Humanitarka i kirurginja iznimnog ugleda dr. Nela Sršen u na HTV-ovoj misiji U svom filmu kod Tončice Čeljuske govorila je o odrastanju i školovanju u Jugoslaviji. Objasnila je što ju je nagnalo na studiranje u Italiji u kojoj i danas radi, a koje je bilo, kaže, teško, budući da ga je financirala čuvajući starije i bolesne osobe.
Dr. Nela Sršen, rođena je u Vidu kraj Metkovića, poznata je liječnica, počasna konzulica Republike Hrvatske u Italiji, predsjednica Udruge Hrvatska kuća u Padovi.
Djetinjstvo je provela na Hvaru, srednju školu završila je u Splitu. Nakon toga upisuje studij medicine u Padovi. Diplomirala je prije roka. Karijeru započinje u Hitnoj službi u Trevisu, a nakon toga u padovanskoj bolnici.
Nakon specijalizacije u New Yorku postala je najmlađa članica tima za transplantaciju jetara prof. Davida D’Amica, najcjenjenijega talijanskoga kirurga Sveučilišne bolnice u Padovi.
“Brat, sestra i ja smo studirali u Padovi i bilo je teško financijski, ali smo se snalazili na razne načine. U početku smo živjeli kod časnih sestara, a onda sam čuvala starijeg bolesnog gospodina. To je bio jako teško. Nakon toga sam živjela kod jedne starije gospođe koja nije mogla živjeti sama i mislim da su mi te godine kod nje bile najljepše za vrijeme studiranja”, sjeća se Sršen.
No zašto nije studirala, recimo, u Zagrebu?
“Dolazim iz malo tvrđe sredine, iz Neretve, gdje su me odgajali djedovi koji su po mentalitetu bili Hrvati. Kao dijete, upijala sam to. U Splitu sam se našla u osnovnoj školi blizu luke Lore gdje su većina djece bili sinovi i kćeri vojnih oficira. Većina njih nisu bili Hrvati porijeklom, imali su drugačiji način razmišljanja. Moji prvi konflikti vezani za nacionalni identitet počeli su već u osnovnoj školi. Znali su me i fizički napadati. Ali djeca se uvijek potuku”, kazala je Sršen.
Nevolje, objasnila je, nisu prestale ni u srednjoj školi:
“Bila sam dosta buntovna u Srednjoj umjetničkoj školi u Splitu. Uvijek sam išla protiv toga što se tada govorilo i što se na neki način trebalo prihvatiti. Sjećam se, često su se ispunjavali neki formulari u školi u koje je trebalo upisati državljanstvo i nacionalnost. Meni je bilo logično da napišem za obje rubrike da sam Hrvatica. Nisam bila svjesna da sam se našla u jednom drugom kontekstu, ali dijete tako odgojeno tako razmišlja.“
Sve je eskaliralo pozivanjem roditelja u školu. Otac joj je zbog svega imao problema, a i ona sama je nekoliko puta suspendirana.
“Nakon mature zvao me je direktor škole. Rekao mi je: ‘Sršenica, dobila si diplomu. Za tebe ovdje više nema mjesta. Seli se!’
Kada sam se vratila nakon 20 godina, nakon rata, šokiralo me je to što su ti isti ljudi, koji su mene maltretirali, bili najveći Hrvati. Tu čovjek shvati tu prilagodbu karaktera ljudskog bića. To je ono što je meni, na neki način, možda nedostajalo. Ali čovjek sazrijeva s vremenom. Prihvati ponašanje drugih ljudi”, kaže.
U srpnju 2004., na preporuku predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, proglašena je počasnom konzulicom Republike Hrvatske u regiji Veneto, u Italiji.
Iza tog promaknuća stoji dugogodišnji naporan rad i zalaganje u spašavanju života mnogih teških bolesnika iz Hrvatske.
Megy M. /Foto:Fpxll
