“Glavašević je u Saboru rekao da smo svi mi u društvu odgovorni za ovo što se dogodilo u Zadru. Ne, nisam odgovoran ja, ni vi u studiju, ni netko treći. Odgovorni su počinitelji ili njihovi roditelji, ako su maloljetni”.
U Petom danu komentatori Nino Raspudić, Marijana Bijelić i Petar Tomev Mitrikeski bavili su se kriminalističkim filmom “Joker” koji puni svjetske kino dvorane te pojmom zla kao takvog.
Bijelić navodi da je “film zanimljiv. Joker predstavlja čovjeka sa društvenog dna. Zanimljiv je moment prijelaza iz jednog lika koji podnosi patnju prelazi u sadističko iživljavanje nad onima koju su mu nanijeli zlo.”
Smatra da je film dobar te se ogradila od, kako kaže, ljevičarskih kritika kako film problematizira samo teškoće s kojima se suočavaju bijeli muškarci i na taj način umanjuje probleme pripadnika manjina.
Raspudić je istaknuo da je film estetski jako dobro napravljen te jedan od najzanimljivijih filmova uopće koji je vidio zadnjih godina. “Talijani kažu da je film lijep, “bel film”. Radi se stvarno o lijepom filmu, vizualno mi se svidio.”
“Dobro je prikazan taj mehanizam o kojem smo raspravljali prošli put, ta spirala zla, koja zahvaća cijelo društvo. Bunt koji počinje od možda opravdanih razloga se na kraju sam pretvara u jednu vrstu anarhističkog raspada društva i mikronasilja na sve strane i na svim razinama.”
Raspudiću se sviđa i kako se film odnosi prema smijehu, kroz činjenicu da glavni lik ima poremećaj koji uzrokuje nekontrolirano smijanje.
“Pokazuje se koliko je smijeh jeziv, kad iza njega ne postoji razlog za smijanje”, dodavši da “ako vidimo nekoga koga nekontrolirano uhvati smijeh, pomislit ćemo da nije normalan, da je agresivan, da bi tko zna kako reagirao na druge stvari.”
Nino Raspudić je otkrio da je od djetinjstva imao odbojnost prema klaunovima.
“Figura klauna mi je odbojna i odvratna do djetinjstva. To bi trebalo istražiti kako je uopće nastao lik klauna. Lik koji je ćelav, koji ima ofarbanu kosu, neusklađene, drečave boje, crveni veliki nos, i sad je to strašno duhovito i smiješno. Klaun mi je od djetinjstva izazivao jezu i odbojnost.”
“Nije ni čudo da figura klauna na kraju završava isključivo u hororima”, dodaje Raspudić. “Mislim da dijete više obraduje da dođe nekakav medo ili zeko. Dakle, protivnik sam veliki klauna, i estetski i etički i u svakom pogledu.”
“Kod nas je mršav čovjek automatski narkoman”
Dodao je da mu se sviđalo kako film koristi ples, dodavši da je u plesu Jokera vidio elemente klasičnog baleta i tai chia.
“Transformacija od žrtve do Jokera upravo se odvija kroz ples.” Istaknuo činjenicu je Joaquim Phoenix smršavio 20 kila za ulogu.
“Pazite kakav dojam ostavlja takva pojava, pogotovo našoj kulturi gdje muškarac iznad 30 godina ako je jako mršav automatski sugerira nekakvu narkomaniju, teže zdravstvene probleme, ili slično.”
“Međutim, ta mršavost koja sugerira nekakvu slabost i nemoć te osobe kroz transformaciju Jokera postaje nekakva suptilna gracilnost, i njegova snaga. To se kasnije vidi u scenama bijega od agenata.”
Milošević nije bio zao, ali ideja Velike Srbije je
Petar Tomev Mitrikeski, inače ljubitelj vesterna, rekao je da je film izvanredne produkcije i da ga preporučuje svim odraslim osobama.
Smatra da film govori o osobi “koja postane toliko zla da onda opravdanja niti traži niti ga nudi, nego je produkt samog zla.”
Mitrikeski je o zlu krenuo govoriti, kako kaže, s primjerom koji će biti blizak publici. Prisjetio se reakcije na prošlu emisiju u kojoj se ispričao Srbima za ubojstvo kralja Aleksandra. Zato je upozorio na zbog primjera kojeg će koristiti, u smislu da se radi o svojevrsnom misaonom eksperimentu, a ne opravdavanju.
“Mi znamo da je Slobodan Milošević bio zločinac. Ključno pitanje je je li on bio zao. To nije jedna te ista stvar.
Ljudskost, u užem smislu, znači i ono što je dobro i ono što je zlo. Je li taj Milošević bio ljudski? On je sigurno volio svoju djecu, suprugu, roditelje. Ne možemo reći da nije imao ljudskost, da je bio apsolutno izopačen i zao.
“Koji je onda problem? Kako se on navukao na to zlo?” Pita Mitrikeski, te nudi odgovor. Smatra da se Milošević “navukao na zlo preko ideje Velike Srbije.”
“Tako je i Joker, nakon što je trpio nepravdu, dobio mogućnost da bude zao.”
Raspudić se po pitanju zla osvrnuo na rad Hanne Arendt, koja ističe da zločine ne čine dominantno moralne nakaze, nego obični, prosječni ljudi koji se nađu u određenim okolnostima koje ih pritišću u tom smjeru.
“Uvid Hanne Arendt je taj da bi, da do rata nije došlo, taj Adolph Eichmann bio jedan učinkovit činovnik, koristan član zajednice, da bi vodio jedan sasvim normalan život”, ali “u situaciji gdje se on nalazi, kao dio jednog paklenog stroja, on funkcionira kao jedan savršen kotačić.
Sada je to pitanje njegove svijesti ili ne svijesti, kako on opravdava to da nastavlja biti kotačić. Je li to neki bolji svijet, tisućljetni rat ili je jednostavno riječ da je on bio jedna konformistička kukavica.” Možda isto vrijedi i za Miloševića, kaže Raspudić. “Možda je da je ostao u Americi tamo mogao biti nekakav bankar, provesti obiteljski život ili da nije bio embargo na oružje, možda se ne bi odvažio na rat.”
Strah od Boga
Mitrikeski je prije istaknuo da je Miloševiću prije svega nedostajala mudrost, a mudrost je, kako kaže strah od Boga. Bijelić je na to reagirala izjavivši da joj je ta ideja strana.
“Za mene je pojam Boga nešto što znači apsolutna ljubav. Ako tako nešto postoji, onda bi se trebala bojati svega osim toga.”
Raspudić je kazao da se empatija razvija kroz civilizaciju, te da se s vremenom čovjek ostvaruje sve veću kontrolu nad svojim slabostima, čemu služi i zakon.
Bijelić je tu ideju osporila istaknuvši da ljudi imaju prirodnu sposobnost za empatiju, te da društvene norme ne uvode uvijek oni “najbolji”. Smatra da često za preuzimanje vlasti treba imati neke kvalitete koje nisu moralno najpozitivnije.
Odanost autoritetu nas često, smatra Bijelić, dovodi da činimo zlo.
Moralno lešinarenje oko slučaja u Zadru
Mitrikeski je istaknuo da zlo, kao u slučaju mladića u Zadru koji su silovali djevojku, proizlazi i iz životinjskog elementa u čovjeku.
“Oni su se tada ponašali kao životinje”, smatra Mitrikeski.
Raspudić se na taj slučaj referirao ističući princip osobne odgovornosti.
“Glavašević je u Saboru rekao da smo svi mi u društvu odgovorni za ovo što se dogodilo u Zadru. Ne, nisam odgovoran ja, ni vi u studiju, ni netko treći. Odgovorni su počinitelji, ili njihovi roditelji, ako su maloljetni”.
“To je politikantstvo i moralno lešinarenje, koje gura svoju agendu. Sada se priča o Zadru kao gradu slučaju, što bi valjda trebalo biti povezano uz vlast, a kad pogledamo statistiku ispada da je u Istarskoj županiji situacija puno gora kod takve vrste zločina”, smatra Raspudić.
Ako odustanemo od individualne odgovornosti, ispada da možemo opravdati i Pavelića traumama zbog ubojstva Stjepana Radića i drugih u beogradskoj skupštini.
Megy M. /Foto:pxll
