Gerilci, njih 19, dobro naoružani i opremljeni, ušli su iz Austrije u Sloveniju 22. lipnja 1972. godine. Kod Dravograda za zaustavili kamion i prisilili ga da ih preveze do sela Gračanice kod Bugojna. Vozača su pustili i on je tek 24. lipnja stao na autocesti Zagreb-Beograd i ispričao događaje.
Gerilci su u međuvremenu razoružali i grupu lovaca. Lovci su u Bugojnu potvrdili priču vozača i dignuta je uzbuna, opisuje portal Povijest.net. Odmah je započela mobilizacija Narodne obrane, ratne vojne policije i Teritorijalne obrane.
Do prvog sukoba došlo je 26. lipnja 1972. pri čemu su poginula četiri gerilaca te dva pripadnika vojne policije JNA, a dvojica su bila ranjena. Gerilci su u tom puškaranju potrošili većinu municije i opreme.
Sljedeći veći sukob bio je u noći 27/28. lipnja kod sela Rumboka u Rami kada je poginulo osam pripadnika partizanskog odreda i sedam ih je ranjeno, a ubijen je jedan gerilac. Tu su se gerilci podijelili na tri skupine i otada su se samo pokušavali spasiti skrivanjem i bježanjem.
Većina njih je u sljedeća dva mjeseca u raznim sukobima poginula, a četvorica su zarobljena. Njih je Vojni sud u Sarajevu osudio na smrt. Kazna je izvršena nad trojicom, dok je najmlađi među njima tada 19-godišnji Ludvig Pavlović, kao stariji maloljetnik pomilovan i kazna mu je prevedena na 20 godina robije.
Zanimljivo je da je jedan od istražnih sudaca u postupku protiv “Bugojanaca” bio i Ivan Fumić, bivši vojni sudac i republički sekretar za pravosuđe, a danas počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.
Fumić je u to vrijeme radio kao vojni istražni sudac u Zagrebu, a za Bugojansku skupinu poslan je u Sarajevo kao ispomoć. Saslušavao je i Ludviga Pavlovića, a neki izvori svjedoče da je bio neizmjerno grub, čak do te mjere da se može smatrati mučenjem zatvorenika.
U istrazi vezanoj za ovu akciju uhićeno je nekoliko desetaka Hrvata pod optužbom da su pripremali teren za akciju. Nekolicina uhićenih podlegla je torturama pod istragom. Nekolicinu hrvatskih emigranata je Udba likvidirala zbog povezanosti s Bugojanskom skupinom.
Srpski izvori ističu da se “u akciji protiv terorista pokazala puna vrijednost koncepcije općenarodne obrane – da je čitav narod vojska”. Na strani organa vlasti poginulo je 13 vojnika i ranjeno više od 20. U akciji je sudjelovalo više tisuća pripadnika raznih vojnih, policijskih i rezervnih jedinica uz potporu helikoptera. Predsjednik Tito odlikovao je 389 osoba koje su se istaknule u akciji.
O Bugojanskoj skupini raspravljao je 1997. godine i Hrvatski sabor na prijedlog zastupnika Ivana Gabelice da se 19-orici boraca iz te akcije dodijele činovi i odličja te da se posmrtno izjednače s dragovoljcima Domovinskog rata. Taj je prijedlog odbijen, ali se ti borci smatraju poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata.
U posljednje se vrijeme među povjesničarskim krugovima postavlja pitanje o tome je li Udba znala za akciju, je li ju poticala sa svrhom da se hrvatsku emigraciju prikaže kao ekstremističku i opasnu. Ili da ju je čak sam organizirala?
Udbaši se vole hvaliti da su bili moćni, da su sve nadzirali pa tako i operaciju Fenix, no, po svjedočenju Božidara Spasića, umirovljenog beogradskog Udbaša i jednog od poznatijih kroničara rada Udbe, ‘Služba je uhićena na spavanju’.
“Bila je to jedna od najuspješnijih operacija ustaške emigracije protiv Jugoslavije. To je bio veliki propust naše Službe, ali se više nije dogodio”, kaže Spasić.
U stenografskim zapisima zabilježen je razgovor Tita s Vladimirom Bakarićem, (tada predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka) i ministrom policije Franjom Herljevićem: “Druže Vlado, kako vam je to promaklo? Dajte budite radikalniji tamo vani”, kazao je Tito Bakariću i Herljeviću što je bila poruka da se prema emigrantima poduzmu “ofenzivne” akcije.
Večernji list je 2021. objavio dokumente koji ranije nisu bili javno dostupni. Riječ o dokumentima Udbe i zapisnicima koje je osobno potpisao general Franjo Herljević, tadašnji komandant Teritorijalne obrane SR Bosne i Hercegovine, a od 1974. savezni ministar policije.
Kako se uz pronađenu dokumentaciju pojavio i veliki broj svjedoka čije informacije uvelike mogu pomoći u otkrivanju grobnice u koju su bačena tijela Đure Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlasnovića, prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, veliki broj kockica u mozaiku Bugojanske skupine prilično je složen, što znači da bi se uskoro mogla saznati i sudbina ostale petorice pripadnika HRB-a, Vinka Kneza, Ivana Prlića, Nikole Antonca, Vilima Eršeka i Ilije Lovrića, o čemu je dosad bilo malo informacija.
Naime, najveće otkriće predstavlja policijski zapisnik iz kojeg je razvidno da je jedan od spomenute petorke držan u zatvoru sve do 1978. godine i tek tada pogubljen. Dostupnih zapisa o tome o kojem je članu Bugojanske skupine riječ, kojem očito nije niti bilo suđeno, kao i o tome kakva je bila njegova uloga, nema.
Zahvaljujući jednom živom svjedoku, pronađeno je i mjesto gdje je pokopan. Prema riječima don Ante Jelića, dosada su mnogi članovi obitelji likvidiranih pripadnika Bugojanske skupine dali DNK, što će pomoći u identificiranju njihovih zemnih ostataka. Kada su u pitanju poginuli i zarobljeni iz skupine Feniks, desetorica su izgubila živote na različitim mjestima u BiH tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena. Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću suđeno je u Sarajevu.
Prva trojica osuđena su na smrt, a Ludvig Pavlović, najmlađi član Bugojanske skupine, osuđen je na zatvorsku kaznu. No, ono što desetljećima nije bilo poznato i što dokumenti otkrivaju jest datum i vrijeme egzekucije.
Dana 17. ožujka 1973. godine, pet minuta iza ponoći, prvi je strijeljan Đuro Horvat, zatim Vejsil Keškić te u 3.05 sati Mirko Vlasnović. Strijeljanje je izvršeno u blizini nekadašnjeg policijskog skladišta u Rakovici, pokraj Sarajeva. Streljački vod činilo je osam pripadnika vojne policije i njihov zapovjednik. Polovina je u svojim cijevima imala manevarsko streljivo, a ostala četvorica bojevo.
U policijsko-partijskom dokumentu, koji je i Večernjaku predstavljen na uvid, predstavljena je detaljna analiza koju su sastavili tadašnji članovi Saveza komunista, a koja se odnosi na sam završetak akcije.
Nakon završetka akcije “Raduša”, kako ju je bivši režim nazivao, sastali su se članovi SK i svi akteri koji su sudjelovali u akciji, a riječ je o predstavnicima vojske, policije i tadašnje teritorijalne obrane. U akciji potjere protiv 19 pripadnika HRB-a bilo je angažirano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne obrane.
– Među postrojbama na terenu vladao je veliki strah, tako da su u nekoliko navrata pucali jedni na druge … stoji u dokumentu koji otkriva i kako su jugoslavenski stratezi imali loše organiziranu vojsku. U ranijim istupima u javnosti isticalo se da je akcija “Raduša” bila uspješna te da je poginulo samo nekoliko pripadnika bivšeg JNA, od kojih su najpoznatija imena kapetana Miloša Popovića, zamjenika specijalne vojne policije, i vojnog policajca, vezista Branka Blečića.
Vojnik Branko Blečić bio je odslužio vojni rok, već je bio krenuo na put prema rodnoj Kostreni, a nakon uzbune, kao iskusan vezist vraćen je u jedinicu i bio prva žrtva sukoba s hrvatskim gerilcima.
Međutim, u analizi se navodi da je tijekom akcije poginulo 13 osoba i na desetke ranjeno, a dvije osobe su poginule u međusobnom okršaju pripadnika teritorijalne obrane koji su, zbog loše organizacije, pucali jedni po drugima. Zbog toga su jugoslavenske vlasti bile dodatno okrutne prema zarobljenicima.
Ludvig Pavlović, posljednji preživjeli „Bugojanac“, nakon 18 godina robije iz zatvora uoči Uskrsa 1991. godine. Kao pripadnik hrvatskih dragovoljačkih postrojba poginuo je 18. rujna 1991. kad je skupina Hrvata u Hercegovini sukobila s konvojem JNA.
Njemu u čast Postrojba HVO-a za posebne namjene nazvana je Ludvig Pavlović.
M.Marković /Foto: press
