Branko Borković, Mladi Jastreb: “Bilo je krivih procjena, ali Vukovar nije žrtvovan”. Mile Dedaković Jastreb: “Vukovar se branio kako je mogao. Oružja nije bilo dovoljno ni za Vukovar ni za obranu Hrvatske, to je danas potpuno jasno. Najvažnija činjenica da u obrani Vukovara nije bilo izdaje.”
Iako je bilo za očekivati kako će na godišnjicu okupacije Vukovara prevladati poštovanje, pijetet, sućut, suosjećanje, ponos, zajedništvo, Hrvatska ipak nije te sreće. Kao i za mnoge druge stvari, kakve su u drugim narodima neprikosnovena svetinja, i na temu Vukovara natjerana je laž, nesloga, optužbe, gorčina …
O svemu ovome možemo pisati posebnu temu, no u ovom članku izdvojit ćemo jedno specifično obilježje čitave te situacije – paradoks!
Često se pojave negativnih tonova u herojskoj vukovarskoj priči opravdavaju kao nužnost zbog potrebe da Vukovarci, ali i cijela Hrvatska, konačno sazna punu i pravu istinu o svim okolnostima obrane i okupacije to grada. Nitko dobronamjeran ne može se protiviti bilo čemu što će dodatno rasvijetliti to vrijeme i te događaje. No, put obmane sigurno nije smjer u kojem se može tražiti istina.
Paradoks prvi – Traži se istina, a obmanjuje se javnost?!
Ne treba posebno podsjećati na buru u javnosti koja se podigla nakon nedjeljnog Dnevnika HTV-a i priloga Hrvoja Zovka. U kolopletu optužbi i opravdanja nakon toga iz fokusa su se izgubile činjenice; je li Hrvoje Zovko obmanuo hrvatsku javnost, i na koji točni način? U nastavku teksta će se svatko moći nedvojbeno uvjeriti kako je zaista došlo do grube obmane hrvatske javnosti.
U prilogu je najprije pušten tonski zapis tzv. Optužnice Siniša Glavaševića. Svatko tko je čitao ili čuo te riječi zna o kako potresnom tekstu se radi, i kakve emocije može izazvati kod pojedinca.
Efekt koji one izazivaju kod javnosti u nedjeljnom središnjem Dnevniku javne televizije u dane sjećanja na vukovarsku tragediju nemoguće je mjerljivo opisati. No, urednik i autor priloga gledateljima prešućuju krucijalne podatke o tzv. Optužnici. Činjenicu potvrđenu od više neposrednih svjedoka kako Siniša Glavašević nije autor Optužnice, kako je Optužnica nastala izvan Vukovara, kako se ne zna pouzdano tko ju je napisao i kako su sve okolnosti oko teksta i danas obavijene velom tajne.
Naime, u dokumentarnom filmu Višnje Starešine, „Zaustavljeni glas”, dvije suradnice pokojnog Siniše Glavaševića, novinarke Alenka Mirković Nađ i Vesna Orešković svjedoče kako Glavašević sigurno nije napisao Optužnicu, kako ni osobno nije bio za to i to mu se nije sviđalo, te da ju je pročitao nevoljko, vjerujući da to mora učiniti, a vjerojatno se i radilo o nekom naređenju. Štoviše, sam Glavašavić je dr. Vesni Bosanac potvrdio kako „to nije pisao nitko u Vukovaru”.
Teško je vjerovati da novinarima i urednicima HTV-a ovi detalji nisu poznati, a njihovo prešućivanje u ovoj prilici predstavlja nedvojben primjer propusta novinara HTV-a koji je bez sumnje za posljedicu imao nepotpuno informiranje javnosti.
Nakon toga prikazane su sekvence navodnih telefonskih razgovora između predsjednika Tuđmana i zapovjednika obrane Mile Dedakovića Jastreba. Jednu od snimki Zovko najavljuje uvodnim riječima: „Molbe za pomoć slane su do posljednjeg dana”, a nakon toga je pušten dio razgovora, točnije ove riječi:
Tuđman: Dajte mi to, što ste mi sad kazali, dajte mi to lijepo faksom pošaljite.
Dedaković: E, kad kod mene ne radi faks, gospodine predsjedniče.
Poruka je jasna – nemoćni branitelji iz opkoljenog grada šalju očajne pozive u pomoć do zadnjeg trenutka, a bezosjećajni predsjednik iz udobnosti svog ureda i sigurnosti glavnog grada poručuje da mu se obrate preko faksa.
Montirani razgovor Tuđmana i Dedakovića na HTV-u
U čemu je ovdje obmana? Za početak, u tome što ne znamo koji je točan datum ovog razgovora, tj. ne znamo je li se zaista radilo o „posljednjem danu”. Dalje, gledatelji nisu upoznati da se vrlo vjerojatno uopće ne radi o pozivu iz opkoljenog Vukovara, već vjerojatnije iz Vinkovaca gdje je u drugoj fazi bitke bio smješten stožer zapovjednika Mile Dedakovića.
Ono što je najskandaloznije te dvije rečenice su grubo izvučene iz konteksta razgovora u cjelini, tako da odaju dojam posve suprotan od onoga kakav je zaista.
Još 2008. godine, 18. studenog, na jednom hrvatskom portalu objavljeni su, pod naslovom „Tajna vukovarske tragedije”, stenogrami spomenutih telefonskih razgovora između zapovjedništva obrane grada i raznih vojnih i političkih dužnosnika.
Među objavljenim stenogramima nalazi se i jedan između Tuđmana i Dedakovića, u kojem su i riječi objavljene u Dnevniku. No, stenogram je cjelovit, i uvid u čitav tijek razgovora otkriva kako je kontekst izrazito drugačiji od dojma koji se dobije iz replike prikazane u Dnevniku:
Dedaković: Ima tamo faks, gospodine predsjedniče… Točno ono što smo tražili Gorinšek i ja prije 15 dana… I gospodin Tus je rekao da će u narednih 5-7 dana to biti.
Tuđman: Da.
Dedaković: Međutim od toga – ništa… Ja sad ne znam zbog čega…
Tuđman: Dajte mi to što ste mi sad kazali, dajte mi to lijepo faksom pošaljite.
Dedaković: E, kad kod mene ne radi faks, gospodine predsjedniče. Vidjet ću možda preko Osijeka pošaljem.
Tuđman: Dobro.
Iz ovoga proizlazi da se autor priloga grubo poigrao s tonskim snimkama, ako ih je imao u cjelini, i bezobzirno istrgnuo dvije rečenice iz konteksta u kojem sam zapovjednik najprije spominje faks, a nakon traženja da se spomenuti faks proslijedi i Tuđmanu, Dedaković odgovara kako njegov uređaj ne radi, ali da će probati poslati preko Osijeka. Čak je i taj dio o Osijeku izrezan, kako bi se valjda pojačao dojam bezizlaznosti situacije u kojoj je zapovjednik obrane.
Ovaj primjer zahtijeva da ga se pomno istraži, i da se utvrde okolnosti pod kojima je u Dnevniku objavljen samo mali, određeni dio razgovora, jer je sumnja na skandalozno i neprofesionalno manipuliranje izvorima i više nego opravdana.
Treći slučaj obmane javnosti u programu HTV-a dogodio se dan prije, na samu obljetnicu, također u središnjem Dnevniku i također u prilogu Hrvoja Zovka.
Zovko je za ovu prigodu u Srbiji obavio razgovor sa generalom JNA Andrijom Rašetom, koji je u vrijeme bitke za Vukovar bio pregovarač sa hrvatskim vlastima. Dio snimke razgovora sa Rašetom Zovko najavljuje riječima:
„Rašeta iz Beograda šalje poruke da je hrvatska vlast bila spremna na trgovanje teritorijem”, nakon čega slijedi Rašetina izjava: „U kontaktima sa pojedinim čelnim ljudima u RH oni su otvoreno meni govorili da su oni spremni da žrtvuju, ako treba, ne samo Vukovar, nego Osijek, Vukovar, Dubrovnik, Split, pod cijenu samostalnosti.”
Kao što se može vidjeti Rašeta ni riječju nije spomenuo trgovanje teritorijem, kako je to tendenciozno najavio Zovko, zapravo navodeći gledatelje na taj zaključak.
Te Rašetine riječi prije se mogu protumačiti kao iskazivanje spremnosti da kao žrtve borbe za neovisnost privremeno padnu mnogi hrvatski gradovi, ali da to neće slomiti odlučnost cijelog hrvatskog naroda da izbori samostalnost i neovisnost, a na kraju i punu ratnu pobjedu, na cijelom hrvatskom području. Da sve bude još zanimljivije, sam Zovko je dan prije, u emisiji HTV-a „Snaga na Dunavu”, u kojoj je razgovor sa Rašetom po prvi puta prikazan, istu njegovu izjavu najavio upravo riječima u tom tonu govoreći kako je Rašeta „bio svjestan da će se Hrvatska boriti do kraja“!
Ovaj detalj je iznimno važan jer zahtijeva objašnjenje kako to da isti novinar u jednom prilogu riječi svog sugovornika najavljuje tumačenjem kako se misli na „borbu do kraja”, a sutradan, u drugom prilogu, isti detalj najavi riječima o „spremnosti na trgovanje teritorijem”?!
S obzirom na Rašetinu, pomalo dvosmislenu izjavu, novinar, ako već nije uspio dobiti neko preciznije tumačenje, se mora suzdržati od takvih sugestivnih komentara. Na koncu, s obzirom kako su se grčevito branili i Vukovar, ali i ostali spomenuti gradovi, nema nikakve logike u ideji da je nova hrvatska vlast bila spremna ta mjesta prepustiti neprijatelju. Ma kome bi to uopće moglo napamet pasti da digne ruke od Dubrovnika, Osijeka, Splita?! Pa što je onda uopće trebalo ostati od Hrvatske?!
Zaista je nejasno iz kojeg razloga je Zovko aludirao na spremnost hrvatskih vlasti na trgovanje teritorijem, ali je očito kako njegov komentar nije sukladan onome što je Rašeta zaista izjavio. A najveću sumnju izazivaju dva oprečna komentara iste izjave generala Rašete u dvije različite emisije i to se definitivno mora objasniti javnosti.
Ovo su tri sasvim jasna i konkretna primjera na kojim se može temeljiti nezadovoljstvo zbog obmane i manipulacije javnosti. Javna televizija ima ogroman utjecaj i novinari HTV-a moraju biti posebno odgovorni u obavljanju svoje dužnosti. Po ovdje izloženom, očito je da su neki novinari i urednici tu odgovornost grubo zanemarili, što je za posljedicu imalo dezinformiranje velikog dijela građanstva. Slijedom toga, odgovarajuće konzekvence za odgovorne su ne samo potrebne i nužne, već jedini ispravan epilog.
Paradoks drugi:Imamo eksplicitne dokaze o djelovanju KOS-a, a takva mogućnost se negira?!
Velika uznemirenost izazvana je i spominjanjem aktivnosti KOS-a u širenju glasina o izdaji i prodaji Vukovara, pri čemu se takva mogućnost odbacuje kao uvrjedljiva. Potpuno je neobjektivno otklanjati mogućnost takvih i sličnih protuobavještajnih podvala neprijatelja, naprosto iz razloga što su takve stvari u svakom ratu uobičajene, učestale i neizbježne.
U specifičnim okolnostima, teškoj situaciji, informacijskoj i svakoj drugoj izolaciji, letargiji, uvijek se događa da neprijatelj uspješno servira neku glasinu ili propagandu na koju druga strana nasjedne. I kada se to dogodi, nitko razuman ne zamjera onima koji su nasjeli. Mnogi vukovarski branitelji danas otvoreno priznaju kako su i sami povjerovali da su izdani i ostavljeni na cjedilu, no da su kasnije uvidjelo kako to nije bilo tako.
U slučaju Vukovara, imamo čak i konkretne dokaze tih aktivnosti KOS-a, pa negiranje nečega takvog zaista nema smisla.
Mustafa Čandić, operativac KOS-a za vrijeme vukovarske bitke, koji se kao svjedok pojavio na suđenju Slobodanu Miloševiću, u svom iskazu od 11. studenog 2002., na pitanje tužitelja o nekim konkretnim primjerima prisluškivanja telefonskih razgovora za potrebe KOS-a, naveo je:
„Mogu navesti primjer razgovora između Mile Dedakovića Jastreba, branitelja Vukovara i generala Antona Tusa u Zagrebu. Na temelju prisluškivanih razgovora u više navrata između ove dvojice napravljen je jedan razgovor, znači sa isječcima, u kome Mile Dedaković od Tusa traži pomoć u naoružanju, a ovaj mu kaže da ne računa ni na kakvu pomoć i da je prepušten sam sebi da se bori kako zna i umije.”
Čandićev suradnik iz redova KOS-a, Radenko Radojčić, spletom okolnosti je 1994. godine završio u Hrvatskoj te je hrvatskim obavještajnim službama, tijekom nekoliko serija dugotrajnih razgovora, dao detaljan i iscrpan iskaz svog angažmana u KOS-u, kako uoči rata tako i tijekom njega. Tako je opisao i svoj boravak u prislušnom centru kraj aerodroma u Bihaću, koji se još zvao i „Uho”, a iz kojeg su prisluškivani i snimljeni brojni razgovori hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika. Zanimljiv je dio iskaza u kojem Radojčić govori o stanovitoj „Jastrebovoj optužnici”, tekstu nastalom na temelju nekih prisluškivanih razgovora Mile Dedakovića.
Iz razgovora je napravljen „izvadak u kojem su osnovne misli bile, da Vukovar krvari, pijemo vodu iz radijatora i sl., a vi ste u raskoši. Iz ovakvog izvatka sačinili smo tekst. Pod naslovom „Jastrebova optužnica”, u kojoj smo u potpunosti citirali Jastrebove riječi sa, naravno, dodatkom i potrebnom optužujućom konotacijom. U potpisu smo stavili „Odbor za zaštitu Jastreba”.
Takav tekst prošao je proceduru odobravanja, štampan je u letak i bacan iz aviona, ne znam na koja područja. Ovakav tekst, skoro integralni, s letka, plasiran je u Međunarodni press centar, odakle je replasiran uz prijevode, na engleski, njemački i francuski jezik, u svijet.”
Tražiti istinu o Vukovaru, a ignorirati ovakve informacije znači svjesno srljati u pogrešne zaključke. Iskazi Mustafe Čandića i Radenka Radojčića se dragocjen materijal za razumijevanje uzroka i tijeka rata. Čandić u svom svjedočenju daje vrijedne informacije o naoružavanju pobunjenih Srba od strane JNA i pripremi rata, o mnogim akcijama i sabotažama koje su imale za cilj destabilizirati novu hrvatsku vlast i prikazati je u negativnom svjetlu. Radojčić još detaljnije svjedoči o podjeli oružja među srpskim stanovništvom i svim ostalim protuobavještajnim aktivnostima KOS-a, spominjući čak i suradnike koje je ta služba imala u Hrvatskoj; od političara i bivših diplomata iz redova aktualnih oporbenih stranaka, do nekih i danas aktivnih novinara. No, možda baš zbog tih podataka možemo zahvaliti činjenicu da ovi iskazi nisu u fokusu najvećih hrvatskih medija.
Paradoks treći: Svi kažu da nije bilo izdaje, a uporno se provlači da se radi o izdaji?!
Posebno zanimljiv fenomen jest kako se mit o izdaji Vukovara konstantno eksploatira, a cijela vojna linija zapovijedanja u to vrijeme to – negira. A pri tom se uglavnom ne radi o ljudima koji su nakloni pokojnom predsjedniku Tuđmanu, naprotiv.
Vezano za Vukovar, najkritičniji prema Tuđmanu bio je bivši ministar obrane Martin Špegelj. No, ni on ne tvrdi da je Vukovar žrtva izdaje, već u Feral Tribuneu 23. 11. 2002. Tuđmanu spočitava donošenje pogrešnih odluka: „Za pad Vukovara optužujem dio vrhovništva i predsjednika Tuđmana. Nemam međutim argumente da bi nešto drugo stajalo iza toga, osim nerazboritosti i loše procjene.” Naprotiv, u istom razgovoru tvrdi da je Tuđman, jednom prilikom kada se Špegelj potužio na Merčepa „lupao šakom o stol, govorio da se Vukovaru nekako mora pomoći i da će Merčepa kazniti”.
U izjavama za Dnevnik HTV-a, 19. studenog ove godine, bivši načelnik Glavnog stožera general Anton Tus svjedoči kako je Tuđman proboje prema Vukovaru bio prisiljen zaustaviti zbog pritiska iz Europske zajednice. U istom prilogu Danijel Rehak, tadašnji sekretar za narodnu obranu Vukovara, misli da se i nije moglo pomoći Vukovaru, uzimajući u obzir da je Hrvatska na velikom prostoru bila opterećena ratnim djelovanjima, a nije bilo naoružanja.
Mile Dedaković Jastreb, zapovjednik obrane grada, u razgovoru za Glas Slavonije, 18. 11. 2009. je jasan: „Mislim da je najvažnija činjenica da u obrani Vukovara nije bilo izdaje. Istina je da se Vukovar branio kako je mogao. Oružja nije bilo dovoljno ni za Vukovar ni za obranu Hrvatske, to je danas potpuno jasno.”
U sklopu aktualnih rasprava Branko Borković, Mladi Jastreb, za RTL televiziju komentira kako je bilo krivih procjena, ali da ne smatra kako je Vukovar žrtvovan. Vesna Bosanac, ravnateljica vukovarske bolnice u razgovoru za Hrvatski list, 18. 11. 2010.:
„U početku smo svi mi mislili da smo u Vukovaru prodani, pitali smo se zašto nije ušla Hrvatska vojska, napravila koridor. Međutim, poslije, kad su me provodili kroz zatvore i logore, i kad sam vidjela tu mašineriju tenkove i vojske, cijela Hrvatska nije imala ni deset posto onoga što su oni navukli na nas. Sebi sam kazala da zaista nije bilo šanse da se obranimo. I da je ušao Jastreb i da smo se borili još mjesec dana, da smo sve to izdržali, bilo bi još više žrtava, ne bi to ništa uspjelo.”
Marko Babić, jedan od najpoznatijih heroja obrane Vukovara u intervjuu 2006. je odriješit: „Ti koji postavljaju pitanje zašto je Vukovar pao, to su ljudi koji ne vole Hrvatsku. Odavno je provučena takva teza, pa onda je izdan, prodan i sl. A nije ni izdan ni prodan!”.
Uzimajući u obzir sve odluke koje je Tuđman kao vrhovni zapovjednik morao donositi na strateškoj razini, za cijelu Hrvatsku, jednostavno zaključuje: „Ja osobno se slažem s njegovim odlukama i procjenama”.
Josip Klemm, zapovjednik specijalnih policijskih postrojbi koji je i sam bio sudionik pokušaja prodora prema braniteljima u okruženju posvjedočio je kako je isti rezultirao ogromnim gubicima na hrvatskoj strani u vrlo kratko vrijeme.
Dakle, jasno je da kod relevantnih osoba, svjedoka i sudionika imamo usuglašen stav kako Vukovar nije izdan. S druge strane, nema nikoga mjerodavnog za ovu temu koji tvrdi suprotno. Priče o izdaji uvijek uglavnom dolaze od onih koji rata, vojske i Vukovara najčešće nisu ni vidjeli; od nekih novinarskih krugova nadalje.
Paradoks četvrti – Brine se o životima civila, a žali se za najrizičnijim mogućim prijedlozima?!
Posebnu analizu zaslužuju aktualne priče o mogućnostima koja su tada propuštene a trebale su se provesti. Tako se hrvatskom vrhu zamjera što nije poduzeo proboj kojim bi se barem omogućio koridor za izvlačenje branitelja, civila i ranjenika kojim bi se spasili životi, ako već nije bilo moguće spasiti sam grad.
Začuđuje lakomislenost onih koji vjeruju da bi takav manevar bio koristan i dobar. Čak i da je jedan proboj konačno uspio, a bilo je već nekoliko neuspješnih uz velike žrtve, to bi bio samo mali dio posla. Pretpostavka da bi se iz gotovo potpuno opkoljenog grada, kroz jedan uski koridor, sigurno mogli izvući deseci tisuća civila jednostavno je suluda. Izvlačenje takve gomile ljudi trajalo bi satima, a njihova koncentracija u ogromnoj koloni srpskim snagama predstavljali bi metu idealnu za neviđeni masakr. Samo nekoliko preleta bojnim zrakoplovima JNA ili preciznih pogodaka srpskog topništva bilo bi dovoljno za nezamislivu tragediju.
Imajmo na umu da bi Srbi čak imali i izgovor za napad na takvu kolonu koji bi bio da su sa civilima pomiješani i hrvatski vojnici, čime je kolona legitiman vojni cilj. Vrlo vjerojatno bi bilo i optužbi da su „ustaški zločinci” čak i svoje civile koristili kao živi štit. Nema sumnje da bi se i u tom slučaju pojavile priče kako ja baš na taj način Tuđman svjesno žrtvovao civile, izvukao ih iz sigurnosti podruma na otvoreni nišan četnicima i izazvao tragediju tako da dobije simpatije međunarodne javnosti.
Dakle, kada stvari sagledamo na taj način, potpuno je jasno da nijedan razuman predsjednik ne bi svoj narod gurnuo u takvu pogibelj i opasnost. No, možda nekima baš i smeta što su se tada donosile razumne i opravdane odluke, koje su na kraju dovele do konačne i povijesne pobjede hrvatskog naroda.
Svi ovi paradoksi odveli su nas na stranputicu jednog velikog, suludog paradoksa. Da na obljetnicu strašne i bolne hrvatske tragedije krivce tražimo među sobom, a ne među onima koji su je izazvali. Mučna je spoznaja kako danas raspravljamo o tome bi li više života bilo spašeno da je Vukovar imao više pušaka ili streljiva, zaboravljajući da bi svi ti životi bili spašeni da se krvoločni neprijatelj nije odlučio na pokolj nad Hrvatima. Prepiremo se je li trebalo otići i evakuirati civile iz grada, ne pitajući se pred kim to i zašto su ti ljudi uopće prisiljeni bježati iz svojih domova.
Dovoljno je pogledati naslovnice srbijanskih novina ovih dana, kako peru nečistu savjest pričama o Tuđmanu koji je svjesno žrtvovao 2000 djece, ne spominjući ni riječju likvidacije u Veleprometu i Ovčari, silovanja žena, torture odvedenih u logore u Srbiju, stotine nestalih…
Domovinski rat se pokušava kriminalizirati, vojni zapovjednici rastjerati ili utamničiti, a Oluju proglasiti zločinačkim pothvatom…
Nažalost, izgleda da je red došao i na Vukovar.
AUTOR: Ante Bokšić/ hkv/Foto: HRT
