Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.
Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom. “Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu, piše Nino Raspudić u Večernjaku.
Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.
Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice. Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više?
Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.?
Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?
Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinov daljinski upravljač i njihovom službom?
Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića?
Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?
Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića.
On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane. No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.
Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.
Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.
Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji. Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa.
Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti. Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe!
Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića. Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.
Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.
Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma.
Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno.
Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno. Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.
Foto:N1
