjskopolitičke probleme nije rješavao Pariz. Neće ni u buduće.  Dobar dio ni ne može. Hrvatska nije frankofona ni u jedno jedinom pogledu, tako da nitko živ ne zna po kojem se osnovu sada zaziva strateško vojno partnerstvo za Francuzima.

Iza nastojanja da se Hrvatskoj uvale preskupi Rafalei krije se prvenstveno ambicija Pariza da zaradi pare. Na hrvatskoj strani, kako sada stvari stoje,  osobne financijske koristi od akvizicije Rafalea imati tek tri ili četiri osobe. Ono što najviše izaziva paranoju je ne spominjanje gospodarske kompenzacije koji bi Francuzi ponudili paralelno s avionima. Koje tehnologije, koje konkretne investicije, koliko novih radnih mjesta,…

Vlada i oni u Ministarstvu gospodarstva evidentno ne inzistiraju previše na privrednim benefitima nabave aviona, a da je stvar uredna valjda bi hrvatski porezni obveznici već znali kakve im gospodarske prilike donosi skupi Rafale. Tada bi opčinjenost Francuskom bila opravdana. Ovako, niđe veze, sve iracionalno, kariakturalno,… Izgleda da nakon što je Macron samo mahuno Zagrebu, ovi naši samo su popadali u sevdah.

Danas opet radosno srljamo u govna. Sličnog okusa onima koje smo kusali sa Barakom. Stvarne promjene HRZ-a, koje moraju ići iznutra, nikoga ne zanimaju. Važno je samo „čiji je duži“, naš ili srpski.  Oh là là.

Analitički tim Maxportala/Foto:press