Glumica Nataša Janjić Medančić ispričala se na Facebooku nakon što je gotovo 200 socijalnih radnika i iz cijele Hrvatske podnijelo je kaznenu prijavu protiv nje i osnivačice građanske inicijative ‘Spasi me’ Jelene Veljače zbog komentara na društvenim mrežama za koje smatraju da potiču na nasilja i mržnju prema socijalnim radnicima
Kaznenu prijavu državnom odvjetništvu u ime skupine socijalnih radnika podnio je zagrebački odvjetnik Klaudio Čurin.
U izjavi Hini Čurin je kazao kako mu je punomoć za podizanje kaznene prijave koju je predao u ponedjeljak inicijalno dalo više od 150 socijalnih radnika, ali da se u međuvremenu broj popeo do 200.
“Javljaju mi se iz svih krajeva Hrvatske, čak i s otoka”, kazao je odvjetnik koji smatra da su prijavljene aktivistice svojim istupima na društvenim mrežama počinile kazneno djelo protiv javnog reda – javnim poticanjem na nasilje i mržnju.
Nataša Janjić Medančić je za socijalne radnike napisala: “Svi su ubojice. Svi odreda. Ignoranti smrdljivi.”
Prijavu je poduprla i Hrvatska komora socijalnih radnika koja je priopćila da podržava inicijativu svih stručnih djelatnika centara te pozvala i ostale strukovne komore da iskažu svoju podršku.
Jelena Veljača je u objavi koja je predmetom tužbe napisala: “Krv im je*em uhljebarsku”, “a plaća curi, bolovanja i pi*ke materine isto, iz proračuna”, a Janjić Medančić: “Svi su ubojice. Svi odreda. Ignoranti smrdljivi.”
Nakon što je objavljena vijest o tužbu, Janjić Medančić na Facebooku se javno ispričala:
“Kaznena prijava je obavijest državnom odvjetniku o postojanju osnovane sumnje da je određena osoba počinila u zakonu propisano kazneno djelo, a na njemu je utvrditi je li prijava osnovana.
Dakle, nije mi još za braniti se odvjetnicima, ali želim se osobno obratiti javnosti i medijima.
Svjedočili smo šokantnom činu premlaćivanja djevojčice Nikoll, kojem je prethodio niz postupaka sustava Centra za socijalnu skrb. Od oduzimanja udomiteljima nakon 2 godine što je bila zbrinuta kod istih, do navodnih dojava članova obitelji o mogućoj neprilagodbi djevojčice na biološke roditelje i novi dom, do pregleda pedijatara, psihologa i liječnika, da bi sve eskaliralo ovoga Uskrsa njenom nasilnom smrću. Čitava Hrvatska je bila zgranuta.
Kao majka dvoje djece, sasvim slučajno vršnjaka te iste djevojčice, kao i osmomjesečne bebe, koja znam koliko je nježan i delikatan taj uzrast i koliko krvavog posla roditelji obavljaju oko njih upravo do druge godine, nisam ostala imuna na ono što se prenosilo i navodilo oko tog slučaja.
Od prvotnog pranja ruku nadležnih institucija i izjave da je djevojčica bila sklona autoagresiji i samoozljeđivanju do onog famoznog “ništa nije upućivalo da bi se ovo moglo dogoditi”.
Ne razumijem se u rad Centra za socijalnu skrb i vjerujem da ima jako puno slučajeva i izvan istog gdje “ništa ne upućuje” na tako stravične razvoje scenarija, no kad radiš na jednom takvom mjestu gdje je odgovornot golema, dojma sam da sve i uvijek MORA upućivati na moguće devijacije u procedurama i da se iste moraju pokušati spriječiti.
Znam da socijalni radnici i radnice rade strahovito odgovoran i težak posao, sigurna sam da je velika većina visokokvalificirana i ugođena za najzahtjevnije izazove i prepreke, kao i da velika većina svoj posao obavlja savjesno i besprijekorno, ali ne možemo ignorirati jednu jednostavnu činjenicu da u svakom poslu nisu svi IZVRSNI. I kad radiš, možeš i pogriješiti.
Kaznena prijava Komore socijalnih radnika podnesena protiv mene zvuči kao proizvod idealnog svijeta gdje jedna struka BEZ IZNIMKI može homogeno prisegnuti da uvijek radi bezgrešno i najbolje za svako dijete i obitelj, i da je nemoguće da se u poslu potkrade greška ili previd.
Svi znamo, pa i sama znam po svom poslu, da to nije uvijek tako. U ovom poslu, nažalost, greške su fatalne.
Ovim putem, želim se ispričati što sam svoju ogorčenost i prestravljenost slučajem djevojčice Nikoll u privatnoj i vrlo općenitoj prepisci s Jelenom Veljačom obojala neprimjerenim rječnikom i neodređenim, ali dramatičnim optužbama.
No za djevojčicu Nikoll zahtijevam pravdu, koja neće biti umirena samo kažnjavanjem njezinih roditelja, već i istragom i evidencijom tko je i kako zakazao u sustavu o kojem je ovisio njezin život kako bismo spriječili da se ovakve stvari i dalje događaju, kako bismo i svojoj djeci mogli pogledati u oči i garantirati za državu u kojoj živimo.
Ovo nije još jedno zatvaranje slučaja, ovo nije tek tamo neki nesmotreni previd, ovo je znak da nešto nije u redu i voljeli bismo vjerovati instrumentima da mogu i znaju utvrđivati sve svoje delikatne procedure o kojima ovise životi nas i naše djece.
Kazenu prijavu u RH može svatko podnijeti i to je legitimno i poželjno ako postoji osnovana sumnja da je počinjeno neko kazneno djelo, no u ovom slučaju žao mi je da je snaga jednog kolektiva ovako revno iskorištena za krive bitke.
Ako je moj bolni majčinski bijes nad ovim slučajem jedini problem tog istog slučaja, pritom naglašavam da nikoga konkretno nisam optužila niti očekujem da se ikoga procesuira bez adekvatne istrage, onda zaista živimo u zemlji gdje je komentar na problem veći od njega samog, što dakle znači da problema ni nemamo.
Je li uistinu tako?”
