NEPOZNATO O POZNATOM: Kako su srpske tajne službe opisale akciju “Bljesak”

Bljesak je počeo 1. svibnja 1995. godine, oslobođena je zapadna Slavonija i nagoviješten je konačni pad tzv. Republike Srpske Krajine nekoliko mjeseci kasnije u Oluji.

U operaciji su sudjelovale 32 postrojbe oružanih snaga i policije s oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. U oslobađanju zapadne Slavonije poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena.

Za manje od 32 sata oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak bila je u vojnom smislu nastavak uspješne vojne operacije Otkos 10 iz prosinca 1991. kada je oslobođen veći dio zapadne Slavonije.

Najvažnije informacije o Bljesku s hrvatske strane  su nam poznate, a zanmljivo je i kako je srpska strana doživjela akcije Hrvatske vojske i policije.

Da bismo vam bolje dočarali koliko je ’94. bila presudna iskoristit ćemo događaje s početka ožujka te godine koje opisuju određeni srpski izvori i to izvori nimalo blagonakloni prema Hrvatskoj ili međunarodnoj zajednici.

Takvi izvori Bljesak nazivaju agresijom, a Vance-Owenov plan mira nazivaju presudnom prevarom srpskog naroda.

Operaciji Bljesak prethodile su ozbiljne pripreme, o kojima iz srbijanskh izvora doznajemo:

“Jedna jača diverzantska grupa hrvatske vojska ubačena je u područje Trba-Kuzmanovača, u zoni odgovornosti 18. brigade. Zapovjednik izvještava Glavni stožer Srpske vojske Krajine da je jedna njegova patrola 5. ožujka u 7:30 naišla na ustaške snage u području Trba i da je tom prilikom došlo do borbe.

Jedan vod zauzeo je objekt Trla, a grupa neprijateljskih vojnika otkrivena je na području repetitora na Čukovcu.

Navedeni objekti pali su Hrvatima u ruke bez borbe. Naime, vojnici 18. brigade koji su čuvali te objekte noću su ih napuštali, a danju se vraćali. To su Hrvati doznali i jednostavno se noću pojavili tu gdje nije bilo nikoga”, piše jedan srpski izvor.

Brojni drugi izvori navode manjak vojnika u srpskim redovima, iznimno nizak moral nakon pretrpljenih gubitaka u borbama oko Velike Kladuše i Bihaća, ali i gotovo nezamislivu lakomislenost vodstva pobunjenih Srba. I dok je Zapadna Slavonija bila gotovo nuđena na pladnju, Hrvatska se žestoko pripremala za buduće napade.

Prije operacije Bljesak, u najvećoj tajnosti, podijeljeno je oko 1.000 domovnica Srbima na okupiranom području. Određeni srpski izvori će ih nazivati petom kolonom, izdajnicima vlastitog roda i sličnim epitetima, ali to samo pokazuje koliko dobro je bilo pripremljeno tlo za Bljesak.

Borislav Mikelić, predsjednik Vlade samozvane RSK, uvjeravao je stanovništvo da neće doći do napada ako se ne ometa korištenje autoceste i pruge te ako se podrži politika pregovora s Hrvatskom. I što je krajiška vrhuška napravila prvom prilikom? Zatvorila autocestu i onda odugovlačila s njenim ponovnim otvaranjem. Upravo to je bio okidač za Bljesak.

1. svibnja, kad su prve granate pale, rezultat Bljeska je bio gotov zajamčen. Zajamčen koliko je to moguće u ratnim uvjetima. Gardijske brigade, specijalci MUP-a, artiljerija, zrakoplovstvo, sva ta sila se sručila na pobunjene Srbe i u 32 sata oslobodila značajan dio hrvatskog okupiranog teritorija.

Kako je prošao Bljesak najbolje je pogledati što piše Milisav Sekulić u knjizi  “Knin je pao u Beogradu”. On cijelo vrijeme kritizira sve i svakoga, ali kad počne priča o Bljesku, on sam mora priznati koliko je to profesionalno provedena operacija.

“Kao po nekom pravilu, gdje je god koja hrvatska jedinica nailazila na otpor, napad je obustavljen. Uslijedilo je razdoblje ‘omekšavanja’ u kome su se odvijali napadi artiljerijom, ubacivanje grupa, pokušaji obuhvata i obilazaka. Tek kada bi ocijenili da je obrana Srba dobro uzdrmana, kretali su dalje, bez žurbe i improvizacije”, piše Sekulić.

Tako pripremljenoj i opremljenoj hrvatskoj vojsci suprotstavljala se demoralizirana vojska pobunjenih Srba, a vrijedi spomenuti i Taktičku grupu 1, na papiru elitnu jedinicu koja je trebala oštro se suprotstaviti svakom hrvatskom napadu. U stvarnosti je bilo riječi o sitnim kriminalcima koji su se bavili pljačkom, a svoje odore i činove koristili su kako bi neometano se bogatili.

Sekulić je posebno kritičan prema TG-1 za koje kaže da su pljačkali čak i nadgrobne spomenike i prodavali ih nakon što su poslani na obradu gdje su klesari uklanjali prijašnje natpise. Grupa je trebala braniti Jasenovac i Sekulić im predbacuje da nisu ni pokušali braniti mjesto stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu.

Propagandna mašinerija pobunjenih Srba tih je dana optuživala hrvatsku vojsku da su uništili spomen područje u Jasenovcu, ali fotografije iz tih dana, poput ove u nastavku teksta, zorno prikazuju kolika je to neistina.

Autor, pomalo očekivano, pronalazi opravdanje za de facto predaju teritorija u činjenici da se u jedinici nalazio velik broj Hrvata i muslimana iz Banja Luke. To što su svi oni bili civili na “radnoj dužnosti,” to autor spominje tek usput. Radna obaveza izgledala je ovako. Pojave se naoružani ljudi ispred nečije kuće i kažu da ta osoba ide na radnu obavezu.

Radna obaveza se obično sastojala od kopanja rovova na prvoj crti bojišnice, nerijetko pod prijetnjom paljbe s druge strane. Ljude koji su pod prijetnjom oružjem kopali rovove Sekulić uspoređuje s vojnicima i kriminalcima koji su to oružje držali.

Bljesak je i prva operacija gdje se pokazala koliko je moćna hrvatska vojska kad se svi njeni rodovi upere u istom smjeru. Helikopteri, tenkovi, zrakoplovi napadali su pobunjene Srbe. S druge strane su im se trebale suprotstaviti dvije posade borbenih helikoptera, ali organizacija je bila toliko loša da zapovjednici na terenu nisu znali kako tražiti pomoć od helikoptera.

“Helikopterski desanti hrvatske vojske igrali su ključnu ulogu u stvaranju panike i osvajanju Prašnika i drugih ključnih objekata u zoni odgovornosti 18. korpusa”, piše Sekulić. 

S hrvatske strane bio je i jedan od prebjega iz nekadašnje JNA. Rudolf Rudi Perešin poginuo je tijekom operacije Bljesak. Njegov MiG 21 bis, tijekom rizična borbena zadatka, pogodila je protuzračna obrana bosanskih Srba.

Perešin se uspio katapultirati iz oštećena aviona koji je pao na hrvatsku stranu. Srbi su nekoliko godina igrali okrutne igre oko njegove sudbine. Nisu željeli otkriti je li Rudi Perešin odmah poginuo ili je zarobljen.

“Navečer je došao kući s dežurstva na Plesu i bio je sretan i zadovoljan. S vrata mi je rekao da je sretno prošlo i da su se svi vratili. Bila je to rečenica s kojom sam, kao žena pilota, živjela otkad sam se udala za njega. Ujutro 2. svibnja probudio se već u 3.30 sati i prije odlaska u zračnu luku navio mi je budilicu i rekao: “Ja sad idem, ajde bok”. Nisam tada znala da su to posljednje riječi koje ćemo ikada izmijeniti.

S Plesa je u MiG-u poletio u 5.58, a već nakon pola sata kontrola leta prijavila je da se nije vratio”, prisjetila se Ljerka Perešin u razgovoru za Večernji list prije nekoliko godina. Tek godinama kasnije utvrđen je točno kako je Perešin umro. Nakon katapultiranja Rudi je smrtno stradao pri padu u Savu. Srpska strana tvrdila je da je njegovo tijelo pronašla 30 kilometara nizvodno u šipražju nakon 28 dana.

“Rudi je tada pokopan u Odžaku pokraj crkve, ispod bora i tu je bio cijelo vrijeme do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Potom su ga preselili u krug banjolučke vojarne i otamo ga predali meni”, kazala je Ljerka.

M. Markvoić/foto:arhiv