Intervju je objavljen u listu Islamske zajednice BiH “Preporod” na stotu obljetnici Sarajevskog atebtata, a intervju je i danas, deset godina kasnije svjež i aktualan.
S povjesničarem dr. Zlatkom Hasanbegovićem, članom izvršnog odbora Medžlisa islamske zajednice Zagreb i autorom dviju znanstvenih monografija “Muslimani u Zagrebu 1878-1945.: Doba utemeljenja” i “Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.-1941. (U ratu i revoluciji 1941.-1945.)”. Budući da se ove godine obilježava 100. godišnjica od tog famoznog događaja i početka Prvog svjetskog rata fokusirali smo pitanja na Sarajevski atentat i interpretaciju njegove pozadine.
Glavni grad Bosne i Hercegovine će tijekom lipnja 2014. biti centar Europe i svijeta. Naime, obilježavanje stogodišnjice od Sarajevskog atentata bit će povod okupljanja povjesničara, znanstvenika, političara… Koliko je taj skup značajan?
Svako okupljanje međunarodnog značaja u Bosni i Hercegovini ima prvorazrednu važnost budući da fokus javnosti skreće na ovdašnje nesređene državne i političke prilike za koje odgovornost, osim domaćih aktera, snosi i tzv. međunarodna zajednica kao konglomerat različitih i često suprotstavljenih interesa, koji su i doveli do oba svjetska rata. Bosanskohercegovački gordijski čvor je prvorazredno europsko pitanje i nikada nije bio samo mjesni problem sukoba državno-nacionalnih koncepcija i pretenzija već je svaki njegov moderni epilog, uključujući i današnje stanje, bio rezultat međunarodnog konteksta, a tek na rubu stvarne volje domaćih aktera i njihova odnosa snaga.
Mislim da će sarajevska obljetnica biti dobra prigoda bošnjačkim političarima i javnim radnicima da podsjete europske državnike na tu činjenicu, kao i okolnost da su Bosna i Hercegovina i Bošnjaci postali kolateralnom žrtvom pada Berlinskog zida i tadašnjeg suparništva između Berlina, Pariza i Londona koje je priječilo bošnjačku ratnu samo obranu ili djelatnu međunarodnu vojno-političku intervenciju protiv Beograda i njegovih prekodrinskih ispostava, barem prema kasnijem kosovskom obrascu.
Iz toga proizlaze i stanovi te europske moralne obveze prema Bosni i Hercegovini iako je, kao što znamo, moral u međunarodnim odnosima jalova kategorija. Umjesto našeg stalnog zanovijetanja o nepravdi i genocidu, a na temelju dosadašnjeg iskustva, misao vodilja svakog bošnjačkog političko-nacionalnog i državnog napora trebala bi glasiti: „pomozi si sam, pa će ti pomoći i drugi“.
Što bi to bio međunarodni kontekst moderne bosanskohercegovačke povijesti?
Tek da podsjetim, svi državno-pravni preokreti nakon 1878., bez obzira kako ih vrjednovali, nastupili su bilo izravnom vanjskom intervencijom ili kao mjesni odjek šireg europskog vojno-političkog preokreta. Bosna i Hercegovina se 1878. našla u austro-ugarskom državnom sklopu kao rezultat međunarodne konferencije i strane vojničke okupacije o čemu domaće stanovništvo ni na koji način nije moglo odlučivati.
S obzirom na to da je jedina stvarna alternativa takvom razvitku bilo priključe nje Bosne i Hercegovine novonastaloj srpskoj državi, gledano iz naknadne bosanske muslimanske vizure to je bio sretan i povoljan ishod. Drugo je pitanje zašto tradicionalna muslimanska društvena elita, tek uz iznimku mlađe inteligencije u nastajanju, to nije mogla prepoznati već se u sljedeća tri desetljeća do 1908. okrenula besplodnoj i samoubilačkoj protuaustrijskoj oporbi i očekivanju „Godota“ osmanske restauracije i povratka sultanove „vlasti“, iako je jedini „sultan“ koji je u tom trenutku mogao zamijeniti bečkoga „ćesara“ bio Petar I Karađorđević, poznat i kao „Veliki Oslobodilac“.
Na nedostatak racionalne percepcije Sarajevskog atentata ukazao je zagrebački rok-bend “Azra” stavljajući jednu od arhivskih fotografija na omot svog posljednjeg studijskog albuma, objavljenog 1987. godineOno što u historiografiji poznajemo kao muslimanski pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju i iz njega proizašlu političko-stranačku akciju, u stvarnosti je, bez obzira na namjere i motive njegovih nositelja, do 1908. predstavljalo igračku u rukama srpske politike i njezinih protuaustrijskih državno-političkih ciljeva.
Oni koji su to jasno vidjeli i tome se suprotstavljali, poput prvih izdanaka mlađe inteligencije i zagovornika modernizacije muslimanskog društva (Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Ademaga Mešić), bez koje bi se muslimani pretvorili u osmanski relikt osuđen na propast, žigosani su kao austrijske sluge i agenti hrvatske nacionalne ideologije. Kada se konačno shvatila sretna okolnost i vrijednost ulaska u Habsburšku Monarhiju bilo je već kasno.
Monarhija je propala, ali ne zbog Bosne i Hercegovine, već zbog ishoda svjetskog rata kojem je sarajevski pucanj bio samo povod i koji bi se dogodio i bez Gavrila principa i njegove družine povezane sa srpskim urotničkim podzemljem u Beogradu.
U kojoj je mjeri međunarodni kontekst utjecao na stvaranje obiju Jugoslavija?
Kao i u preokretu 1878., prva Jugoslavija 1918. nije nastala kao ostvarenje navodnih težnji tzv. jugoslavenskih naroda, kako se učilo u školama, već kao posljedica sloma Centralnih sila i pobjede antante i s njom povezane Srbije koja se našla na strani pobjednika i time u mogućnosti da ostvari svoje državno-političke pretenzije, koje su se morale donekle prilagoditi šarolikoj nacionalnoj stvarnosti. Niti prva, niti druga Jugoslavija nisu nastale kao izraz stvarne volje naroda, već kao kolateralna posljedica ishoda svjetskog rata i sposobnosti domaćih aktera povezanih s pobjednikom (1918. Srbija, 1945. Titovi komunisti) da ostvare svoje ciljeve.
Kada je nestalo šire međunarodne konstelacije na kojoj je, uz silu i nedemokratski unutarnji poredak, počivala svaka jugoslavenska država, pokazala se i njezina prava (bez)vrijednost i činjenica da Slovence u Mariboru i Albance u Prizrenu u istoj državi na okupu može držati samo jugoslavenska „fikcija“ oslonjena na vojsku, tajnu policiju i represivni aparat.
Zbog iracionalnog jugoslavenstva, desetljećima pothranjivanoga i kultom Mlade Bosne i Gavrila Principa, jalovih sentimenata i neshvaćanje prave naravi jugoslavenske države, Bošnjaci su platili skupu cijenu, uz bolnu spoznaju da su mnogi naši sunarodnjaci u nesretno ljeto 1992., od prijedora do Bijeljine, ritualno ubijani i dalje kao uvjereni Jugoslaveni, nesposobni do samoga kraja dokučiti što se i zašto događa.
To je i razlog zašto sam bio i ostao skeptičan prema mnogim današnjim novorođenim (pan)bošnjačkim nacionalnim mesijama koji su zaboravili na svoje držanje ključne 1991./1992. kada su kao militantni Jugoslaveni i „građanski“ aktivisti širili iluzije i potkopavali nacionalnu samoobranu. Metanoja (obraćenje) je legitimna, na njoj uostalom počiva i vjerska istina, ali ona traži i pokajanje. Osobno, draži mi je dosljedni Jugoslaven i ateist od novorođenog preobraćenika koji je u svome djelovanju zadržao sva
ključna obilježja napuštene ideologije, uključujući i sijanje neostvarivih nacionalno-državnih iluzija.
Danas se nekadašnji službeni pogled na Sarajevski atentat ipak promijenio. Dok je za neke atentator Gavrilo Princip ubojica i terorist, za druge je i dalje heroj?
Gavrilo princip je bio i ubojica i junak, a što proizlazi iz same činjenice da je bio spreman žrtvovati se za svoju ideju i političke ciljeve. Da je bio kukavica sigurno ne bi izvršio atentat već bi nastavio rušiti Monarhiju za kafanskim i bilijarskim stolom. Tek usput, bilijar mu je bila omiljena igra.
Mislim da se u ocjeni Principa ne trebamo gubiti u jalovim raspravama je li bio ili nije bio „terorist“, jer danas taj pojam ima sa svim drugu konotaciju, a dok je svijeta i vijeka vrijedit će pravilo da je isto djelo za jedne terorizam i zločin, a za druge junaštvo i žrtva. Takva rasprava je irelevantna budući da zaobilazi bitno i svodi se na sam čin atentata, a zaobilazi njegovu političko-nacionalnu, državnu i idejnu pozadinu.
Što je današnji bošnjački odnos prema Principu i Sarajevskom atentatu?
Za bošnjački odnos prema Sarajevskom atentatu i „mladobosanskom“ gibanju ključna je upravo ta pozadina budući da o njoj i njezinu vrjednovanju postoje i zauvijek će postojati oprječna i međusobno nepomirljiva mišljenja.
U srpskom nacionalnom imaginariju Princip je vječni nacionalni junak, Miloš Obilić svoga vremena, koji je smaknuo tuđinskog vladara kao simbola strane vladavine koja je stajala na putu nacionalnom ujedinjenju cjelokupnog srpstva u zamišljenim okvirima „od Korduna do Soluna“.
U takvom afirmativnom odnosu prema principu i Mladoj Bosni u osnovi nema razlike između klasičnih srpskih nacionalista i beogradskih salonskih ljevičara, „Jugoslavena“ i pseudoantiglobalista. Zato je i moguće da za Principom kao simbolom posežu gotovo sve srpske kulturno-političke struje, od ocvalih akademika SANU, preobraćenog Emira Kusturice, do „lijevo-liberalne“ spisateljice Biljane Srbljanović koja je nedavno napisala kazališni dramski predložak u kojem Princip preuzima ulogu pravdoljubivog, romantičnog i zbunjenog pobunjenika, otuđenog od zle i pokvarene gradske sredine, nešto kao preteča naših ljevičarskih ekshibicionista po sarajevskim i ostalim „plenumima“.
Siguran sam kada se ova predstava nakon Beča i Beograda pojavi na sarajevskim kazališnim daskama da će biti slavljena kao prvorazredno teatarsko ostvarenje. Ulaziti u pobijanje srpske slike Principa je gubljenje vremena jer po mom sudu srpska nacionalna i kulturna misao ima pravo na svoj doživljaj prošlosti, bez obzira na to što o tome mislili u Sarajevu ili Zagrebu, a to naravno vrijedi i obrnuto.
Što je onda prava idejna i nacionalna pozadina „Mlade Bosne“ i Sarajevskog atentata?
Ključna dvojba koja se postavlja glasi: je li Princip bio ekskluzivni srpski nacionalist ili „idealni“ Jugoslaven, uostalom kao takav i slavljen u obje Jugoslavije. Činjenica je da „mladobosansko“ gibanje nije imalo vanjsko obilježje ekskluzivnog srpskog nacionalizma već je, osim ideološkog utjecaja konglomerata anarhizma, nihilizma i slavenskog rasnog mesijanizma, baratalo pojmovima jugoslavenstva i tzv. jugoslavenskog nacionalnog ujedinjenja. ipak, supstrat, temelj i pogonsko gorivo, uključujući i bombe i revolvere, toga „jugoslavenstva“ bila je srpska nacionalna misao i državna predaja, te Kraljevina Srbija kao pijemont jugoslavenskog ujedinjenja i „oslobođenja“.
Iz toga je proizlazio i „mladobosanski“ odnos prema bošnjačkoj muslimanskoj i hrvatskoj, katoličkoj baštini i predaji kao drugorazrednim reliktima tuđinske osmanske vladavine i „rimskog“ zapadnog crkvenog utjecaja.
Danas kada su protokom vremena barem izvana zacijelile sarajevske ratne rane pojavili su se suptilni pokušaji prevrednovanja i rehabilitacije „mladobosanaca“ i Gavrila Principa u ključu idealnih Jugoslavena, suprotstavljenih etno-konfesionalnim partikularizmima i nacionalizmima, boraca protiv globalizma i dekadentne građanske civilizacije, nešto kao pop-ikona, preteča Tita, partizana, Boška Buhe, Che Guevare, Noama Chomskog i Slavoja Žižeka.
U takvoj interpretaciji princip postaje neojugoslavenskom toljagom protiv bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma, „klerofašizma“ i „svjetskog kapitalizma“, te naivnom žrtvom zle i pokvarene sara jevske čaršije, koju je prema Principovu iskazu trebalo, metaforički ili stvarno, sabiti u kutiju šibica i zapaliti. Koga zanima takva slika principa može se nadahnuti radovima Muharema Bazdulja, Vuka Bačanovića ili Miljenka Jergovića.
Naš odnos prema principu i Sarajevskom atentatu u svojoj je biti odnos prema jugoslavenstvu. Svi oni koji među Bošnjacima u Jugoslaviji vide povoljan državni okvir, a u jugoslavenstvu razrješenje kulturno-nacionalnih suprotnosti nemaju razloga ne simpatizirati s Gavrilom principom i ostalim „mladobosancima“.
Svi oni koji u titoizmu vide vrhunac državničkog djelovanja, a Titove slike i danas ističu kao ikone ne trebaju imati kompleks Gavrila Principa koji je uistinu bio duhovna preteča i prvomučenik svake Jugoslavije, uključujući i Titovu, koja je zato s razlogom slavila Principov čin i žrtvu.
Osuđivati Principa kao „teroristu“, a slaviti komunističke revolucionare i njihovog vođu koji su, ne računajući ratna i poratna izvansudska masovna smaknuća stvarnih ili izmišljenih neprijatelja, i u svome predratnome revolucionarnom djelovanju, nadahnuti i Principovim proturevolucionarnim uzorom, posezali za atentatima, bombama i likvidacijama je prvorazredno licemjerje. podsjećam na nedavnu „aferu“ oko imena jedne goraždanske škole po Huseinu ef. Đozi.
Tada se podigla halabuka iz „antifašističkih“ krugova koji su konstruirali tezu o „bošnjačkom fašizmu“. Dokaz za to je, prema stanovitom Ameru Tikveši, trebala biti činjenica da nekim čudom u Sarajevu imaju ulice „zlikovci“ poput Ahmeda Muradbegovića, Alije Nametka i Mustafe Busuladžića, a među ostalim komunističkim velikanima više nema ulice revolucionara i „antifašista“ Alije Alijagića, notornog atentatora na ministra unutarnjih poslova tadašnje države.
Sve dok će naše ulice nositi imena po komunističkim diktatorima, ubojicama te osobama i, prema tadašnjim pravnim normama i konvencijama o ratnom pravu odgovornim za masovna ubojstva i zločine, nijekati pravo bilo kome da slavi Gavrila Principa, Radovana Karadžića ili Dražu Mihailovića je najobičnije zanovijetanje.
Ako želimo istinsko suočavanje s prošlošću onda ono treba biti cjelovito i neselektivno. Mjerilo zločina treba vrijediti jednako za sve, pa bili to i Josip Broz i Valter Perić.
Kao što je poznato javnosti pojavile su se konfrontacije i opstrukcije sarajevskog obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata. Vlasti RS planiraju organizirati skup u Andrićgradu (Višegrad)?
Iz moje historiografske vizure najvažniji događaj s tim u vezi, a izvan protokolarnih i ceremonijalnim državnih okvira, trebala bi biti međunarodna znanstvena konferencija u organizaciji sarajevskog Instituta za historiju, uz potporu i sudjelovanje Hrvatskog instituta za povijest i ustanova iz Slovenije, Mađarske i Austrije, ali bez povjesničara iz Banja luke i Beograda koji su odbili pozive svojih sarajevskih kolega da i oni u duhu akademskih načela iznesu svoje interpretacije.
Nažalost bošnjački politički krugovi i javnost nisu dovoljno prepoznali važnost ovog povjesničarskog okupljanja i nisu dali jaču potporu Institutu za historiju, a sukladno poslovično maćehinskom odnosu prema akademskim i kulturnim ustanovama i preostalim znanstveno-istraživačkim institutima koje jedva preživljavaju i time postaju lak plijen podivljale gomile, kao u slučaju paljevine Državnog arhiva i neprocjenjive štete o kojoj se uporno šuti kako se ne bi zamjerilo građanskim „aktivistima“, „mladobosancima“ našeg vremena.
Žalosno je da su „građanska“ javnost, ali i političari, osjetljiviji za sudbinu sarajevskih pasa lutalica nego preostalih stožernih kulturnih, arhivskih i znanstvenih ustanova. Osim toga, u sarajevskom novinstvu i medijima veći je prostor od Instituta za historiju dobio nositelj opstrukcije ove međunarodne konferencije i bivši Ekmečićev asistent, historiografski beznačajan Slobodan Šoja.
Skup u tzv. Andrićgradu je tipična folklorna manifestacija srpskog nacionalizma i mislim da joj ne treba pridavati posebnu pozornost.
Biste li se odazvali pozivu za taj skup?
Da su me gospoda iz tzv. Andrićgrada pozvali na svoje okupljanje možda bih i došao budući da sam pristaša uljuđenog dijaloga, a svi koji me poznaju znaju da uvijek govorim ono što mislim, pa bih svoje poglede iznio na isti način bez obzira je li riječ o Sarajevu, Beogradu, Zagrebu ili tzv. Andrićgradu.
Siguran sam da bi u tzv. Andrićgradu počasno mjesto dobio i akademik Muhamed Filipović koji je prije nekog vremena u nastupu za banjalučku RTRS zabrinuto ustao protiv „revizije historije“, podsjećajući javnost da je Gavrilo Princip, ni manje ni više nego „bosanski patriot“ koji je s ostalim „mladim ljudima branio Bosnu od okupatora“.
Ako i ikona bošnjačke nacionalne misli i bosanskog duha u Principu vidi bosanskog junaka, a u crnorukaškim beogradskim urotnicima “oslobodioce“, tko sam ja da prozivam Emira Kusturicu i gospodu iz tzv. Andrićgrada.
D.M. /Foto:
