NAJŽEŠĆE DOSAD Marko Ljubić: Je li Škoro instrument srpske obavještajne službe?

Marko Ljubić, voditelj emisije “Budnica” na Osječkoj televiziji, na Facebooku je objavio tekst pod naslovom “Je li Škoro instrument srpske obavještajne službe?” i najavio da će to biti tema o kojoj će večeras  razgovarati u posebnoj emisiji Budnice s gostima u studiju i stručnjacima koje će telefonski uključivati.

Uz dopuštenje autora tekst prenosimo bez intervencija:

“Dok traje histerična kampanja, dugo godina fabricirano kvazinacionalno ludilo sa snažnim rušilačkim nagonom mase i bitka protiv “nenarodnih” snaga a za “narod”, jedna davnašnja poruka, uzdah, me sve više progoni. “Sinko moj, tako je bilo i onog vrimena, zapivamo pa plačemo cijeli život”. Čudne pjesme preuzimaju razum, misli, usmjeravaju, kao na nekom ludom tulumu, gdje ljudi, umorni, frustrirani, razočarani i još više s umjetno nabildanim očekivanjima, izvlače zadnji novčić i plaćaju “Cigane” a strune cvile u susret buđenju, koje nitko ne želi i od koga se panično bježi u litrama alkohola.

U tom umjetno potaknutom pijanstvu koje pronosi kao virus izrazito nesocijalna gomila socijalnih bezumnika, bez ikakvih moralnih i kršćanskih kriterija, i na koju se oslanja cijela konstrukcija prevare, čak i pristojni ljudi dolaze u iskušenje zapiti i prokockati sve što imaju, jer je uvijek lakše pronaći razlog nezadovoljstva u takvom ludom kolu, nego sačuvati razum i vjeru u sebe. Tako mi izgleda hrvatska javna scena, površina, već više od godinu dana. A sve više u tom luđačkom ritmu ubrzavaju bubnjevi, ples je sve sumanutiji kao u nekoj halucinaciji.

Nema pitanja, sve je manje razuma i razmišljanja. Kao da je netko provodio dugo godina psihoanalitičku selekciju, točno detektirao tko će glumiti vrača i zadavati ritam, tko će biti plesači čija narav sve to može podnijeti, tko će biti bubnjari, “Cigani”, a tko će točiti vatrenu vodu po nekom odavno delegiranom rasporedu.

Hrvatska nekoliko dana uoči iznimno, iznimno bitnih izbora baš tako izgleda. Ovi izbori nemaju potencijal rješenja uzroka najvažnijih nacionalnih problema, a njihova važnost i iznimna težina ogleda se u pitanju, hoćemo li zadržati to što imamo i kupiti vrijeme za ozbiljnu šansu trajnog učvršćenja državnosti, ili će nam stampedo “povratka narodu” zadati nepopravljiv udarac?

Halucinantnost jednoga nezanemarivoga broja ljudi, producirana do vrhunca divljačkim bubnjanjem prvenstveno Bujice i Z1 televizije, koju su današnji dirigenti iz Pevexa očito nimalo slučajno preuzeli nazad dvije godine, kao što je suludo zamišljati baš zbog ovoga svega čemu svjedočimo da je poslovni uspon vlasnika Pevexa i preuzimanje Peveca bio samo izraz sretnog tajminga i njihove poslovne genijalnosti, ili samo neznanja ili krimogenosti bračnog para Pevec, u kombinaciji s političkim manekenom Škorom poziva na pitanja i realnim posljedicama na ionako neučvršćenu hrvatsku državu unosi opasan nemir. Od toga nemira se može pobjeći priključujući se halucinaciji, može ga se zanemariti, a može se stati pred njega i pogledati ga u oči razumom. To je ispit savjesti svakome Hrvatu.

Nevjerojojatno je koliko ljudi, nitko među nama, izuzev, vrlo, vrlo uskog kruga zainteresiranih i vrlo vjerojatno moćnih redatelja puno toga u našim životima, ne znaju tko se skriva i tko se skrivao iza nacionalne glazbene i zabavljačke ikone Miroslava Škore, koji je bez ustezanja cijelim svojim virtualno-poslovnim putem govorio na ista pitanja stotinu različitih odgovora, uvijek jedino onakvih kakvi su mu se u datom trenutku isplatili.

Nemoguće je u seriji tih objavljenih odgovora tijekom zadnjih dvadeset godina ne uočiti da je jedina konstanta tom čovjeku – osobni interes i novac, kao što je nemoguće bez halucinogena vjerovati mu jednu jedinu riječ kada govori o općem dobru. Nevjerojatna je činjenica da se toliko kopalo po životima kolegica i kolega mu u javnom prostoru, mrcvarilo ih se do mjere da se znalo tko je kada i gdje skinuo gaće, a o njemu – ništa. Gotovo pa svetac.

Ulazak Miroslava Škore u nacionalnu politiku unazad godinu dana, iako je otvorio čitav niz pitanja i suočio ljude s nevjerojatnim saznanjima o tom čovjeku, zbog kojih se do sada prema sličnima i zbog daleko manjih stvari proizvodila masovna negativna histerija, s nerijetkom ubilačkom mržnjom, gotovo da u javnoj percepciji ništa ne mjenja. Zato ovo stanje sliči na halucinogeni ples uz bubnjeve i “Cigane” s njihovim gudalima. A svatko tko bilo što zna o pozadinskim spletkama i pripremanju operacija za utjecaje u narodima zna da se po modelu proizvodnje Škore, na temelju psihološkog profila takvih ljudi dugoročno pripremaju političko-obavještajne operacije. Škoro je po svemu razumski viđenom vrlo opasan i odavno pažljivo pripremljen projekt, s vrlo izvjesnim rukopisom srpske obavještajne službe.

Škoro se do nedavno rugao domoljublju, sad mu je barjaktar, u Sarajevu daje izjave da “Sude mi” nije pjevao Gotovini i Markaču, prodaje autorska prava promotorima Ratka Mladića ili ignorira kao stručnjak za ta prava njihovu krađu, a sad mu je glavna politička referenca pjesma “sude mi”, osuđuje sve ostale za lopovluk, uhljebništvo i oligarhivnost, a gotovo sve što ima i što jest nemoguće je odvojiti od svega toga, laže o svojoj prošlosti, onoj benignoj i onoj opasnoj koja vodi u srpsko krilo, a nudi istinu i moral, sklapa saveze doslovno i s crnim vragom, bar one na koje ne daje odgovore, a nudi rušenje stvarnih i izmišljenih saveza.

Nevjerojatno je u svemu koliko u pravilu golema većina medija, koji su mu deklarativno na suprotnoj strani šuti o tome. Tu i tamo se pojavi kakvo pitanje, više kao incident, a sve “kritike” s tzv. ljevice s “napadima” iz Srbije ili Pupovca zapravo imaju za cilj pomoći mu kormilariti zaluđenom “desnicom”. Slučajno?

Škorinu tzv. američku prošlost u kritičnim godinana za hrvatski narod unisono se skriva, iako je lažući o svojoj supruzi, to moralo postati prvorazredno nacionalno-sigurnosno pitanje. Jer upravo ta priča je ulaznica Srbiji za duboku infiltraciju u hrvatski državni sustav, preko desnih političkih manekena, od kojih su nekolicina najvažnijih, s golemim pukotinama u svojim karijerama i profilima, kao Hasanbegović, Peternel, Ruža Tomašić ili Bartulica producirani po istom modelu, luđačkom propagandom, uvijek iz Bujice, i, zanimljivo, uvijek sa Željkom Markić negdje u blizini s nekim virtualnim kršćanskim štihom, bez ikakvog ozbiljnijeg propitkivanja da bi se baš sad našli svi na okupu ili, kako su to nazvali, pod Škorinim kuškoranom.

Kada se pojavio moćni investitor poput Pevex-a s već osiguranim propagandnim i medijskim razglasom Bujicom, sve je bilo spremno za operaciju, jer se takve operacije financiraju iz zemlje uvijek, gdje mora postojati bar uporište za pranje inozemnih operacija. Teško je ne zamisliti se nad činjenicom da je cijeli svijet potaknut američkim mainstreamom uz gromoglasni odjek u svim hrvatskim medijima doslovno poskakivao u ritmu bubnjeva očekujući smjenu Trumpa zbog kasnije prokazane laži o mješanju Rusa u američke izbore, a hrvatski mainstream toliko zainteresiran za Trumpovu “rusku priču” ne pita ništa usprkos golemih sumnji koje je sam Škoro i njegovi suradnici potakao, o utjecaju srpskih državnih agencija i službi na Škoru, na predsjedničke i na aktualne parlamentarne izbore, i ovo rušilačko ludilo.

Kako je moguće da se sva ljevica zgražala “petljanjem Rusa” u američke izbore, a nikoga ne zanima more neodgovorenih i opasnih pitanja o Škorinoj prošlosti s najekstremnijim Srbima, iako cijela povijest hrvatsko-srpskih odnosa XX., ali i početka XXI. stoljeća ukazuje da Srbija nije propuštala ni najmanju priliku da se infiltrira duboko u hrvatsko nacionalno tkivo? Ima li nekoga izvan halucinogene zone, tko bi smio uložiti lipu na mogućnost da Srbija nema dokaze o Škorinoj “umetnosti” po srpskim klubovima, dok je Hrvatskoj prijetila upravo srpska kataklizma? To nije moguće.

Kao što tragikomično izgledaju pokušaji Škorinih banalnih propagandista predstaviti ga smrtnom opasnošću za srpske interese, usprkos svim tim saznanjima. Škoro i ta najuža skupina oko njega, pokrivena bolesno ambicioznim karijeristima kao ukrasom, jesu opasnost, ali ne srpskim interesima. Kako je moguće da Hrvatska šuti na Škorin pokušaj relativizacije činjenice da mu je supruga uoči punoljetnosti surađivala sa Srbobranom, koristeći se pritom uslugama beogradskog elektroničkog podzemlja i dnevno.hr u Hrvatskoj? Pa to je klasičan obavještajni rukopis.

Kako je moguće da državnim sigurnosnim službama, ali i milijunima ljudi u Hrvatskoj nije bitan putokaz i poziv na uzbunu činjenica da je otvoreno lagao, i on i supruga, tijekom predsjedničke kampanje o njenom identitetu i odgoju i da nikome ne svjetluca toliko vidljivih znakova?

Moguće je jer se to organizirano ignorira u najutjecajnijim medijima, što nikada nije samo slučajnost. Ovdje njeno etničko podrijetlo ne bi bilo uopće bitno da nije bilo opasnog konteksta i laži, te bezličnog karaktera Miroslava Škore koji se neopozivo ogleda u dostupnim svjedočanstvima iz čega se vidi da taj čovjek poštuje i vidi samo ono što mu donosi korist te da nikakvih vrjednosnih stavova nema. Takvi ljudi su obično ili uvijek spremni na sve, pri čemu je ovo “sve” kada se radi o politici, golema nevolja za puno ljudi, u ovom slučaju hrvatski narod.

Usmjeravajući fokus dijela frustrirane i nezadovoljne Hrvatske na notornog Milorada Pupovca, skriva se neusporediva opasnija potencijalna igra infiltracije Srbije u samo srce nacionalne i katoličke Hrvatske, pri čemu je sve jasnije da je od samoga početka Pupovac predviđen kao mamac, ali i gromobran iza kojih se valjaju teški oblaci nad Hrvatskom.
Pogledajmo opasnu seriju znakova, koji blago rečeno vrište za razumom:

1. Zašto usprkos zaklinjanja u Peđu Mišića, hrvatskog ratnog veterana i domoljuba srpskog podrijetla i uz to izrazitog protivnika srbijanske agresivne politike, nije njemu bilo mjesta na Škorinim listama? Zašto Nikole Kajkića, upornog istražitelja srpskih zločina na kome je Škorin promotivni tim bildao cijelu priču o Vukovaru i Penavi i pozivao narod na “promjene”, s tim i pripremao teren za pojavu Škore, nema na listama i nigdje u javnosti? Kako to da je nestalo stupova priče o zanemarivanju Vukovara?

Jesu li to samo slučajnosti, pogotovo u kontekstu činjenice da su ti ljudi crvena krpa za srpsku obavještajnu službu? Teško je povjerovati da je nekakav politički mediokritet Pavliček bio presudan u tome, kako je Peđa javno objavljivao, a puno lakše da su nekome jako moćnom smetali, toliko močnom da je Škoro mirno prihvatio da mu ranije izgovarane prisege o Peđi Mišiću postanu javne pljusketine.

2. Tko je stvarno Lazar Grujić i otkud toliki Škorin interes za osobu kojoj je politička moć mizerna, izborno tijelo ne postoji, a potencijal razdora i kompromitacije čak i u tako šarolikoj skupini kao Domovinski pokret izuzetno riskantan, kao i javna percepcija? Što se krije iza tako politički i komunikacijski nerazumnog pakta i Grujićevog položaja na listi, koje gotovo jamči ulazak u Sabor? Jesu li Škoro i Radić

stvarno toliko nerazumni, toliki hazarderi, što se baš ne uklapa u sliku proračunatih ljudi ili uspješnih biznismena, ili su – morali ići u savez s Grujićem?

3. Kako to da se portal dnevno.hr, čija je vlasnica i urednica Dekanić izrazito bliska Vesni Pusić i Ivi Josipoviću pojavljuje svaki put kao siguran kotačić u pokušaju relativizacije Škorine čikaške prošlosti i identiteta njegove supruge, u paktu sa srbijanskim medijskim paraobavještajnim podzemljem? U toj epizodi ne bi se smjelo zaboraviti na poznatu Josipoviću storiju o “hrestomatiji” i dilanju državnih dokumenata Srbiji, te od javnosti skrivenu suradnju s Borisom Tadićem i Londonom na spriječavanju ulaska Hrvatske u EU.

Povezuju li Josipovića i Škoru samo autorska prava i ZAMP, ili se u svemu skriva puno opasnijija veza, koju možemo uočiti na ponašanju i ulozi toga portala?

4. Kako je moguće da nikoga ne interesira politička vodilja po kojoj na Škorinim listama iz paštete iskaču suradnici i suradnice najrigidnijih revolucionarnih militanata i antikatolika, kao što je Ikić Baniček, a usprkos tome cijeli lijevi mainstream Škorinu platformu jednoglasno naziva krajnje desnim?

Nije li to vrlo slično namjernom i vrlo osmišljenom nasilnom postupku ucjepljenja stranoga tijela u nacionalno tkivo, čime se uvijek ide na nanošenje štete do uništenja toga tijela?

5. Kakva je uloga Željke Markić  u cijeloj toj priči, poglavito zbog njene dugogodišnje svakovrsne bliskosti s Igorom Peternelom i Zlatkom Hasanbegovićem, uzdanicama Škorinog pokreta, koja je godinama uvodila preko javnih akcija i portala narod.hr, u kršćansko političko i vrijednosno tijelo, pretvarajući lika kao Peternel, s izrazito globalističke i lijevo-liberalne platforme u novopečenog konzervativca i kršćanskog promotora? Ili snažno potičući nezamjenjivost Zlatka Hasanbegovića u desnom nacionalnom spektru, usprkos otvorenih islamističkih stavova?

Je li tome razlog Markićkin karijerni uspon iz globalističkih odaja i trajna povezanost s tim zajedničkim pozadincima, ili u njenoj suradnji sa Škorinim uzdanicama također putevi vode i do Srbije? Njena uloga nikako nije zanemariva ponajprije zato što godinama preuzima sve nacionalne i kršćanske inicijative, a za ove izbore je delegirala zanimljive osobe iz svoga rasadnika i Domovinskom pokretu i MOST -u. Sve iz pozadine i što je najopasnije, iz javno stvorene perspektive nekog, u najmanju ruku biskupa Katoličke crkve, perspektive koja Markićku štiti od većine pitanja s kršćanskog spektra.

6. Tko je u toj cijeloj priči izvjesna Deana Leko, kandidatkinja pod brojem 13., na Škorinoj listi u I. izbornoj jedinici, i ima li to prezime ikakve veze s nekadašnjim parohom SPC u Glavini Donjoj, te Vasom Dragičevićom poznatim promotorom četništva, pogodite gdje!? Baš u Chicagu! E sad, ako ta žena ima veze s tim ljudima, a ne bih uložio ni lipe da nema, kako to da je baš ona promotorica Miroslava Škore za Dalmaciju i Hercegovinu? Slučajnost!?

Malo previše slučajnosti i srpskog potpisa ispod Škore, za ozbiljne ljude i ozbiljan narod, te kakvu takvu državu.

Što još ne znamo? Smijemo li ovoliko “slučajnosti” uzeti zdravo za gotovo, pogotovo kada smo suočeni kao narod s najtežim globalnim piremećajem u povijesti iz čijega se nastanka ne mogu posve, čak ni uopće isključiti namjere totalne civilizacijske rekonfiguracije svijeta i kad sa svim tim, i sa stotine drugih, naizgled sitnih detalja ulazimo u izbore koji će presuditi o sudbini našega naroda?

Ne želim zanemariti ta pitanja i tolike “slučajnosti”, niti želim gubiti energiju na pitanja tolikim ljudima na Škorinim listama – zašto oni ne pitaju Škoru ovo što ja javno pitam? Naime, znam zašto neće velika većina, to saznanje me ne raduje. No, držim važnim ukazati na to, jer vjerujem u razum goleme većine ljudi.

Marko Ljubić/Foto:Maxportal

*  Stavovi i mišljenja izraženi u kolumnama su osobna i ne moraju nužno biti i stavovi redakcije Maxportala