Gotovo sve o Vladimiru Ferenčini možemo doznati iz knjige „Moj djed Vladimir Ferenčina – hrvatski zračni as“, koju je napisao njegov unuk Vladimir Plečko, a koji je godinama marljivo skupljao brojno i vrlo vrijedno arhivsko gradivo o svome djedu. Knjigu su u proljeće 2022. godine objavili Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski državni arhiv, a recenzirali su je ugledni autori dr. sc. Ozren Žunec i dr. sc. Davor Marijan.
Ferenčina je rođen 17. listopada 1905. u Varaždinbregu, a umro je 18. listopada 1988. godine u Rijeci. Od rane mladosti opredijelio se za vojni poziv. Dana 1. travnja 1928. godine završio je u Beogradu Nižu školu Vojne akademije i bio promaknut u aktivnog artiljerijskog potporučnika općeg ranga.
Krajem 1932. godine završio je u Novom Sadu Pilotsku školu i 3. studenoga 1932. godine dobio je zvanje diplomiranog pilota. Službovao je u Mostaru, Zemunu, Novom Sadu i Zagrebu. Tijekom službe bio je osposobljen i za pilota-lovca i za pilota-bombardera. Drugi svjetski rat dočekao je u činu kapetana I. klase.
U travnju 1941. godine priključio se Zračnim snagama Nezavisne Države Hrvatske. U srpnju 1941. godine dragovoljno se prijavio u sastav Hrvatske zrakoplovne legije koja je, poslije završene obuke u Njemačkoj, otišla na Istočno bojište. Borio se u sastavu 52. lovačke pukovnije Luftwaffe-a.
Dana 2. studenog 1941. godine postigao je svoju prvu zračnu pobjedu srušivši sovjetski lovački zrakoplov Polikarpov I-16. Bila je to prva zračna pobjeda nekog Hrvata na Istočnom bojištu te ujedno prva zračna pobjeda nekog pilota Zrakoplovstva NDH. Bitno je napomenuti da se svaka zračna pobjeda priznavala isključivo prema strogim njemačkim propisima o priznavanju zračne pobjede na temelju materijalnog dokaza ili svjedoka.
Ferenčina je ostvario ukupno 10 zračnih pobjeda koje je priznao Luftwaffe, a za preostalih šest pobjeda nije ispunio stroge njemačke kriterije.
No, i 10 priznatih pobjeda bilo je dovoljno da stekne status zračnog asa, a brojne opasne situacije iz kojih se uvijek izvlačio „žive glave“ samo su mu dodatno podizale ugled među hrvatskim, ali i njemačkim zrakoplovcima.
Vladimir Ferenčina i Johaness Steinhoff, Majkop kraj Krasnodara u Rusiji 1942.
Prikupljajući gradivo za knjigu o svome djedu gospodin Plečko je utvrdio najmanje sedam opasnih incidentnih situacija u kojima je Ferenčina bio rušen od strane sovjetskih lovaca, ili je imao ozbiljnih kvarova na zrakoplovima zbog zapaljenja motora, slijetanja bez izvučenog stajnog trapa, lomljenja stajnog trapa pri polijetanju, višestrukog propucavanja zrakoplova streljivom i krhotinama municije iz sovjetskih protuzrakoplovnih topova.
Dakle, Ferenčina je bio nepobitno hrabar i izuzetno sposoban pilot i kao takav cijenjen od strane drugih pilota i nadređenih zapovjednika. Dana 21. srpnja 1944. godine Hrvatska zrakoplovna legija je raspuštena, a Ferenčina je po povratku u Hrvatsku dobio druge odgovorne dužnosti u vrhu Bojnog zrakoplovstva NDH. Dana 6. svibnja 1945. godine dragovoljno je i organizirano, u skupini od 26 zrakoplovnih časnika, preletio na partizanski aerodrom Čemernica (pored Topuskoga). Imao je opciju preletjeti u Austriju i predati se američkim snagama, ali ljubav prema Domovini i odanost obitelji prevagnule su da ostane u Hrvatskoj.
Već 10. kolovoza 1945. godine Vojni sud Komande grada Zagreba osudio ga je na kaznu smrti streljanjem. Streljanje nije provedeno jer se pojavio „dobri duh“ u liku jednog partizanskog generala koji ga je spasio sigurne smrti. O svemu tome i o još mnogo zanimljivih detalja iz života svoga djeda na vrlo lijepi način gosp. Plečko piše u spomenutoj knjizi o svome djedu. Vjerujemo da su i do sada navedeni podaci o Vladimiru Ferenčini dostatni da mnogi znatiželjnici, a prvenstveno Varaždinci, posegnu za ovom knjigom i upoznaju se sa mnoštvom još zanimljivijih detalja o ovom iznimno hrabrom i vještom pilotu i plemenitom čovjeku, za kojeg dio Varaždinaca predlaže da se njegovo ime da varaždinskom aerodromu.
Budući će dio građana zasigurno biti protiv ovog prijedloga (namjerno ne navodimo njihovu političku orijentaciju), a s argumentacijom kako je Ferenčina bio pripadnik Zrakoplovstva NDH, iste bismo željeli podsjetiti da su poslije Drugog svjetskog rata brojni visoki časnici Werhmachta nastavili svoje vojne karijere u vojskama Zapadne i Istočne Njemačke, ali jednako i za potrebe američke i sovjetske vojske, kao i NATO pakta.
I dok je Ferenčina, koji se dragovoljno predao partizanima, jedva sačuvao živu glavu te pet i pol godina robijao u Staroj Gradiški (a danas bi mu neki zbog toga rado oduzeli pravo da se varaždinski aerodrom nazove po njegovom imenu!), do tada su neki Ferenčinini njemački „ratni drugovi po oružju“ napravili sjajne karijere čak na globalnoj razini.
U to se može uvjeriti svaki čitatelj spomenute knjige. Primjerice, na strani 137 knjige gosp. Plečko je objavio sliku svoga djeda kako na uzletištu u Majkopu (Ukrajina, 1942.) razgovara s Johannesom Steinhoffom, njemačkim zračnim asom, jednim od najvećih zrakoplovnih asova svih vremena. Steinhoff je, u razdoblju od 1939. do 1945., ostvario čak 176 zračnih pobjeda (od toga 168 priznatih), i to 149 na Istočnom frontu i 19 na Zapadnom frontu.
Dakle, nemilice je rušio i sovjetske i savezničke zrakoplove sudjelujući u bitkama za Francusku, Veliku Britaniju, u operaciji Barbarossa i obrani Reicha 1945. godine. Bio je pukovnik Wehrmachta tijekom rata i general Bundeswehra poslije rata, a karijeru je završio, ni manje ni više, na mjestu predsjedavajućeg Vojnog komiteta NATO-a od 1971. do 1974. godine. E, s takvima se družio Ferenčina, koji je pogriješio što se predao partizanima, a ne Amerikancima!
Brojni njemački oficiri, koji su se predali saveznicima napravili su „zvjezdane karijere“ na raznim područjima vojnog i civilnog života. Brojni Wehrmachtovi piloti, podmorničari, obavještajci i drugi visoko cijenjeni profesionalci nesmetano su nastavili svoje vojne karijere, gotovo podjednako i na Istoku i na Zapadu. Navest ćemo samo nekoliko najpoznatijih slučajeva. Primjerice: njemački general Reinhard Gehlen, vrhunski obavještajac, specijalista za sovjetsku armiju, predao se krajem svibnja 1945. američkoj sedmoj armiji generala Pattona.
Poslije rata, uz američku financijsku i svaku drugu pomoć, prikuplja obavještajne podatke o Sovjetskom savezu. Financira ga američka vojska, a potom i CIA. Okuplja oko 500 operativaca, pretežno nacističke prošlosti (SS, Abwher, Gestapo), a koji su kasnije postali kralježnica novonastale njemačke tajne službe BND. Aktivno je pomagao i izraelski Mossad! Umro je 1979. godine u Zapadnoj Njemačkoj kao cijenjeni i uvažavani građanin.
Kao cijenjeni i uvažavani građani Amerike, Austrije i cijeloga svijeta živjeli su i umrli Wernher von Braun, njemački raketni stručnjak i časnik SS-a, a poslije Drugog sv. rata znanstvenik koji je Amerikancima sagradio raketu Saturn V. i poslao ih na Mjesec te Kurt Waldheim, poručnik Werhmachta (aktivan i na prostoru bivše Jugoslavije), a nakon Drugog sv. rata uspješni političar koji je političku karijeru svjetskih razmjera okončao kao Glavni tajnik Ujedinjenih naroda (1972. – 1982.) i predsjednik Republike Austrije (1986. – 1992.).
Sve ovo navodimo kao primjer kako nekima u svijetu čista nacistička prošlost nije smetala da prežive te poslije Drugog svjetskog rata naprave iznimne vojne, znanstvene ili političke karijere. Logično je zapitati se: kakve to veze ima s Ferenčinom, koji je bio običan pilot, i koji je oborio 16 puta manje sovjetskih i nijednog savezničkog pilota za razliku od Steinhoffa; koji nije punio konclogore poput Gehlena te koji nije raketama V-2 gađao London poput von Brauna.
Naravno da nema veze ako nisi varaždinski SDP-ovac koji je unaprijed donio odluku da će aerodrom nazvati po nekom „svom“, a ne nekom „njihovom“. I pritom, uopće nije bitno to što taj „naš“ nema onu potrebnu povijesnu težinu i ime kao onaj „njihov“.
Da je kojim slučajem neki partizanski pilot zaslužio status zračnog asa vjerojatno bi se najveća i najskuplja podzemna baza „Željava“ kod Bihaća zvala po njegovom imenu. A da je taj kojim slučajem po podrijetlu Varaždinac ne bi ni bilo javnog savjetovanja „sa zainteresiranom javnošću“ pa ni ove rasprave.
Povijesne su činjenice posve drugačije. Jedini zračni asovi koje Hrvati u cjelokupnoj povijesti zrakoplovstva imaju su piloti Hrvatske zrakoplovne legije s Istočnog bojišta: Mato Dukovac (44 pobjede), Cvitan Galić (38), Franjo Džal (16), Ljudevit Bencetić (15), Slavko Boškić (13), Mato Čulinović (12), Zlatko Stipčić (12), Eduard Martinko (12), Veca Miković (12), Josip Helebrant (11), Albin Starc (11), Stjepan Martinašević (11), Tomislav Kauzlarić (10), Zdenko Avdić (10) te Vladimir Ferenčina (10), koji je ujedno bio i prvi koji je u povijesti hrvatskog zrakoplovstva ostvario zračnu pobjedu.
Niti jedan partizanski pilot (čak ni Bata Živojinović ni Ljubiša Samardžić) nemaju status zračnih asova. Naime, isti glume u poznatom filmu „Partizanska eskadrila“ režisera Hajrudina Krvavca, ali nisu prikazani kao partizanski zračni asovi. JNA je od 1945. do 1992. imala puno kvalitetnih pilota (neki su i preletjeli na hrvatsku stranu), ali niti jedan nije sudjelovao u zračnim bitkama.
Tipove poput pilota Emira Šišića, koji je početkom 1992. godine u okolici Varaždina srušio helikopter Bell UH-1 promatračke misije Europske zajednice i ubio pet promatrača, nije vrijedno niti spominjati, ali to činimo jer su takovi postupci pilota JNA bili vrhunac njihovog borbenog umijeća.
