Kome smeta Gordan Grlić Radman koji od hrvatske diplomacije nastoji izgraditi funkcionalni mehanizam dorastao izazovima s kojima se suočava, posebno u našem najbližem susjedstvu?
Pred kraj prvog mandata, a u drugom mandatu posebno, hrvatski ministar vanjskih poslova ne libi se „šamaranja“ kada su u pitanju oni u Beogradu i Podgorici. Na djelu je pravi muving kada se radi o Hrvatima u Srbiji, Crnoj Gori, BiH i Mađarskoj.
Naši diplomatski predstavnici tamo su u primjetno čestim posjetama, s porukama kako naši ljudi od matice domovine nisu i neće biti zaboravljeni. Hrvatska se „uknjižila“ na svoj dio interesne sfere na što, kao članica EU i NATO-a ima posve legitimno pravo.
U trokutu Beograd-Podgorica-Sarajevo Grlić Radman nastoji njegovati harmonične odnose u europskom duhu, ali sve češće nailazi na stranu koja za takve odnose nije zainteresirana, pri čemu takve naš ministar sve manje štedi u javnim istupima. Na sceni je neki novi Grlić Radman.
Kuražniji, drčniji, sa porukama koje ne traže tumačenje. Kod susjeda inzistira na poštivanju agende dobrosusjedstva, ali i uvažavanju onoga što je službena hrvatska politika za, primjerice, Crnu Goru i BiH učinila na uklanjanju mina sa njihovog puta prema punopravnom EU članstvu.
Čini se da Grlić Radman, posebno kada su Crna Gora i Srbija u pitanju, inzistira na odnosima čistih računa. Nema više poklanjanje povjerenja na neviđeno. Takav stav traži maksimalan radni napor svih službenika u Ministarstvu vanjskih poslova i našim veleposlanstvima u susjedstvu.
Međutim, takva akcija izaziva reakciju pojedinih persona iz našeg diplomatskog miljea, pa i visokorangiranih zaposlenika.
‘Duboko grlo’ Slobodne Dalmacije
Prije neki dan na stranicama „Slobodne Dalmacije“ objavljen je članak pod naslovom „Radmanova savjetnica zaprijetila Crnogorcima zbog Rezolucije o Jasenovcu; ‘To se tako ne radi! Beograd jedva čeka…“.
U članaku se, posve neprofesionalno, obračunava s dr. Vandom Babić Galić, savjetnicom ministra, kritizirajući je kako je Crnogorcima uputila nediplomatske, oštre i neprimjerene poruke, a povod članka je Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dachau i Mauthausen koju je usvojila crnogorska Skupština.
Kako bi tekstu dao dodatnu težinu, novinar „konzultira“ neimenovanog hrvatskog dužnosnika, kako se navodi u članku – „s diplomatskim iskustvom, …. naravno, anonimno, zbog naravi (njegovog) posla“.
A ta anonimna persona „… s diplomatskim iskustvom“, ako uopće i postoji u realnom svijetu, osim za potrebe članka i slanja poruke koja „nalijeva vodu na crnogorski mlin“ poručuje hrvatskoj javnosti kako je poruka prof. Babić Galić „poprilično nediplomatska“ i nedovoljno pametna, gotovo nečuvena „ … jer se to tako ne radi“.
Upućeniji i stanje u vanjskih poslovima svjedoče nam da je upravo prof. Babić Galić razdramala učmale dužnosnike u Ministarstvu koji sad moraju i razmišljati i raditi. Kako to gordo zvuči -razmišljati i raditi.
Potom slijedi dociranje anonimnog diplomate „s diplomatskim iskustvom“ o tome kako se Crnogorce na vlasti ne smije uzrujavati, jer će se to odraziti na Crnogorce u oporbi …, a sve će rezultirati upravo onim što Vučić želi, a to je spriječiti ulazak Crne Gore u Europsku uniju. Naizgled – lukavo smišljeno.
Potom novinar, u namjeri da dodatno pojača stavove anonimnog diplomate „s diplomatskim iskustvom“, u tekst uvlači stavove trojice bivših ministara vanjskih poslova RH: Tonina Picule, Vesne Pusić i Mire Kovača.
Za razliku od gospođe Pusić koja se jasno i nedvosmisleno očitovala u osudi ovakvog crnogorskog ponašanja, njeni „muški“ kolege bili su spremni manje „muški“ braniti hrvatske interese, manje-više spremno podupirući stavove „anonimnog diplomate“!
Upitna uloga Tonina Picule
Nismo primijetili da su novinari „Slobodne Dalmacije“ ikada napravili intervju s bivšim SDP-ovim ministrom vanjskih poslova Toninm Piculom i pitali ga „za zdravlje“ zbog potpisivanja sramotnog Sporazuma sa Crnom Gorom oko Prevlake.
Usput, mogao bi ga što-šta pitati i za njegovo bespogovorno podupiranje Crne Gore na putu u euroatlanske integracije, a s pozicije izvjestitelja Europske komisije za Crnu Goru. Stavove koje je iznio gosp. Kovač uopće nećemo komentirati jer isti, kao bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova, apsolutno ništa nije napravio u rješavanju bilo kojeg otvorenog bilateralnog problema sa Crnom Gorom. Nebitan lik skroz.
Nije riječ o napadu na Radmanovu savjetnicu, riječ je o „minobacačkom napadu“, u širokom, visokom luku, preko brda, na samog ministra. Unutar diplomatske kuće na Zrinjevcu nije neka tajna tko ministra ne podnosi.
Prva linija subverzivnog djelovanja je tzv. dubrovački lobi, a druga linija ide preko dijela veleposlaničkog kadra koji su jako vezani uz Pantovčak i personal Zorana Milanovića. I prva i druga struja zagovaraju prema Crnoj Gori, kao i Srbiji, račanovski stav „odlučno-možda“, diplomatski pristup koji pršti hrpom šupljih fraza, a koji se može – objesiti mačku o rep. Teško da će se zbog takvih „gorostasa“ hrvatske diplomacije, Andrija Mandić buditi u lokvi znoja…
Ono što redakciju Maxportala interesira i što želi javno problematizirati je nevjerojatna podudarnost u stavovima službene Podgorice i anonimnog hrvatskog diplomate „s diplomatskim iskustvom“.
Budući da Maxportal crnogorsku političku scenu aktivno prati dugi niz godina, uočeno je da povremeno „soliranje“ raznih „anonimnih“ hrvatskih diplomata, ali i brojnih drugih visokih dužnosnika RH, a izvan zacrtane hrvatske državne politike, i nije neka rijetkost.
Odnosno, ne bismo tada niti postavili slijedeće javno pitanje – što radi nadležna Sigurnosno obavještajna agencija? Kako je moguće da u hrvatskoj diplomaciji egzistiraju anonimni hrvatski diplomate „s diplomatskim iskustvom“, koji ne sprovode jasno zacrtanu državnu politiku, nego bez ikakvih zazora „nalijevaju vodu na crnogorski mlin“. Što radi SOA kada ustanovi da se neki „anonimni diplomata“ – odmetnuo?
Toleriraju „nepodopštine“ jer je, moguće, njihov bivši kolega? Pa zar nismo ništa naučili na primjeru naše visoke diplomatkinje, udane za stranog državljanina, čiji je sin služio vojni rok u Vojsci Srbije, a ona sama, po odlasku u mirovinu, živi u Srbiji?
Brojni su primjeri hrvatskih državnih dužnosnika koji su „mišlju, riječi, djelom i propustom“ posve neopravdano i nezasluženo, što prikriveno, a što otvoreno, desetljećima zastupali crnogorske nacionalne interese.
Prisjetimo se samo nekih, po crnogorske nacionalne interese, a uz hrvatsku pomoć, uspješno realiziranih „projekata“. Prvo je, u doba Račanove vlade, potpisan sramotni Sporazum o Prevlaci, koji je izričito koncipiran na štetu Republike Hrvatske. Za tvorce ovog sporazuma s hrvatske strane uvaženi akademik Davorin Rudolf izjavio je da bi ih trebalo „povješati na prvo drvo“.
Tužba za genocid
Potom je pružana svekolika potpora crnogorskom osamostaljivanju iz državne zajednice sa Srbijom. Prilikom uvođenja eura u platni promet Crne Gore ključnu ulogu je odigrala Hrvatska. Nakon toga je „netko nepoznat“ iz hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije i Crne Gore naprosto „izbrisao“ Crnu Goru. Zbog čega? Kojim pravom?
Sada bi nasljednici takve jalove politike, tihi, ali uporni oponenti ministra Grlić Radmana, nastavili politiku „mlohave čune“ prema Podgorici, valjda po onoj srpskoj doskočici „i labavi ume da zabavi“.
Crnogorski „patroni“ i „consiljeri“ iz Hrvatske do sada su vrlo uspješno otvarali Crnoj Gori brojna europska „vrata“, a na štetu vlastite države. Dokle više?
M. Marković/ Foto: D. Višnjić pxll
