Nikola Trbojević redovni profesor na fakultetu u Karlovcu, rođen 11. rujna 1951. u Vojniću. Završio je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Nakon studija 1977. godine vratio se u Vojnić i počeo karijeru izdvojenom od pogonu karlovačke Jugoturbine. Bila je to tvornica pumpi s pedesetak zaposlenih. Sa suradnicima je pokrenuo izgradnju novih hala, specijalizirali su se za izradu svih vrsta pumpi.
Već 1981. dolazi do sukoba sa rukovodstvom Jugoturbine oko razvoja vojnog programa. Trbojević je tvrdio da nova tvornica nema perspektivu ako nije naslonjena na kragujevačku Crvenu zastavu i zbog toga je premješten u Institut Jugoturbine.
Upisao je postdiplomski studij u Zagrebu koji je prekinuo rat. Magistarska titula morala je pričekati sljedećih pet godina i 1995. je magistrirao na Strojarstvu u Beogradu, a tri godine kasnije i doktorirao na istom fakultetu.
Živi u Vojniću, sa suprugom Bogdanka i sinovima Slobodanom i Bojanom.
Na prvim “demokratskim” izborima u Hrvatskoj 1990. godine pobjeđuje HDZ, a u Vojniću, većinski naseljenom pripadnicima srpske etničke zajednice, vlast je osvojio SDP. Trbojević je postao predsjednik Izvršnog vijeća Vojnića. Smijenjen je 1991. i ubrzo završio u rovu, na prvoj liniji bojišnice protiv Hrvata.
Ovako je govorio Nikola Trbojević u intervju za Vesti.rs:
– Krajem 1992. godine ponovo sam postavljen za direktora Tvornice pumpi u Vojniću. Uspio sam okupiti vrlo stručan tim i pokrenem proizvodnju crpki. Cijelo vrijeme rata uspješno smo poslovali na tržištu Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, a na području bivše Krajine održavali smo sve vodovodne sustave, remontirali pumpne stanice i isporučivali nove crpke. Sa stotinjak zaposlenih bili smo jedno od rijetkih poduzeća koje je u ratu radilo za tržište.
“Oluja” je sve prekinula …
– Na traktoru sam došao u Srbiju, a supruzi i djeci oteli su auto na zadnjem punktu u Lipovcu. Sve je izgledalo nestvarno, pa “Krajina” je bila zaštićena zona UN, bez odobrenja Vijeća sigurnosti svaki napad na nju bio je nelegitiman. Zato vjerujem da je naše protjerivanje bilo odobreno u Bijeloj kući. Takvo etničko čišćenje jednog prostora i ubrzo naseljavanje Hrvatima iz Republike Srpske samo govori da se tu ipak radilo o dogovorima velikih sila i ovih naših malih političara.
Koliko ste bili u izbjeglištvu?
– Punih šest godina, a kada smo se 2001. godine vratili, nismo mogli u svoju kuću jer su u njoj živjeli Hrvati iz BiH. Staru kuću i sve objekte hrvatska vojska je zapalila poslije “Oluje”. Do danas nismo dobili nikakvu odštetu. Moram reći da je na tim temeljima treći put sve spaljeno, 1941, pa 1943. i zadnji put 1995. godine. Više nisam siguran je li to i zadnje paljenje. Te palikuće su ostavile i potpise na svom nedjelu.
Koji su bili najveći problemi?
– Kada smo se vratili kući u Vojnić, mlađi sin je upisao fakultet u Zagrebu. Nitko nije radio. Ja sam dobio posao predavača 2002. na Strojarskom fakultetu u Banjaluci, a 2004. preuzeo sam Komunalno poduzeće u Vojniću. Dvije godine kasnije javio sam se na natječaj i dobio posao na Veleučilištu u Karlovcu, gdje i sada predajem u zvanju redovitog profesora Visoke škole. Sin je završio fakultet i četiri godine bio bez posla. Stariji sin je završio elektrotehničku školu ali ne može do posla. Supruga je i danas nezaposlena.
Zaposlenje na Kordunu je ravno sedmici na lotu?
– Ovdje je to ključni problem. Nema novih radnih mjesta, nema proizvodnje, sve stoji i propada. Država je na ove prostore potpuno zaboravila. Jedino sijeku šumu kao Mlečani, ogromne količine trupaca se odvoze. To je jedini resurs ovog kraja a od njega narod nema nikakve koristi. A Vojnić je prije rata imao četiri tvornice, preko 1.500 zaposlenih. Sada toliko nema ni stanovnika. Država umjesto da ulaže, gasi neke vitalne službe i na kraju će ukinuti i općinu, koja je bila kotar još za vrijeme Austrougarske. Kotar Vojnić je postojao čak za vrijeme Pavelićeve NDH.
U čemu vidite uzroke takvog pogroma?
– Prave razloge i uzroke našeg egzodusa možda saznamo u nekom budućem WikiLeaksu ili sličnoj egzibiciji razočaranih američkih špijuna, kojima je naknadno proradila savjest. Malo se Srba vratilo na svoja ognjišta, ai od tih većina se vratila – ni na što. Nitko od političara, američkih, europskih, ruskih, hrvatskih, srpskih, baš nitko nikada nije spomenuo da je Hrvatska napala zaštićene zone UN. Puna su im usta Srebrenice i Bihaća.
Na našem području bile su trupe UN i u tu zonu je puštena Hrvatska vojska da, navodno, vrati teritorij u sastav Hrvatske. A vidjeli smo kako je to urađeno u istočnoj Slavoniji, zar se tako nije moglo i u ostatku Krajine. Nije, jer je te prostore trebalo očistiti od Srba. I zato se nije ni dogodio masovniji povratak Srba na Kordun, Baniju, u Liku i Dalmaciju.
Beznadežnom stanju Srba na ovim prostorima u dobroj mjeri su doprinijeli i srpske političari u Hrvatskoj?
– Naravno. Naš sunovrat počeo je s Babićem i Martićem, koji nisu realno procjenjivali situaciju i do kraja su nedosljedno ponašali. Za čiji račun su radili nije sada ni važno. Cijelo vrijeme rata bio sam izvan tih tokova, skrajnut u rov ili tvornicu. A kada je došlo do egzodusa, nama je pripremljen koridor do Kosova, nigdje nisi mogao izaći. A ti naši Krajišnici su poslije rata na Kosovu, svi koji su htjeli, bez ikakvih birokratskih zatezanja dobili vize za Ameriku i druge zemlje. To je pametnom dosta. Unaprijed je isplanirano da mi Krajišnici odemo na Kosovo, a potom u svijet. To se samo poklopilo s Tuđmanovim i proustaškim željama, čije zasluge u svemu tome ne treba podcjenjivati.
Čime su Krajišnici zaslužili takvu sudbinu?
– Najmanje su u tome naše zasluge. Mi se moramo vratiti na Drugi svjetski rat, u kojem su na ovim prostorima upravo Srbi iznijeli najveći teret antifašističke borbe. Područje Korduna, Petrove gore, to je bio epicentar ustanka u Hrvatskoj.
Aktualni srpske politički predstavnici u Hrvatskoj ne bi se složili …
– To su, manje više, salonski političari, koji održavaju privid svjetlije budućnosti Srba u Hrvatskoj. Oni su, daleko im kuća, svoju politiku sveli na etno biznis, što hrvatska politika izdašno podržava. I to je sasvim racionalan i logičan savez, bolje je dobro platiti to klijentelistička društvo nego vratiti Srbima oteta prava i imovinu. Hrvatska politika srpska je predstavnicima bacila kost i oni se oko nje glože, iako od nje više nema dobre juhe.
U Vojniću ste još većina?
– Baš zato je Vojnić dobar primjer da pokaže u kakvom smo rasulu i nevolji, kada je HDZ na posljednjim izborima osvojio vlast. Srpski narod je rascjepkan je, podijeljen, razbijen, demotivisan, ostario …
Hoćete reći da Srba nema ni da podviknu na svoje lupeže?
– Iz mojeg zaseoka Hajdina samo jedna obitelj u Hamiltonu, u Kanadi, ima deset članova, a ovdje nema nikoga. Iz Vojišnici više ih je u Kanadi nego u Vojniću. U samom Vojniću, gdje je do rata živjelo 1.500 Srba, sada ih nema ni 50, pretežno staraca i nekoliko stotina doseljenih Hrvata. Ali im je zato izgrađena velika crkva u koju mogu svi stati, dok je pravoslavna saborna crkva u ruševinama još od Drugog svjetskog rata.
Je li ćirilica ključno političko pitanje u Hrvatskoj?
– To je samo još jedna farsa i čisto hrvatsko političko pitanje. Ćirilica služi za obračun hrvatskih političkih elita, a Srbi su tu tek nezainteresirana publika. Pitanje ćirilice i narodnog jezika na ovim prostorima prije nekoliko stoljeća riješila je Austrougarska. Početkom prošlog stoljeća direktor podružnice Srpske banke u Vojniću potpisivao se ćirilicom, iako je bio Hrvat. To se podrazumijevalo jer je Austrougarska bila pravna država. A u Hrvatskoj danas čekićem razbijaju dvojezične ploče na nekoliko državnih ustanova u Vukovaru u kojima vjerojatno ne radi niti jedan Srbin. Zakon o proporcionalnom zapošljavanju Srba je jasan, ali se ne provodi u državnim ustanovama i poduzećima.
Nikola Pašić bi na ovo sigurno rekao – spasa nam nema, propasti nećemo?
– Hrvatska je, koliko jučer, bila država hrvatskog i srpskog naroda. Tuđman je to prvo izbrisao. Nema nas ni u Ustavu, ali ni u Hrvatskoj. Ja bih rekao – nema nam spasa, već smo propali.
AUTOR: vesti.rs
