Kako je stvarana ‘Oluja’: Tuđmanovi potezi velikog rizika

Da bi vratio optimizam srpskim vojnicima zbog poraza u „Bljeska“ Mile Mrkšić organizirao je 28. 6. 1995., na Vidovdan, vojnu paradu na poligonu kraj Slunja želeći Hrvatskoj, a onda i „celome svetu“ pokazati najmodernije oružje i vojsku. Tu paradu ispratila je i Hrvatska vojska bacajući gledateljima letke na kojima je bio hrvatski državni grb s porukom „Mi smo iznad vas“ 28. 6. 1995.!

PIŠE: Joško Buljan

Uspješna strateška obrana i pobjeda hrvatskih snaga u zapadnoj Slavoniji, odmah nakon pada Vukovara, pokazala je neslomljivi duh hrvatskoga naroda. Pobjeda je poboljšala strateški položaj Hrvatske,  a samim time i pregovaračke pozicije Hrvatske u odnosu na međunarodnu zajednicu.

Iako je oko trideset posto (30 posto) zemlje bilo okupirano, bio je to prvi udarac koji je otupio srpski separatistički pokret u Hrvatskoj. Predsjednik Tuđman nije gubio vrijeme: uza sve probleme, oružane snage odmah nakon te prve pobjede počele su proces planiranja operacije oslobađanja okupiranih područja Republike Hrvatske. Oluja je rođena.

Početkom 1992. na sjednici VONS-a (Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost) usvojena je Direktiva za izvođenje strateške ofenzive Hrvatske vojske koja će biti temelj svih organizacijskih, vojnih i gospodarskih priprema naše zemlje i oružanih snaga za izvođenje budućih vježbi i operacija koje su provedene 1992., 1993.,1994. i 1995. godine. Ulazimo u tu godinu s osvjedočenom vjerom u svoj narod i svoju vojsku, s nadom u okončanje ratne krize i oslobađanja svojih okupiranih područja. Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. efektivno je završio zlosretni bošnjačko-hrvatski sukob. Srbi, koji su do tada vješto manipulirali vojnom situacijom u Bosni i Hercegovini, morali su posegnuti za nekim novim rješenjima.

TAKTIKA: MALIM KORACIMA DO VELIKIH POSTIGNUĆA

Planovi za okupaciju zapadne BiH dugo su razrađivani u Generalštabu VJ pod vodstvom generala Mile Mrkšića i Novaka Đukića, nakon sastanka u Dobanovcima  8. 7. 1994.  Milošević je na Bihać poslao najelitnije srpske  snage. Tako je opsada zapadne BiH vođena od rujna 1994. godine s većim  borbenim intenzitetom do kraja 1994., a zatim s manjim do sredine 1995.

U skladu sa svojim mogućnostima, Hrvatska vojska pomagala je 5. korpusu A BiH, a istodobno je zbog angažmana srpskih snaga oko Bihaća napredovala po grebenu Dinare s namjerom da se osvoje dominantni vrhovi, Vrlika i dobar dio prostora prema Kninu. Isto tako, rađeni su pomaci na crti Livno – Bosansko Grahovo – Kupres poradi zauzimanja što povoljnijega taktičkoga položaja prema Kninu. Ovakve male operacije hrvatskih snaga olakšavale su obranu i smanjivale srpski pritisak nad postrojbama 5. korpusa A BiH koji je vješto primjenjivao uvježbanu i provjerenu taktiku ubacivanja diverzantskih skupina u zaleđe neprijatelja, zbog čega su srpske snaga imale velike gubitke.

TUĐMANOV SMIONI POTEZ VELIKOGA RIZIKA

Bez obzira na mirovne sporazume, teror nad Hrvatima na okupiranim područjima nije prestajao, a Unprofor  nije ništa poduzimao da ispuni svoju zadaću u provođenju rezolucija UN-a. Stoga je predsjednik Tuđman krajem siječnja (31. 1. 1995.), sukladno svojim ustavnim ovlaštenjima, donio odluku o prestanku mandata mirovnih snaga na teritoriju Republike Hrvatske.

Bio je to smion potez visokoga rizika, ali u isto vrijeme i korak koji će nas dovesti do rješenja problema okupiranih područja.  Predsjednik Tuđman odlučio se na taj korak na temelju sigurnosnih i vojnih procjena hrvatske obavještajne zajednice. U trenutku kada je Hrvatska otkazivala mandat Unproforu, 30. siječnja 1995., predsjedniku Tuđmanu predan je plan Z-4.

Plan kontaktne skupine Z-4  izradili su veleposlanici: Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija), Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni  dio plana bio je “Ustavni sporazum o Krajini”, koji je praktički davao Srbima “državu u državi“.  Tuđman je plan „primio na znanje“. Zahvaljujući hrvatskoj obavještajnoj zajednici, on je već znao da je Milošević naredio Martiću da ne prihvati taj plan.

SITUACIJA IZ KOJE „SKUPINA Z-4“ NIJE MOGLA NAĆI IZLAZ

Kada su veleposlanici skupine Z-4 došli u Knin i sastali  se sa srpskom stranom koju su predstavljali  Milan Martić, Borislav Mikelić, Milan Babić, Lazar Macura i Rajko Ležajić, dogodilo se upravo onako kako su tvrdile hrvatske tajne službe: oni su odbili primiti Plan Z-4 od američkoga veleposlanika Petera Galbraitha dok ne dobiju jamstvo da se Unprofor ne će povući iz Hrvatske.

Veleposlanike skupine Z-4 nije htio primiti ni Slobodan Milošević, koji je još uvijek smatrao da vojno može  osigurati Jugoslaviji i Srbiji bolje pregovaračke pozicije ili pobjedu u ratu. Time je stvorena nova situacija iz koje skupina Z-4 nije mogla naći izlaz. Tu srpsku bahatost i vjeru u Miloševića potvrdila je i tzv. Skupština RSK u Kninu početkom veljače kada je na  prijedlog tzv. „predsjednika“ Milana Martića i uz podršku Milana Babića prihvatila stav da se Plan Z-4 ne uzme u razmatranje. Nekoliko dana kasnije (20. 2. 1995)  Srbi su formirali Savjet narodne odbrane Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

„Savjet“ će, kako se navodi, biti odgovoran za obranu naroda i teritorija dviju srpskih zemlja zapadno od Drine. Formiranje „Savjeta“ bila je logična posljedica Prijedorske deklaracije iz listopada 1992. godine u kojoj se navodi da će svaki teritorij, bilo da se radi o teritoriju krajinskih Srba ili bosanskih Srba, u slučaju napada braniti vojske obiju srpskih „država“.

HRVATSKA OBAVJEŠTAJNA ZAJEDNICA – „U BOGA MI VJERUJEMO – OSTALE PRISLUŠKUJEMO“

Dok je Milošević s Jovicom Stanišićem, Momčilom Perišićem, Karadžićem, Mladićem, Martićem i Mrkšićem sastančeći u lovištima i ljetovalištima srpskih kraljeva, Karađorđevu i Dobanovcima, kovao planove za vojnu pobjedu, hrvatske su tajne službe vodile svoje najslavnije obavještajne operacije pod sloganom „U Boga mi vjerujemo, ostale prisluškujemo“, omogućavajući tako predsjedniku Tuđmanu i Glavnome stožeru Hrvatske vojske pravodobne i točne podatke za planiranje vojnih operacija.

Tuđman se nakon otkazivanja mandata snagama UN-a našao pod silnim međunarodnim pritiskom. Velikom diplomatskom ofenzivom objasnio je hrvatskim saveznicima i međunarodnoj zajednici pod kojim uvjetima prihvaća novi mandat UN-a.

Prvi uvjet bio je da ime operacije sadržava riječ Hrvatska, izrijekom potvrđujući činjenicu da nova operacija ima biti provedena na suverenome teritoriju hrvatske države.

Drugi uvjet bio je da se osiguraju mehanizmi aktivne kontrole međunarodnih granica Hrvatske države na dijelovima koji u tom trenutku nisu bili dostupni hrvatskim vlastima. Nakon burnih konzultacija, u Vijeću sigurnosti  gotovo svi hrvatski zahtjevi su uvaženi, a u toj rezoluciji prvi put okupirana područja pod srpskom kontrolom spominju se kao nedjeljivi dio hrvatske države.

Novom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija 981. 31. ožujka. 1995) završila je misija Unprofora u Hrvatskoj, a uspostavljena je nova misija UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia) ili Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj. Dok je tekla ova diplomatska ofenziva, Hrvatska je vojska ušla devet kilometara duž granice s BiH u  dio UNPA sektora Jug, osvojivši tako područje  između Peručkoga jezera i Livanjskoga polja. Spoznaja da je Hrvatska vojska manje od 20 kilometara od Knina dodatno je uznemirilo krajinske Srbe.

SRBI NISU OZBILJNO SHVAĆALI TUĐMANA PA SU DOBILI „BLJESAK“

Kako Milošević i Srbija nisu ozbiljno shvaćali hrvatske zahtjeve, dobili su „Bljesak“. U operaciji „Bljesak“ zaista je bljesnuo suvremeni vojni nauk, oslobođena je zapadna Slavonija, izravno je dokazana hrvatska vojna moć, a mit o srpskoj nepobjedivosti istopio se za samo 32 sata.

Uviđajući ozbiljnost situacije u tzv. Krajini, nakon konzultacija u Generalštabu Vojske Jugoslavije, smijenjen je zapovjednik srpske vojske u Kninu general-potpukovnik Milan Čeleketić, a na njegovo mjesto  Milošević je imenovao jednoga od „najperspektivnijih“ generala Vojske Jugoslavije general- potpukovnika Milu Mrkšića. Milošević je polagao velike nade u toga „oficira“ budući da je on s generalom Đukićem bio planer svih srpskih napadnih operacija na zapadnu BiH, uključujući i onu u kojoj je Fikret Abdić iza leđa Hrvatskoj, dogovorio tajni sporazum sa Srbima i Miloševićem.

Mrkšić će odmah po dolasku u Knin pristupiti reorganizaciji srpske vojske, formirat će Korpus specijalnih snaga kao glavnu mobilnu i udarnu snagu tzv. Srpske Vojske Krajine. Da bi vratio optimizam demoraliziranim srpskim vojnicima  zbog „Bljeska“ krajem lipnja te godine, general Mrkšić organizirat će vojnu paradu na poligonu kraj Slunja želeći prije svega Hrvatskoj, a onda i „celome svetu“ pokazati svoje najmodernije oružje i vojsku.

Tu paradu ispratila je i Hrvatska vojska bacajući gledateljima letke na kojima je bio hrvatski državni grb s porukom „Mi smo iznad vas“, 28. 6. 1995.!

”BLJESAK” NIJE BIO DOVOLJAN PA JE TUĐMAN ZAPOVJEDIO  „OLUJU“

Samo nekoliko dana prije te srpske parade, točnije 26. lipnja 1995. u najvećoj tajnosti predsjednik Tuđman dao je nalog Glavnome stožeru Hrvatske vojske da se aktivira Direktiva za napad kodnog naziva „Oluja“. To je značilo da Hrvatska ne će čekati ishod srpskih operacija u BiH i „pravdu međunarodne zajednice“, nego će na temelju svojih planova gardijskim brigadama, gotovim snagama, uz nužno pregrupiranje i demobilizaciju, odmah početi sve pripreme za podizanje bojne i mobilizacijske spremnosti na najvišu razinu, kojom ćemo osigurati iznenadno, istodobno i energično izvođenje napadnih operacija i oslobađanje svoje domovine.

U mjesecu srpnju 1995. srpske vojske sastavljene od Vojske Jugoslavije (VJ), postrojba MUP-a Srbije, Vojske Republike Srpske (VRS) i Srpske Vojske Krajine (SVK) izvršit će masakr u zaštićenim zonama Srebrenica, Žepa i Goražde. Ta srpska zločinačka sila nakon porobljavanja istoka BiH krenut će na zapad prema hrvatskim granicama u „zajedničkoj srpskoj operaciji“ s ciljem etničkoga čišćenja i porobljavanja bihaćke regije.

Kada su Srbi pobili više od osam tisuća Bošnjaka, pred očima bešćutne Europe, s tugom se možemo prisjetiti ispraznih obećanja francuskoga generala Phillipea Morillona, zapovjednika snaga UN u BiH, koji je još 1993. govorio stanovnicima Srebrenice: “Vi ste sada pod zaštitom Ujedinjenih naroda. Ja vas nikada ne ću napustiti.“  Zapovjednik snaga UN-a lagao je jer je nedostatak adekvatnoga, pravovremenog  i proporcionalnoga odgovora u angažiranju mirovnih snaga u trenutku srpskoga napada bio tipičan za UN u svim sukobima, pa i u slučaju Srebrenice.

Ratovanje za strateške ciljeve srpske politike  približavalo se kulminacijskoj točki u mjesecu srpnju 1995. a vrhunac je trebao uslijediti krajem srpnja, odnosno početkom kolovoza 1995. godine, zauzimanjem područja zapadne Bosne i grada Bihaća.

POSLJEDNJI SRPSKI PLAN – MAČEM I OTROVOM NA ZAPADNU BOSNU

Pod izravnim nadgledanjem generala Perišića i Vojske Jugoslavije, general Mrkšić formira srpske snage za napadnu operaciju „Mač-1“ koja je trebala početi 15. 7. 1995. Bio je to dio srpskoga plana da se za deset dana uz pomoć  tzv. Srpske Vojske Krajine , vojske Fikreta Abdića i 2. krajiškog korpusa tzv.„VRS“ osvoji cijela bihaćka regija. Bihaću je bila namijenjena još gora sudbina od Srebrenice.

Naime, hrvatski obavještajni podatci ukazivali su da će srpska vojska posegnuti za biološkim oružjem. U Beogradu je smišljena tajna operacija za slanje velikoga konvoja hrane za Bihać. Srbi su tu hranu zatrovali, otrov nije bio smrtonosan, ali je izazivao trbušne probleme visokoga intenziteta čime bi se praktično  eliminirao svaki otpor postrojba i civila u trenutku srpskoga napada na Zapadnu BiH.  Srpski zlotvori taj otrov testirali su na zarobljeniku Goranu Marijanoviću, pripadniku Hrvatske vojske u zatvoru Frakšić.

Pod zaštitom oficira Vojske Jugoslavije, otrovani teret dopremljen je 13. 7. 1995. na granični prijelaz Ličko Petrovo Selo, a sljedećega dana preko švercera isporučen je u Bihać. Kada je na kraju počeo vojni dio operacije, izgledalo je da su dani  Bihaću  i Cazinskoj krajini odbrojani. Bilo je to samo dvadeset dana uoči Oluje.

UMJESTO DA SPASE SREBRENICU, BRITANCI PLANIRALI  SPASITI SRBE I SPRIJEČITI  „OLUJU“

Nakon Tuđmanova otkazivanja mandata snagama UN-a, s ciljem nametanja svojih interesa, sile  zapadnoeuropske unije bez mandata UN-a poslale su u BiH i Hrvatsku snage za brzo djelovanje (RRF)  čiju su glavninu činile britanske i francuske snage koje su se odmah preko Splita i Ploča počele  nasilno razmještati po Bosni i Hercegovini u području Tomislavgrada pod krinkom izvođenja vježbi.

Predsjednik Tuđman nije im dopustio iskrcavanje na hrvatski teritorij dok ne bude donesena rezolucija UN-a koja im to omogućuje i dok ne budu propisno označeni bijelom bojom i znakovljem UN-a. Te snage trebale su oružjem štititi zaštićene zone Sarajevo, Bihać, Tuzlu, Srebrenicu, Žepu i Goražde a raspoređivane su u prostor u kojem nema sukoba – oko Tomislavgrada. Dok su te specijalne snage „vježbale“ po kukuruzima oko Tomislavgrada, u Srebrenici je u tijeku bio pokolj koji su te snage, obzirom na brojnost, uvježbanost i naoružanje, bez problema mogle zaustaviti.

Istodobno, u  Zagrebu dužnosnik britanskoga veleposlanstva Chris Poole traži prijam u MVP-u te se u razgovoru s dr. Ivanom Šimonovićem žali na probleme s vođom Hrvata, Krešimirom Zubakom. Tvrdi da Hrvati Britancima priječe nesmetano kretanje, iskrcaj i prijevoz oružja. Britanci tvrde da se  “zbog sprječavanja širenja sukoba” moraju rasporediti duž Dinare. Dok su britanski vojnici bojali vozila u bijelo, kako je tražio Tuđman, Hrvatska vojska upravo u tom dijelu duž Dinare planirala je izvesti operaciju „Ljeto-95“.

Britanski brigadir Andrew Pringle nije uspio sa svojom specijalnom misijom na Dinari  zaustaviti „Ljeto-95“ spasiti Srbe i spriječiti „Oluju“.

SPLITSKI SPORAZUM – POČETAK KRAJA SRPSKE VOJNE DOMINACIJE

Nakon srebreničke tragedije u sjeni neizvjesnosti oko sudbine Bihaća,  posredovanjem američke diplomacije i turskoga predsjednika Süleymana Demirela potpisan je „Splitski sporazum“, koji su potpisali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Napokon je dogovoreno zajedničko i koordinirano djelovanje Hrvatske vojske, Hrvatskoga vijeća obrane i snaga Armije BiH zbog zajedničkoga i koordiniranoga napada na srpske okupacijske snage. Bio je to početak kraja srpske vojne dominacije u Bosni i Hercegovini. Odmah nakon potpisivanja „Splitskoga sporazuma“ Hrvatska vojska 25. 7. 1995. pokreće operaciju “Ljeto-95”. Operaciju „Ljeto-95“ možemo shvatiti kao nastavak oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga koje se vođene od kraja 1994. u kojima su izuzetno važan prinos dali i pripadnici HVO-a. Samo dva dana nakon početka operacije, hrvatske snage oslobađaju Bosansko Grahovo i presijecaju komunikaciju Knin – Drvar čime neprijateljske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dolaze u poluokruženje.

Zbog operacije „Ljeto-95“ srpske snage morale su prekinuti napad na bihaćku enklavu, a glavnina Korpusa specijalnih snaga srpske vojske užurbano je prebacivana u Dalmaciju oko Knina da se spriječi pad Knina kao glavnoga  središta vojne i političke moći srpskih terorista u Hrvatskoj.

TUĐMANOVA ZAPOVIJED KOJU JE SPREMNO ČEKAO SVAKI HRVATSKI VOJNIK

Na sastanku na Brijunima predsjednik Tuđman temeljem prijedloga operativnih zapovjednika i Načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske odobrio je vrijeme i način izvođenja  operacije „Oluja“.  Plan je bio da se na krajnjem istočnom i krajnjem južnom dijelu RH organizira presudna obrana, a da se na svim ostalim dijelovima bojišnice, gdje su hrvatske snage bile u dodiru s postrojbama neprijatelja, prijeđe u odlučne ofenzivne udare na više odabranih smjerova.

U pripremi same operacije i njezinoj provedbi predsjednik Tuđman tražio je od Hrvatske vojske da se eliminiranju jednom za svagda sposobnosti srpskog neprijatelja za vođenje borbenih djelovanja i nastavka okupacije dijela Republike Hrvatske. To je bilo moguće samo dosljednom primjenom načela koja su od posebne važnosti za provedbu operacije, a ta načela novoga hrvatskog vojnog nauka bila su obavještajno djelovanje, smjelost, iznenađenje, koncentracija, brzina i zamah te nadzor svih faza operacije uz sigurnost, manevar vatrom i udarom, zavaravanje neprijatelja o stvarnim namjerama i vještim korištenjem terena za stvaranje prednosti nad neprijateljem.

Hrvatska vojska bila je spremna za takav pothvat.

Joško Buljan/Foto:HV