NEPOZNATO O GOJKU ŠUŠKU: “Ako treba poginut ću u Hrvatskom saboru, nisam došao bježati”

Gojko Šušak, ratni ministar obrane i jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana tijekom Domovinskog rata, umro je prije 20 godina, 3. svibnja 1998. godine

Šušak  je rođen u Širokom Brijegu 16. ožujka 1945. kao šesto dijete Ante i Stane Šušak. Njegov otac i stariji brat nestali su krajem Drugog svjetskog rata, a zadnji put su viđeni pri ulasku partizana u Zagreb.

Nakon osnovne škole pohađao je gimnaziju u Širokom Brijegu. Dvije godine sjedio je u klupi sa Slobodanom Praljkom. Pedagošku akademiju u Rijeci, matematiku i fiziku upisao je 1963. Uoči poziva za služenjem vojnog roka u JNA, 15. kolovoza 1968. odlazi iz zemlje. Najprije u Austriju, a potom u Kanadu.

Šušak među hrvatskim iseljenicima s vremenom stječe ugled poslovnog čovjeka koji uvijek nađe vremena biti aktivan u mnogobrojnim kulturnim i političkim aktivnostima Hrvata u Kanadi. Tada je upoznao i buduću suprugu Đurđu, koja  je u to vrijeme radila kao socijalna radnica te su se vjenčali 1973. godine.

U Kanadi je radio razne poslove. Bio je utemeljitelj i predsjednik Zaklade hrvatskih studija u okviru koje je 1985. prvi put u svijetu uspostavljena katedra za hrvatski jezik na kanadskom sveučilištu Waterloo. Potkraj osamdesetih domaćin je dr. Franji Tuđmanu prilikom njegova posjeta Kanadi.

U Hrvatsku se vratio u siječnju 1990. Sudionik je prvog Općeg sabora HDZ-a održanog u Zagrebu.

Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima, postao je 30. svibnja ministar iseljeništva u vladi Stjepana Mesića. Od 4. ožujka do 18. rujna 1991. bio je zamjenik ministra obrane Martina Špegelja. Ministrom obrane imenovan je 18. rujna 1991. i tu dužnost obnašao do smrti.

Šušak je imao snažan utjecaj na hrvatsku politiku prema BiH. Osobito bliske odnose imao je s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem. Na kraju Oluje Tuđmanu je predao izvještaj: „Gospodine predsjedniče, zadatak je izvršen“.

Bio je kum na vjenčanju generala Ante Gotovine s njegovom tadašnjom tajnicom Dunjom Zloić neposredno nakon Oluje. 1997. Haaški sud mu je izrekao sub poenu u vezi s dostavom određenih dokumenata.

Bio je potpredsjednik HDZ-a. Kraće vrijeme borio se s bolešću. Operiran je u Hrvatskoj, liječio se u bolnici Walter Reed u SAD-u. Umro je 3. svibnja 1998. u Kliničkoj bolnici Dubrava.

Na njegovu pokopu William Perry je rekao da je „za Hrvatsku bio presudan u uspostavi slobode, a za Sjedinjene Države za uspostavu mira“.

Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom Mirogoju. U Zagrebu jedna ulica nosi njegovo ime, u Širokom Brijegu jedan trg. Posmrtno je 5. svibnja 1998. promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske.

Gojko Šušak je imao i dosta osporavatelja. Među njima su najglasniji bili nekadašnji njegovi suradnici iz HDZ-a, Stjepan Mesić, Josip Manolić i Josip Boljkovac.

Tada oporbene stranke manje su ga napadale nego (bivše) stranačke mu kolege. Dijelom zbog ratnih okolnosti a više jer su ga poštovali. Poglavito Dražen Budiša, tadašnji predsjednik HSLS-a koji je Šuška cijenio gotovo kao i dr. Tuđman.

Kad je svojedobno Dražen Budiša posjetio Kanadu, kao predsjednik Hrvatske socijalno liberalne stranke i kao saborski zastupnik, u kanadskom ogranku HDZ-a primili su naputke iz podružnice vladajuće stranke iz Zagreba kako “Budiša nije dobar Hrvat te da mu uskrate gostoprimstvo i bojkotiraju njegove nastupe”.

Taj naputak u Ottawi je vidio i Šuškov brat Branko i nazvao poznatijeg Šuška u Zagreb. Po pričanju samog Budiše Gojko Šušak je svom bratu u Kanadi odgovorio: “Taj naputak napisali su idioti. Budiša je oduvijek bio Hrvat, veći i od mene i od tebe zajedno. Dobro ga primite i pomognite u svemu što bude trebao.”

Respekt prema Draženu Budiši Šušak je iskazao i u vrijeme “Zagrebačke krize” kad je predlagao da ga se potvrdi za gradonačelnika Zagreba.

A predsjednik Tuđman jako ga je volio i poštovao. Smatrao ga je svojim najboljim ministrom i javno to više puta potvrdio.

I najveći osporavatelji nakon  “Oluje” na Šuška se počelo gledati drugačije, a kad je na njegov pogreb, u svibnju 1998., došao američki ministar obrane William Perry i rekao o Šušku “otišao je čovjek kakvoga više nećemo vidjeti. Za Hrvatsku bio presudan u uspostavi slobode, a za Sjedinjene Države za uspostavu mira”, mnogi su zanijemili.  Ako mu tako veliku počast i priznanje odaje ministar obrane vodeće svjetske velesile, onda je vrijedan svakog poštovanja. 

Jedan od Šuškovih najbližih suradnika tijekom Domovinskog rata nekoliko dana nakon Šuškov smrti mi je ispričao:

“Unatoč teškoj bolesti umro je kao sretan čovjek. Bio je emigrant i sanjao da se jednoga dana može vratiti u Hrvatsku. Vratio se i postao ministar u presudnim trenucima za Hrvatsku. I odigrao ključnu ulogu u stvaranju Hrvatske vojske, najboljeg proizvoda u hrvatskoj povijesti.”

Slično je o Šušku, piše Darko Hudelist u tjedniku Globus, govorio i Borislav Škegro, potpredsjednik Vlade RH u razdoblju 1995.-2000. godine

“Često se prisjetim vremena u kojima sam imao čast raditi u hrvatskoj Vladi s Gojkom. Prva misao mi je – nema danas takvih političara. Potpuno predan jednom jedinom cilju – dobrobiti hrvatskog naroda u hrvatskoj državi. Bez odmora, bez osobnih probitaka, bez kupovanja boljeg imidža. Takvi se rijetko rađaju, još rjeđe postignu ono što je Gojko Šušak najprije sanjao, a zatim uz vlastitu žrtvu i ostvario.”

Završit ću ovaj tekst anegdotom koju je u  Globus objavio Hudelist, a koju sam nekoliko puta čuo od istog izvora, nekadašnjeg operativca u Upravi SIS-a, koji je 1991. bio zadužen za sigurnost ministra obrane Gojka Šuška:

– Za jedne od prvih zračnih uzbuna u Zagrebu, u rujnu 1991., kad je raketiran repetitor na Sljemenu, trčim ja na drugi kat zgrade Hrvatskog sabora, gdje se nalazio ured ministra Šuška. Uzbuna me zatekla vani, u Tkalčićevoj (inače sam imao ured u prizemlju zgrade Sabora), pa kao munja projurih kroz portu Sabora, ravno na 2. kat, da idem spašavati Šuška. Nigdje nije bilo nikoga, svi su se razbježali kao miševi.

I ja upadnem u Šuškovu sobu, donoseći mu pancirku, a on tamo gore, u svom kabinetu, gdje je bio najizloženiji zračnom napadu i mogućem bombardiranju, mirno puši, kao da se ništa ne događa, i moli me da mu natočim viski iz frižidera, a kad smo ga ispijali, nazdravljajući jedan drugome, reče mi: ‘Ja nisam došao iz Kanade da bih bježao iz Hrvatskog sabora! Ako trebam poginuti, poginut ću ovdje, u Saboru!'”

M. Marković/foto: