Jasenovački zatočenik, profesor sociologije Vuk Vernić, zaputio se jednog dana u zapovjedništvo i izjavio da bi se u logoru htio baviti znanstvenim radom. Zamolio je da se iz Sveučilišne knjižnice pribave određene knjige. I to se stvarno dogodilo. Dobio je knjige, počeo ih čitati i praviti bilješke…
Šteta što prof. Mirjana Kasapović u osvrtu na moju knjigu „Radni logor Jasenovac“ u Globusu (br. 1462, 14. 12. 2018.) nije navela i ovaj pasus (str. 123). Očekivalo bi se da će sveučilišnu profesoricu možda zanimati i sudbina njezina kolege s istog sveučilišta u tome logoru.
Svejedno joj zahvaljujem što je knjigu, za razliku od drugih kritičara, pročitala (makar i samo neke dijelove) te popularizirala putem Globusa. U njezinu osvrtu ipak ima dijelova na koje kao autor knjige moram reagirati.
Na početku mi prof. Kasapović predbacuje da nisam citirao petnaestak „uglednih stranih autora“ koji su navodno pisali o Jasenovcu. Nisam, iz jednostavnog razloga jer se nitko od tih autora, čija prezimena prof. Kasapović navodi, nije temeljito bavio samim Jasenovcem te koristio autentične dokumente i druge izvore. Ono što sam čitao od nekih autora s te liste uglavnom je historiografija napisana na temelju radova drugih autora, čiji se nalazi (a često i zaključci) samo citiraju.
To se moglo oprostiti Vuku Verniću, koji je ipak bio zatočenik. Danas, kada je moguće u arhivima doprijeti do originalnih dokumenata, takav pristup, osobito kod tako složene teme kao što je jasenovački logor, ipak nije dovoljan.
Mi autori koji se intenzivno bavimo ovom temom stalno se međusobno informiramo o člancima, knjigama ili novim dokumentima pa bi već i do nas stigla inozemna knjiga sa sadržajem koji bitno dopunjava naš rad. Ako nam je neka takva promakla, rado ćemo je pročitati pa ako treba i ispričati se za generalnu ocjenu da u britanskoj, njemačkoj, izraelskoj, francuskoj i drugim historiografijama za sada i nema baš takvih djela. Vjerujem da prof. Kasapović pri tome ne misli na britanske i druge autore, koje neki njezini kolege profesori preporučuju, a ti autori hladnokrvno pišu da je „NDH jedina imala logore za sistematsko ubijanje djece“.
Zatim dolazimo do središnjeg, bitnog dijela profesoričina osvrta. Ona točno citira moj opis zatočeničkih logorskih skupina i načine na koji su zatočenici mogli izgubiti život. Točno prenosi i moju ocjenu da nema čvrstih dokaza da je u logoru bilo masovnoga ubijanja.
Prof. Kasapović kaže da se iz zaključka knjige dade naslutiti da prema knjizi broj umrlih u logoru nije ni desetina žrtava koje su „utvrdili Žerjavić i Kočović“ i citira sa stranice 299.:
„Unatoč svim indicijama i dokumentima da popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. Bez obzira što, primjerice, dokumenti i veći broj bivših logoraša govori da je u Jasenovcu 1941. bilo oko 1200 zatočenika, popis kaže da ih je tada ubijeno 10.700“.
Neobično je za renome prof. Kasapović da se nije tu zaustavila i zapitala: zašto netko već nije krenuo provjeriti te dokumente, koji su navedeni u knjizi, a prilično jasno pokazuju da nije moguće da bi u logoru moglo stradati 80.000 ili više ljudi?
Kako nije primijetila da upravo tome u knjizi služe opisi logorske svakodnevice, opsežnih, neprekidnih i raznovrsnih radova kojima su zatočenici bili zaposleni te opisi načina na koji su provodili slobodno vrijeme (nogomet, odbojka, kazalište i orkestar). Tu je i vjerski život zatočenika (katolički i islamski obredi), dolasci i puštanja zatočenika na slobodu (uz izvanredna grupna pomilovanja o važnijim datumima), zdravstvena zaštita (ambulanta u logoru i relativno dobro za ratne uvjete opremljena bolnica u mjestu, s rentgenom, zubarskom ordinacijom…).
Zato su u knjizi i, kako veli prof. Kasapović, „gotovo opsesivni opisi ishrane zatočenika“. Onome što je ona navela u svojem osvrtu treba dodati i da su zatočenici od kuće, prijatelja i židovskih bogoštovnih općina primali i pakete s dodatnom hranom i odjećom.
Zar bi to sve trebalo prešutjeti? Ponovimo, riječ je o autentičnim dokumentima i izjavama samih zatočenika. Zar su oni to izmišljali – govoreći pred komunističkim komisijama za utvrđivanje zločina – kako bi Nezavisnu Državu Hrvatsku prikazali u boljem svjetlu?
Protiv velikih brojeva jasenovačkih žrtava govore i rezultati poslijeratnih ekshumacija koje su na prostoru logora 60-ih godina i kasnije provodili jugoslavenski liječnici sudske medicine. Sondiranjem terena i iskopavanjima 1964. godine pronađeno je nešto manje od 500 posmrtnih ostataka. Naravno, to ne znači da je to konačni broj stradalih.
Na službenom hrvatskom popisu ubijenih u Jasenovcu nalazi se oko 20.000 dječjih imena. Ni dokumenti, a ni bivši zatočenici u iskazima ne govore da je u logoru bilo djece u toliko velikom broju, a niti da su masovno ubijana. Djeca iz logora Stare Gradiške, te iz jasenovačkih filijala u selima Mlaka i Jablanac, relativno brzo poslije bitke na Kozari prevožena su u prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom, Zagrebu i drugdje. Bila su to djeca pravoslavnih roditelja koji su upućeni na rad u Njemačku. Kartoteka djece koja su zbrinuta u prihvatilištima, a ne ubijena u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, ima oko 12.000 imena. I to je tema koja tek traži realnu javnu prezentaciju.
U samom jasenovačkom logoru bila je jedna skupina djece. Bili su to dječaci koji su od školovanih zatočenika ondje učili razne obrtničke vještine. Neki od njih još su živi pa su to i potvrdili svojim svjedočenjima koja svatko tko želi može lako pronaći i na internetu. Ti dječaci uglavnom nisu bili zatočenici, već su živjeli u Jasenovcu i drugim mjestima, a roditelji su ih poslali u logor na naukovanje. I o toj logorskoj školi postoje izvorni dokumenti.
Zanimljivo je kako sve to kod prof. Kasapović ne pobuđuje znanstvenu ili intelektualnu znatiželju. Nije ona doduše jedina takva među našim profesorima politike ili povijesti. U Americi sveučilišni profesori sa studentima provode istrage i iz zatvora vade čak i na smrt osuđene. A ovdje je valjda važnije citirati nekog britanskog autora koji često nije siguran u razliku između Slovačke i Slovenije. Pretjerujem, naravno, ali nije mi jasno zašto prof. Kasapović, koja do sada nije pregledavala arhivsku građu o Jasenovcu, ipak nije prvo to učinila prije no što u novinama počne dijeliti lekcije o toj temi.
Vuk Vernić, da nije nakon puštanja iz logora otišao u partizane i tamo poginuo, vjerojatno bi prvo istraživao pa tek onda docirao.
Profesorica bi mogla barem poslati svoje studente pa da se oni time pozabave, ako je njoj već teško. Na Fakultetu političkih znanosti, osamdesetih godina kada sam ondje studirao, radili su vrsni profesori domaće i strane suvremene povijesti, primjerice, prof. Hrvoje Matković ili prof. Livia Kardum. Oni su nas, kao i drugi tadašnji profesori, poticali na kritičko razmišljanje, stalno učenje, čitanje i istraživanje građe koja može osvijetliti neki problem. Vjerujem da je zadržana ondašnja visoka razina poučavanja o suvremenoj povijesti, što je dobar temelj i za rad u arhivu.
Kad već u svom osvrtu nije ponudila malo izvorne historiografije, prof. Kasapović na kraju je podastrla malo jeftinh psiholoških aluzija. Neka ne brine, kod mene neće naći ni trun mržnje, a ni „samomržnje“. Jednako volim i ponosim se svojim srpskim i hrvatskim i češkim (da, imam i to) obiteljskim nasljeđem.
Prof. Mirjana Kasapović jedna je od rijetkih osoba iz društvenoga života koja se javno založila protiv kažnjavanja zbog pozdrava „Za dom – spremni“. Objašnjenje izneseno u Globusu bilo je dosta banalno (ako se ne kažnjava i ne zabranjuje, pozdrav će postati nezanimljiv pa ga više nitko neće koristiti), ali ipak je taj stav značio iskorak izvan struje.
Možda je neka reakcija na taj stav potaknula ovakav profesoričin napad na knjigu koja s dosad zanemarenim dokumenatima i svjedočenjima, navedenima u petstotinjak bilježaka, nastoji potaknuti dodatno istraživanje ove ozbiljne povijesno-političke teme.
Iz osvrta izbija neka iracionalna reakcija, nekakav bijes (što nije preporuka za dobru znanost), a nazire se i želja da se zaustavi svako propitivanje „dogovorene povijesti“ Jasenovca.
Igor Vukić, Zagreb, 03. siječanj 2019.
