U posljednjih nekoliko tjedana, točnije otkako je ratificirana tzv. Istanbulska konvencija, pojavilo se nekoliko inicijativa za okupljanje na desnom političku spektru
PIŠE: G. Matković, glavni urednik/foto:screenshot
Jedna je začeta u okolnostima uklanjanja ploče poginulim bojovnicima HOS-a iz Jasenovca, ona na čelu s Antom Đapićem i Perom Ćorićem, a rodila se preuranjeno budući da je Pero Ćorić zajedno sa svojim brojnim suradnicima koji zagovaraju takav brak, za koji se može pomisliti da su mu kumovi Vladimir Šeks i Branimir Glavaš, izbačen iz stranke koju je htio nametnuti kao središnju os okupljanja.
Međutim ta je inicijativa nedvojbeno pokrenuta nakon bjelodano izraženog nezadovoljstva građana ponašanjem vladajućeg HDZ-a. To jest presedan, da je javnost sa svjetonazorom za koji se smatra da HDZ zastupa dvaput vrlo brojno prosvjedovala protiv tog HDZ-a zbog nepoštivanja tog svjetonazora, ali je neozbiljno misliti kako HDZ i ljudi zaduženi za njegovu reputaciju ne će poduzeti određene korake kako bi te stvari ili izvrnuli ili iz njih izvukli određenu korist.
Drugu inicijativu neformalno predvode Hrast, HSP te HKS Ruže Tomašić i ta se inicijativa također pojavila nakon ratifikacije IK, točnije u trenutku kad je Hrast napustio jednogodišnji savez s HDZ-om, HNS-om i SDSS-om i pokušao na valu nezadovoljstva velikog dijela hrvatskog naroda sebe nametnuti kao beskompromisnog borca protiv Plenkovićeva tobožnjeg naglog ideološkog zastranjenja.
Hrvatska stranka prava budi snažne emocije što se tiče domoljubnog tijela u Hrvatskoj, zbog povijesnih osnivača dakako, ne zbog moderne inačice, ali trenutačno je Hrvatska stranka prava relevantan faktor samo u gradu Gospiću gdje je gradonačelnik, nakon drugog mjesta u prvom krugu, postao predsjednik HSP-a Karlo Starčević. Ni manje ni više od toga.
Hrvatska konzervativna stranka s druge strane, javnosti je postala poznata nakon što je Ruža Tomašić napustila HSP AS i nastavila svoju političku karijeru u domu konzervativaca u Europarlamentu.
HKS dvaput na izborima za Hrvatski sabor nije prešao izborni prag, prvi put u koaliciji s HSP-om i Obiteljskom strankom, a drugi put, u koaliciji s HDSSB-om, Ruža Tomašić nije osvojila potreban broj glasova ni za prvo mjesto po broju glasova na listi.
Domaćoj javnosti nakon toga postala je zanimljiva tek po izjavi kako podupire Sandru Švaljek s obzirom na to da pregovori s Brunom Esih nisu urodili plodom.
I tu se otvara pitanje Neovisnih za Hrvatsku. Za razliku od brojnih drugih stranaka, ekipa koja danas stoji iza akronima NHR odlučila je prije osnivanja tko zna koje po redu političke stranke provjeriti koliko vrijedi njihova politička paradigma i rezultat je bio taj da su bez stranačke infrastrukture, bez stranačkih sredstava i bez ikakvih koalicija u gradu Zagrebu osvojili pet zastupničkih mandata, tek dva manje od HDZ-a.
Netko će reći kako je to bilo lako pored HDZ-a kakav se natjecao na izborima u Zagrebu, ali ne treba zaboraviti da se radi upravo o gradu Zagrebu i da se radi o činjenici da je dosad najveći broj glasova „desnije“ od HDZ-a ipak završio u HDZ-ovoj kutiji pragmatike radi.
Neovisnima za Hrvatsku, stoga, ne može se niti prigovoriti kako su na političkoj sceni opstali zahvaljujući isključivo činjenici da su se Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović na izborima za Hrvatski sabor našli na listama HDZ-a, jer to je prvi poznati spin kojim se pokušalo obezvrijediti njihov politički značaj unatoč činjenici da ih je HDZ stavio zbog svojeg interesa na listu, ne altruizma i unatoč činjenici da su dobili vrlo velik broj preferencijskih glasova.
Neovisni za Hrvatsku nastali su kao proizvod emulzije nesuverenističke, sanaderovske politike HDZ-a te sve veće potrebe za takvom političkom opcijom.
Drugim riječima, ako su Neovisni za Hrvatsku samostalno pokazali da mogu ostvariti barem minimalno potreban rezultat i nakon tog rezultata ostati koherentni, komu je zapravo u interesu poistovjetiti ih s Perom Ćorićem ili s druge strane Ružom Tomašić?
Naznaka odgovora na to pitanje zapravo se krije u još jednom pitanju.
Je li doista slučajno da su se dvije inicijative pojavile u isto vrijeme kad je udruga U ime obitelji najavila referendumsku inicijativu za promjenu izbornog zakona?
U prvom slučaju, dakle nakon izmještanja ploče s imenima poginulih HOS-ovaca iz Jasenovca, Ćorić i Đapić utrčali su i klizeći pokušali nametnuti paralelnu inicijativu i sebe kao nositelje te njome zapravo osujetiti inicijativu U ime obitelji.
Takvim manevrom nije teško zamisliti tko bi bio najzadovoljniji – dakako oni koji otvoreno zazivaju politički duopol.
U drugom slučaju čelnici Hrasta uz pomoć sestre Ladislava Ilčića žele produljiti rok trajanja nezadovoljstva ratifikacijom IK, ali ne ozbiljnim političkim udarcem, nego pokušajem raspisivanja referenduma s pitanjem za koje se unaprijed tvrdi da je neozbiljno. I doista, eventualni poraz u referendumskoj inicijativi valja predviđati tako da ne učini štetu, nego da u najgorem slučaju istakne probleme.
No, referendum iza kojeg otvoreno stoje Hrastovci, eventualnim porazom bi učinio štetu i svim onim ljudima koji su na prosvjedima iskazali svoju ogorčenost jer bi pokazao da je nezadovoljstvo HDZ-ovom politikom moguće svesti na beznačajan broj.
Je li doista teško zamisliti tko bi bio najsretniji takvim raspletom?
Foto: desno.hr
