Mnogo je onih koji su daleko pozvaniji od mene pisati o don Anti Bakoviću. Poznajem brojne ljude koji su s njime blisko surađivali, dijelili njegove stavove i sudbinu ili se s njime u tome razilazili. No, jedan je naš susret ostao neizbrisivo urezan u mome sjećanju. I što više vrijeme prolazi sve je jasnije koliko su istinite bile don Antine riječi.
PIŠE: Iva Čuvalo /Foto:youtube
Ne mogu, zapravo, ni točno odrediti kad se taj susret dogodio: je li bila kasna ’89. ili rana ’90. U svakom slučaju, bijah netom završena srednjoškolka, predamnom se prostirao život ne samo pun osobnih snova i ambicija nego i neizrecivo radosnog osjećaja da ćemo napokon, napokon ostvariti tako dugo žuđenu hrvatsku slobodu. Bila sam najmlađa urednica u Listu mladih MI, sretna što sam konačno našla skupinu mladih ljudi koji razmišljaju slično meni . Više nisam bila osamljena.
Teško je u riječi prenijeti taj zanos koji nas je pokretao, tu volju kojom smo se okupljali i nastojali doprinijeti, svatko na svoj način, boljitku naroda i domovine. Za nas je nahereni i gotovo ruševni kućerak u dvorištu kurije na Kaptolu 23 bio veličanstveniji i važniji od najbolje opremljenih redakcija moćnih dnevnih novina.
Don Anto: Novinare bih poslao na školovanje u Beograd
Naš je telefon bio javna govornica udaljena više stotina metara, članke smo tipkali na zastarjelim pisaćim strojevima i opstajali na podršci dobrih ljudi, ali smo se ustrajno vraćali u taj maleni vrt pred Uredništvom i pod taj niski, prastari strop. Moji su se dragi prijatelji iz tih vremena rasuli svijetom, neki su od njih već odavno u Vječnoj Domovini, no vjerujem da je vrijeme provedeno u Zajednici MI u svakome od nas ostavilo neizbrisiv trag.
Stariji su kolege proživljavali stvarne progone u prethodnom režimu, ali nama je mlađima moglo smetati jedino nerazumijevanje jednog dijela Crkve odnosno ljudi kojima je naša vjernost „Stepinčevevoj Crkvi“ bila nelagodna. Upravo smo zato još više cijenili one koji su otvoreno i velikodušno podržavali naš rad. Susreti su s njima uvijek bili radosni, a onaj vihor slobode koji nas je ponio tih nekoliko nevjerojatnih mjeseci, prije no što se sva realnost i bešćutnost naših protivnika sručila u naše mlade živote, dodatno je raspirivao naše domoljubne i vjerničke osjećaje.
Kad se na vratima našeg Uredništva, kao velika sjena, pojavio čovjek kojega sam tada prvi puta susrela, nije mi ga trebalo posebno predstavljati. Don Anto Baković srdačno je dočekan među nama i očigledno je mojim kolegama bio poznat i drag gost.
Posjedali smo gdje je tko mogao u tom našem skučenom prostoru i sa zanimanjem slušali njegove komentare i duhovite anegdote iz svećeničkog života. Odjednom reče: „Znate, ja bih sve vas katoličke novinare poslao na školovanje u Beograd!“.
Manje je više, više je manje
Među nama nastade opće zaprepaštenje i konsternacija. No, don Anto razložno nastavi, ne obazirući se na naše prosvjede:
„Kad se kod nas održi neki veličanstveni vjernički skup na kom je nazočno gotovo pola milijuna ljudi, naš novinar, pišući izvještaj, sam sebi kaže da je to velika brojka i da je bolje biti malo suzdržaniji, pa napiše 300 tisuća. Njegov urednik se uhvati za glavu, kaže mu da ne treba pretjerivati, i ispravi to u 200 tisuća.
Glavni urednik prekori obojicu i na kraju u novinama piše da je bilo stotinjak tisuća vjernika. Kad se kod njih održi neki skup na kojem bude stotinjak tisuća ljudi, njihov novinar napiše da ih je bilo 200 tisuća. Njegov urednik to ispravi u 300 tisuća, a glavni u pola milijuna!“
Ostali smo zatečeni i zašutjeli, ne znajući što bismo mu odgovorili.
Prošla su desetljeća od tog susreta, ispunjena bremenitim godinama u kojima su se održali bezbrojni skupovi. O njima su napisani jednako tako bezbrojni izvještaji. Očinski prigovor našeg dragog don Ante i dalje vrijedi. Kada katolički novinari pišu o vjerničkim skupovima, uvijek se koriste tzv. konzervativne procjene o broju nazočnih ili ih se u potpunosti izbjegava.
Kada neki drugi novinari pišu o nekim drugim skupovima, procjene su samo pitanje pjesničke slobode. Neka me nitko ne shvati pogrešno: ne smatram da novinari, bilo katolički bilo neki drugi, trebaju korisiti usavršene metode „širenja dezinformacija i medijske manipulacije“ kojima smo u većoj ili manjoj mjeri bili izloženi u proteklih stotinu godina. Novinarova je profesionalna dužnost i obveza izvještavati nepristrano, istinito i cjelovito.
Brojke i kvadrati
Bila sam dijete kad sam 1984. godine s roditeljima nazočila Nacionalnom euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici. U jednom je trenutku do nas naišao očev prijatelj, geodet, koji je velikim koracima mjerio prostor oko okupljenih vjernika. Tada sam naučila da na jedan metar kvadratni u prosjeku stanu četiri osobe. Naravno da, ovisno o gužvi, broj može biti veći ili manji.
Nije, dakle, nikakav problem novinaru na bilo kojem skupu procijeniti koliko se ljudi nalazi na deset kvadratnih metara i zatim dobiveni broj pomnožiti s površinom prostora na kojem se skup održava. Jasno je da ne će i ne može takvim načinom dobiti točan broj sudionika, ali svakako se razlika između stvarnog i objavljenog broja neće mjeriti u desecima ili čak stotinama tisuća.
Protekla je godina bila burna i bogata svakovrsnim skupovima. Bilo je tu i prosvjeda i podrške i proslava. Ne ulazeći u povode i posljedice pojedinih događaja, ne može se ne zamjetiti frapantnu neobjektivnost svih medija u izvještavanju, a kod katoličkih novinara čak i slučajeve izvještavanja na štetu vlastitih interesa, upravo u skladu s don Antinim riječima. Za jedne su nas skupove danima uvjeravali kako su bili nevjerojatno posjećeni iako je iz snimki i fotografija (unatoč pokušajima manipulacije kutom snimanja, što je druga tema) bilo očigledno da je posjećenost bila prosječna ili slaba. O drugim su skupovima, ako ih ipak nije bilo moguće prešutjeti, izvještavali šturo i nepouzdano.
Primjeri naši svagdašnji
Primjerice, posljednja je doista veličanstvena procesija Majci Božjoj Kamenitih vrata bila održana „starom trasom“, kroz Ilicu. Atmosfera je bila uistinu izvanredna, uz rijetko viđen prizor nebrojenih svijeća u rukama vjernika koje se, uz molitvu i pjesmu, poput plamene rijeke slijevaju niz čitavu širinu Ilice i zatim skreću u Mesničku. Došavši na ugao te ulice vidjela sam da je i njena uzbrdica jednako ispunjena hodočasnicima. Početak je kolone na njenom vrhu već skrenuo ulicom prema Trgu svetog Marka, a da njeno začelje na Trgu bana Jelačića još nije ni krenulo. Netko je razdragano dobacio: „Sad će opet reći da nas je bilo tisuću!“.
Jedni su rekli „na tisuće vjernika“, iako ih je nedvojbeno bilo „više desetaka tisuća“, a drugi su jednostavno izbjegli taj dio izvještaja. No, zaboljelo me što ni tzv. domoljubni portali i novinari od kojih sam više očekivala (to jest oni čije sam izvještaje uspjela pročitati) nisu nastojali barem približno odrediti broj sudionika. Jednako je bilo i s brojem hodočasnika sv. Leopoldu Mandiću u zagrebačkoj Dubravi.
Stajala sam u zadnjem redu crkve i deset puta brojala koliko je osoba prošlo u jednoj minuti kraj njegova izložena tijela, te zaključila da ih je u prosjeku bilo pedeset. A to je bilo u subotu u pola noći! Koliko li je tek ljudi kraj njega prolazilo tijekom dana, kad su bile najveće gužve?
Nije potrebno da, kako je duhovito predložio don Anto, idemo na školovanje u Beograd ili bilo kamo drugamo. U svojim srcima i svojoj savjesti, u svojoj vjeri, naći ćemo najbolju novinarsku školu. Naš je voljeni, sada sveti, papa Ivan Pavao II. čitavoga života uporno ponavljao: „Ne bojte se!“ Neka njegove riječi budu svjetionik svima koji svoj kruh svagdašnji zarađuju šireći vijesti.
Odlazak ‘Dječaka s Drine’
Imala sam neizrecivu čast i privilegiju odrastati u društvu ljudi koji su hrvatski narod i domovinu voljeli više od svega i nisu se u toj ljubavi ničime dali pokolebati. Neki su od njih preminuli prije no što su dočekali ostvarenje svojih nada, drugi u sebi moraju prevladati jaz između onoga o čemu su sanjali i naše današnje hrvatske stvarnosti. Većina je njih sada pri kraju svoga životnoga puta i sve češće čujem da nas je netko od njih napustio.
Don Anto Baković, čiji je život od „dječaka s Drine“ do posljednjeg daha bio ispunjen mučeništvom, vlastitim i tuđim, i koji svoju bol nije pretakao u mržnju nego u traženje istine i poticanje ljubavi prema bratu čovjeku, a posebice prema onoj našoj najmanjoj, nerođenoj braći, našao je sada svoj mir. Njegova se duša ponovno sastala s onima s kojima je dijelio svoj ovozemaljski hod, a koji su ga pretekli na putu u Onostranost.
Duboko vjerujem, zapravo osjećam, da osim ove naše ovozemaljske postoji i ona duhovna, vječna Hrvatska u kojoj se ostvaruju sva naša nadanja i rasplinjuju sve zablude. Usrdno se nadam da će i meni Gospodin na kraju moga puta dopustiti da se u nju preselim.
