Nadbiskup Dražen Kutleša na 25. obljetnicu beatifikacije: “Stepinac je Božji dar Hrvatima”

“Stepinac je dar, Božji dar hrvatskom narodu, u jednom od važnijih trenutaka njegove povijesti. Jer, na početku svakoga čovjeka ne stoji slučaj ili sudbina, nego naum Božanske ljubavi”, poručio je u subotu, 30. rujna, nadbiskup Dražen Kutleša.

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodio je misno slavlje u Mariji Bistrici povodom 25. obljetnice beatifikacije blaženog Alojzija Stepinca. Ovom prilikom misno slavlje održano je u Mariji Bistrici u subotu 30. rujna, a nadbiskupovu homiliju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!  Okupila nas je osobito radosna prigoda proslave 25. obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Sveti papa Ivan Pavao II. nazvao je Stepinčevu beatifikaciju povijesnim događajem u životu Crkve i naše nacije.

Crkva je oduvijek častila svoje mučenike jer se u njima očitovao lik samoga Isusa Krista, pravog i izvornog mučenika. Mučenici, slike trpećega Krista, čistoćom su i ljepotom svoje savjesti oduvijek bili prijekor svojim progoniteljima, a izvor udivljenja i poštovanja generacijama koje dolaze.

Stepinac je dar, Božji dar hrvatskom narodu, u jednom od važnijih trenutaka njegove povijesti. Jer, „na početku svakoga čovjeka ne stoji slučaj ili sudbina, nego naum Božanske ljubavi.“  Kardinal Alojzije Stepinac postao je zagrebački nadbiskup po Božjoj providnosti, a jer se Bogu svidio, i veliki izvor blagoslova našemu narodu.

Blaženi Alojzije Stepinac, slijedeći Isusa Krista, koji je model i uzor svakog mučeništva, dragovoljno polaže svoj život. Bilo mu je jasno da njegovi protivnici ne bi imali nikakve vlasti nad njim da im nije dana odozgor (usp. Iv 19,11). Kao Božji čovjek znao je da je čas tmine i zla, gledan očima vječnosti, kratkotrajan. Svjestan da mu se ništa ne događa mimo Božje providnosti, bio je „u miru“ (Mudr 3,3), iako u ljudskim očima kažnjen, nada mu je bila puna besmrtnosti (usp. Mudr 3,4).

Slobodan od svake ljudske prosudbe i fabriciranih mišljenja vladajuće ideologije o njegovoj krivnji, prepustio je Božjoj providnosti da ga brani. Jer, mučenici nisu robovi ideologija, trendova i utjecaja, nego slobodni ljudi kojima je jedini smjerokaz Isus Krist i njegovo Evanđelje.

 

Čovjek kojemu je jedini putokaz Bog i njegove zapovijedi i sam postaje svjetlo i orijentir drugima. Mudro je to izrazio Sveti Otac Ivan Pavao II. prilikom beatifikacije: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik.“
 
1. Vjera u Boga, prva je odlika koja blaženog Alojzija Stepinca čini istinski velikim.

Naš blaženik bio je svjestan da biti Kristov nosi rizik njegovu životu. Ali istovremeno zna da ovozemaljski život ima cilj, a taj je cilj jedinstvo s Bogom, ostvareno u punini zajedništva s njime u vječnosti.

„Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas, a danas je nauka ta, da on uopće nije postojao!“[4], izjavio je u zaključnoj riječi na montiranom sudskom procesu 3. listopada 1946. U više navrata hrabro izjavljuje kako je spreman umrijeti za Boga i za Crkvu.

Kako je moguće svjesno i slobodno odabrati smrt?! Svoj život mirno predaje samo onaj čovjek koji čvrsto vjeruje u nadi da ga na kraju ovoga života čeka Bog. Svojom mirnoćom, strpljivošću i predanjem u Božju providnost blaženi Alojzije Stepinac snažno je posvjedočio vjeru u uskrsnuće. Znao je da kraj njegova života nije ništavilo ni trulež, kao što je to naučavao komunizam, nego upravo suprotno − u Stepinčevu liku snažno nam blista vjera u uskrsnuće. Spašavati svoj život na štetu njegove prave vrijednosti, po cijenu vječnosti i Neba, njemu, jednostavno nije opcija.

Blaženi Alojzije, čovjek poput nas, volio je život, poštovao je svačiji život, neovisno o nacionalnoj, ideološkoj, rasnoj ili klasnoj pripadnosti, ali je znao da vrijednost života nije vezana samo uz horizonte ove zemlje. Znao je – Bog je temelj života, po njemu jesmo, On nas je stvorio i htio. Pa iz toga temelja proizlazi nepovrjedivo dostojanstvo svakoga ljudskog bića.

Svaka filozofija, ideologija ili zakon koji progovara o čovjeku, a da ne uzima u obzir ovu temeljnu istinu završava u laži, a nerijetko i u krvi. Oslobođenje od Boga u ime čovjeka, zapravo, dokida čovjekovo dostojanstvo. Pokazale su to, i dokazale svojim postupcima, sve totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća – fašizam, nacizam i komunizam. Iznova to pokazuju „nove“ ideologije. Suvremene ideologije ne inzistiraju na mijenjanju čovjeka „izvana“ modelirajući njegovo društveno uređenje. One to čine mnogo podmuklije, „iznutra“, dovodeći u pitanje zakone upisane u samu bit čovjeka. Ulazeći u samu narav čovjeka, negiraju prirodne zakone, negiraju stvorenost čovjeka kao slike Božje – kao muškarca i žene – dovodeći tako u pitanje temelje obitelji i temelje samog društva.

Dvotisućgodišnje iskustvo Crkve govori da ideologije i sustavi zadojeni mržnjom prema Bogu dolaze i prolaze. Trenutačno javno mnijenje i uvjerenje ne može biti temelj društva ni kriterij istine. Stoga, ni kultura u kojoj živimo „…nikad ne može postati kriterij prosuđivanja, a još manje kriterij istine glede Božje objave.“

Duh Božji u srcima vjernika opire se duhu ovoga svijeta, a „u Spasiteljevu križu, križu Isusovu, u daru Duha Svetoga, u sakramentima koji izviru iz probodenoga Srca Otkupiteljeva (usp. Iv 19,34) vjernik nalazi milost i snagu da uvijek obdržava sveti Božji zakon, i uslijed vrlo teških prilika.“

„Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak?“, pita se Stepinac i vrlo aktualnim riječima odgovara: „Crkva je za onaj poredak koji je toliko star koliko i Deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.“ Zato, „ne vjerujte svakom duhu“ (1 Iv 4,1), i ne robujte „duhu zablude“ (usp. 1 Iv 4,6) koji stvara zakone po svojim strastima.

Blaženi Alojzije Stepinac bio je čovjek prodorna, proročkog duha, koji je slutio da će jednoga dana doći do ujedinjenja Europe. „Što se tiče ujedinjenja Europe, ja sam uvjeren da će do toga jednog dana doći“, kaže on. „To je postulat zdrave pameti, a događaji, u kojima živimo, to pospješuju. Hoću li ja to doživjeti, ne znam, ali želim da takva Europa, bazirana na principima Kristova Evanđelja, donese definitivni mir čovječanstvu, koliko je na zemlji moguće.“

Nažalost, poznato nam je da mira nema. I danas bukti rat usred Europe, jer hoćemo mir, ali ne želimo Boga. A, „On je mir naš“ (Ef 2,14), Isus Krist je knez mira (usp. Iz 9,6). Ni Europa ni svijet – bez Boga – bez poštovanja naravnih zakona, bez solidarnosti, nikad neće imati mir.

I prije više od osamdeset godina, blaženi Alojzije prokazao je najveću slabost suvremene Europe – gubitak njezina kršćanskog identiteta, njezinih duhovnih korijena, baštine, običaja, povijesne istine i kršćanskih simbola u javnome prostoru. Europa pokušava živjeti humanizam bez Boga, zaboravljajući da su društvene vrline, socijalna pravednost i solidarnost, briga za bližnjega, skrb o prirodi i ekologija duboko kršćanske vrijednosti. I danas su, itekako, aktualne njegove riječi: „Europska kultura može ozdraviti samo pod jednim uvjetom – da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist Bog!“

2. Ljubav prema svakom čovjeku, neovisno o vjeri i podrijetlu, kao i oproštenje mrziteljima, čini Stepinca uistinu velikim.

Poznato je, a o tome postoje brojna svjedočanstva svjedoka, da je blaženi Alojzije Stepinac sudjelovao u spašavanju ljudi svih nacionalnosti i vjera, čak i samih komunista. Za blaženika je svaki život bio svet. „Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojena crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak, čast, jer je pisano – ne ubij, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva na bližnjega svoga.“

U vrijeme njegova sudskoga procesa toliki su ljudi svjetske politike, znanosti, vjere i kulture dali svoja svjedočanstva o Stepinčevoj nevinosti. Tako Winston Churchill u britanskom Parlamentu, 1. studenoga 1946., kaže: „Okolnosti sudskog procesa i osude zagrebačkog nadbiskupa stvorile su na daleko i široko rasprostranjenu tugu.“

Louis Breier, predsjednik američkih Židova, 13. listopada 1946. reći će sljedeće:„Ovaj veliki čovjek Crkve bio je optužen da je bio kolaborator nacista. Mi Židovi to poričemo. Mi znamo iz njegove prošlosti, počevši od godine 1934. pa dalje, da je on bio istinski prijatelj Židovima, koji su u ona vremena stenjali pod Hitlerovim progonima i progonima njegovih slugana. On je jedan od rijetkih ljudi u Europi koji su se digli protiv nacističke tiranije u doba kad je to bilo opasno…

Govorio je otvoreno i neustrašivo protiv rasnih nürnberških zakona i njegova opozicija nacističkom teroru nije nikada popustila… Iza sv. pape Pija XII., nadbiskup Stepinac bio je najbolji zastupnik progonjenih Židova u Europi.“

Svojim stavovima i ponašanjem blaženi Alojzije Stepinac u mnogočemu je već živio ono što je kasnije izrazio II. vatikanski sabor. Crkva je tako, imajući još živo sjećanje na strahote rata, u svojoj Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes – Radost i nada – jasno izrekla: „Sve što se protivi životu, kao što je ubojstvo, bilo koje vrste, genocidi, pobačaji, eutanazije (…), tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; sve što vrijeđa ljudsko dostojanstvo (…) svi ti i slični postupci zacijelo su sramotni već sami po sebi, i dok truju ljudsku civilizaciju, više kaljaju one, koji tako postupaju nego one koji nepravdu trpe, i u proturječju su sa čašću Boga Stvoritelja!“

Dubok odnos s Bogom oslobodio je bl. Alojzija od navezanosti na ljudska mišljenja i materijalne probitke pa je njegova jedina preokupacija bio čovjek – slika Božja. Poznata je njegova briga o zbrinjavanju ratne siročadi po samostanima, internatima i dječjim domovima. „Pogledajte tužna lica onih tisuća djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca ni za majku“, kaže u jednoj od svojih homilija. „Sjetite se onih mnogih zaplakanih majka, koje tragaju za izgubljenom djecom. Sjetite se suza silom rastavljene braće i sestara, silom rastavljenih bračnih drugova, popaljenih sela i gradova, toliko uništenih i razorenih dobara.“ Srcem osjetljivim za čovjeka pomagao je svima i svugdje, znajući da u svakom čovjeku trpi sam Krist.

No, najveća briga bile su mu duše koje se gube u bezboštvu. „Neka nose i biskupski dvor i župne dvorove i crkve, ali duše nikada!“, piše u jednom od svojih pisama. Po uzoru na Dobroga Pastira, bio je istinski čuvar i pastir duša.

Njegovu ljubav nije zaustavila ni otvorena mržnja ni neprijateljstvo. Čuvari u zatvoru, a kasnije u kućnom pritvoru, svjedočili su njegovoj velikoj dobroti i sućuti. A sućut prema progonitelju i ljubav prema mrzitelju očit je znak prisustva Duha Kristova u srcu. Zanos ljubavi njegovim je progoniteljima bio trajan prijekor savjesti.

Komunisti koji su ga osudili, znali su da je nepravedno osuđen zbog „političke nužde“. Rekao je jedan od njih: „On je [Stepinac] sigurno čovjek jaka i čista karaktera i uporno stoji za svojim uvjerenjem. Da je bio samo u jednoj stvari popustio, bio bi danas slobodan (…). Nas njegov hrvatski nacionalizam ne bi smetao, i da je proglasio hrvatsku crkvu [odvojenu od Rima], mi bismo ga bili digli do neba.“

3. Ljubav prema papinstvu i Katoličkoj Crkvi treća je odlika koja Stepinca čini velikim.

U tami dvadesetog stoljeća bio je primjer mnogim našim sunarodnjacima. Gledajući svoga kardinala, mnogi su ostali postojani. „Hrvatski katolici, a posebno kler, bili su predmet mučenja i sustavnih nasilja, koji su išli za tim da razore katoličku Crkvu, počevši od najvišeg mjesnog autoriteta. Ono posebno teško doba obilježio je jedan naraštaj biskupa, svećenika i redovnika spremnih umrijeti da ne bi izdali Krista, Crkvu i Papu.

Narod je vidio da svećenici nisu nikad gubili vjeru, nadu, ljubav, te su tako ostali uvijek sjedinjeni. To jedinstvo objašnjava ono što je ljudski neobjašnjivo: da tako kruti režim nije mogao slomiti Crkvu”, kaže papa Benedikt XVI.

Slijedeći Kristov primjer, slušajući glas Dobroga Pastira, zagrebački nadbiskup postao je i sâm pravi pastir i uzor u tom teškom povijesnom razdoblju. Bio je poput Krista, položio je svoj život za jedinstvo Katoličke Crkve. To je ono toliko željeno unutarnje jedinstvo, koje i sam Isus moli od Oca – „da budu jedno“ (usp. Iv 17,11). Jer, isključivo izvanjsko, formalno jedinstvo nema svjedočku snagu niti prenosi pravi duh zajedništva i crkvenosti. Prije svega valja amare Ecclesiam – ljubiti Crkvu – ut cum Ecclesia sentire possit – da bi se moglo s njome osjećati.

Naš blaženik ljubio je Katoličku Crkvu jer je znao da: „Iza Katoličke Crkve stoji Krist, njezin ugaoni kamen, o kojemu je pisano: ‘Ko padne na ovaj kamen, razbit će se, i na koga on padne, smrvit će ga’ (usp. Mt 21,44)“

Ljubio je Krista u Katoličkoj Crkvi i Papi. Neuništivost Crkve i snaga Kristova Evanđelja toliko se puta očitovala u trenutcima najvećih progona i mučeništavâ. Po onoj Pavlovoj, „kada sam slab onda sam jak“ (2 Kor 12,10), jer se u nama nastanila snaga Kristova (usp. 2 Kor 12,9).

Danas, u ovoj prigodi, apostolski nuncij stavio je palij zagrebačkom nadbiskupu metropolitu kao znak zajedništva biskupa na razini naše metropolije, ali i znak povezanosti, vjernosti, poslušnosti i zajedništva s Papom, kojemu i ovom prigodom zahvaljujem na toliko puta iskazanom povjerenju.

Kako bi izgledala naša povijest da Katolička Crkva, i naš narod, nije imao ovog velikog i svetog čovjeka?! Upravo zato, zajedno s vama molim danas, utječući se zagovoru Majke Božje Bistričke, blaženoga Alojzija Stepinca i svih svetaca i blaženika našega hrvatskoga naroda, da mi u dio padne obilje Stepinčeva duha (usp. 2 Kr 2,9), da nikada ne prečujem glas Krista Dobroga Pastira, kako bih vam uvijek u svakoj prilici mogao biti poslužitelj milosti po Srcu Isusovu.

Neka to služenje bude na dobrobit hrvatskog naroda i procvat Crkve Božje u svetosti na putu spasenja. Amen.

R.I. /Foto: ZGnadbiskupija