“Na blagdan Male Gospe, bio sam na hodočašću na Zrinu i na mjestu srušene crkve pribivao svetoj misi koju je predvodio biskup Ivica Petanjak zajedno s biskupom Vladom Košićem”, napsiao ministar Goran Marić.
“Tom sam prigodom okupljenima rekao da se osjećam posebno ljudski, časno i počašćeno, duboko uronjen u dramu Zrina. Zatekao sam se na ovom mjestu s posebnim ljudima koji nalaze vremena i razloga posvetiti se svetinji kao što je dugo zapušteni i zaboravljeni Zrin.
Zrin je doista drama našeg ukupna sjećanja, naše ukupne sudbine.
U rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskoga, tog stupa naše hrvatske povijesti, zavjetovane ubojice Hrvata i hrvatskog, Zrin su do temelja spalili, a vatrenim oružjem i klanjem, pobili blizu trista mještana. Ali. kao što vidimo, nisu uspjeli zatrti Zrin: ljudi su tu, mi smo tu. I to je ključno. A zamislite kojeg li razloga i pokrića njihovih ubojica: „Nisu bili spremi na suradnju s NOP-om…“
Dakle, mirni i skromni hrvatski ratari i stočari, nisu bili spremni ubijati svoje susjede, rodbinu i svoj narod.
I nije samo to bila presuda. Osobno sam je čitao. Bilo je to i trajno otimanje imovine i zabrana povratka na svoje, na pradjedovinu.
Tamo smo jučer bili da probudimo usnulu svijest i savjest. Da oživimo i nastavimo ispravljanje povijesnih zala koja su protuhrvatske i protukatoličke vlasti nanijele Hrvatskoj i Hrvatima. Najprije i neodgodivo u područjima u kojima je ta praksa bila najpogubnija: Lika, Banovina, Zapadna Slavonija, Pounje, dijelovi Dalmacije …
A posebice mjesta kao što su Zrin, Modruš, Gvozdansko, Gvozd, Divuša … Taj „naš ponos, i naš sram“, kako to reče veliki Matoš.
R.I. / Foto:Facebook
