Odvjetnik Karačić: Kako su djeca iz Konga dobila hrvatsko državljanstvo?

Više od dva i pol mjeseca traje sapunica oko hrvatskih državljana koji su, pod optužbom da su trgovali djecom, uhićeni u Zambiji.

Tijekom tog vremena od početne šutnje i ignoriranja događaja, stvar je prerasla u pravu kakafoniju galame, prijetnji, uvreda i optuživanja, ponajviše sa strane onih koji su u potpunosti stali iza uhićenih osoba, a javne rasprave na tu temu su sve samo ne jasne, kao da netko ne želi da javnost dobiju pravi uvid u situaciju.

A situacija se zapravo može vrlo lako analizirati te temeljem toga steći neka osnovna predodžba.
Da bi to postigli, valjalo bi krenuti od kraja.

Lijevi političari i društveno angažirani pojedinci kao i neke “stručne” osobe, iz dana u dan ponavljaju kako su ta djeca hrvatski državljaniu, odbijajući svaku suprotnu tvrdnju i logične upite na tu temu.

A kako su ta djeca uspjela “postati” hrvatski državljani?

Odredba čl. 4. st. 1. t. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje kako podrijetlom hrvatsko državljanstvo može steći dijete stranog državljanina kojega su prema odredbama posebnog zakona posvojili hrvatski državljani.

Izraz “posvojili”, u smislu ovog izlaganja znači da je provedena na zakonu propisana procedura, da su ispunjeni svi preduvjeti temeljem kojih se dopušta nekoj osobi, da posvoji dijete.

U konkretnom slučaju se i radi o posvajanju djeteta čiji roditelji su strani državljani, pa se posvojenje temelji na konstitutivnoj odluci nadležnog tijela.

Kako proces posvojenja nije vođen u Hrvatskoj, nego u stranoj državi, hrvatska država tada ima zadatak da njezine institucije ispitaju da li to posvajanje prema zakonima strane države, ispunjava sve pretpostavke odnosno uvjete koje moraju zadovoljiti posvojitelji, po kojima bi mogli posvojiti dijete u Hrvatskoj.

Nemaju sve države iste kriterije za posvojenje, odnosno u nekim državama moguće postoje i slabiji kriteriji za posvojenje a koji kriteriji ne bi korespondirali s kriterijima koje zahtijeva Republika Hrvatska. Stoga se svaka takva odluka stranog tijela mora s posebnom pažnjom ispitati te donijeti odluka u smislu, da li strana odluka o posvojenju korespondira s uvjetima koji za posvojenje egzistiraju u Hrvatskoj.

Stoga se u tome smislu, države dogovaraju, donose zajedničke kriterije koji se oblikuju u međunarodne ugovore, a koje nazivamo i konvencijama ako u tim ugovorima sudjeluje više država, a koje osiguravaju jednaku primjenu kriterija u državama potpisnicama takve konvencije pa se u takvim slučajevima mora samo utvrditi radi li se o stranoj odluci u postupku u kojem su provedene sve vrste provjera o ispunjenju kriterija za posvojenje.

U našem konkretnom slučaju, imamo sudske odluke domaćih sudova kojima se priznavalo strane sudske odluke, u našem konkretnom slučaju iz Konga.

Ako je od strane hrvatskih sudova došlo do priznanja strane sudske odluke, to bi značilo da hrvatska država jamči da su odlukom stranog suda, izvršene sve provjere i odobrenja u stranoj državi, koji uvjeti onda korespondiraju s hrvatskima.

Ako imamo hrvatske državljane koji odluče posvojiti dijete iz druge države, u ovom slučaju iz Konga, to znači da su ti isti hrvatski državljani morali podnijeti zahtjev u tome smislu pred nadležnim tijelima države Kongo. Da su institucije države Kongo provjerili jesu li zadovoljeni svi uvjeti koji su pretpostavka za zakonito posvojenje, odnosno da su uhićenici iz Zambije podnijeli sve potrebne dokumente te dokazali podobnost za posvojenje djeteta iz države Kongo.

Nakon toga, strana država donosi odluku o posvojenju, ako su dakle svi preduvjeti ispunjeni, od strane nadležnog tijela, u ovom slučaju suda, pod određenim poslovnim brojem, od strane suca imenom i prezimenom te takva sudska odluka odnosno spis predmeta odlazi u arhiv takvih predmeta koji se nalazi u sudu koji je takvu odluku i donio.

S takvom odlukom, posvojitelji iz Hrvatske dolaze pred hrvatske institucije, ishođuju priznanje te odluke temeljem koje im je odobreno posvojenje, te odlukom domaćeg suda, kojim se priznaje strana sudska odluka, ti ljudi mogu podnijeti zahtjev za prijam u hrvatskog državljanstvo djece koju su posvojili.

Tako bi izgledala procedura. No, je li se sve zbilo baš tako?

Iz priopćenja Općinskog suda u Zlataru, na upit novinara Z1 televizije, Tomislava Radnića, sud je naveo kako ne postoje evidencije takvih stranih odluka.

Iz navedenoga proizlazi da nije moguće izvršiti uvid u spis predmeta odnosno u odluku nadležnog suda u Kongu, jer kako stvari stoje, takve odluke u arhivi hrvatskih sudova koji su donosili odluke o priznanju strane odluke nema.

Kad podnosite kakav zahtjev, vi ga morate potkrijepiti dokumentacijom. Bilo da se radi o kupnji motornog vozila, prenošenju vlasništva nekretnine ili ishođenju vozačke dozvole, onaj koji postavlja zahtjev u opisanom smislu, mora predati određene dokumente iz kojih proistječe pravna osnova prava koje se zahtjeva, otvara se spis predmeta, u taj spis se stavljaju dokumenti a okončanjem takvog predmeta, spis sa svim prilozima odlazi u arhivu.

Dakle u evidenciji MUP-a, ako je riječ o promjeni vlasništva nad vozilo, postoje podaci o npr. ugovoru o kupoprodaji ili rješenju o nasljeđivanju kao i drugi dokumenti na kojima se nešto temelji. Ista je stvar i s prijenosom vlasništva nekretnine, sklapanjem braka ili ishođenjem građevne dozvole.

Mora postojati spis predmeta u kojemu se nalaze određeni dokumenti-pravni temelji, na kojima počiva kakva odluka te u koje se uvijek može imati uvid.

Odluke o odobrenju posvojenja iz Konga dakle nema i nitko, pa ni “istraživačko novinarstvo” se ne trudi, kako do iste doći a tako niti utvrditi zašto takve odluke nema.

U odluci hrvatskog suda, mora se vjerno reproducirati ono na čemu ta odluka počiva odnosno iz hrvatske odluke kojom se priznaje strana sudska odluka, moraju biti vidljivi podaci o tijelu koje u stranoj državi donosi odluku kojom se odobrava posvojenje, mora biti vidljiv spis predmeta, te ime i prezime suca ili sutkinje koja je predmetnu odluku donijela.

Kad imate takve podatke, onda nije nikakav problem izvršiti provjeru kod institucija države Kongo te utvrditi, postoji li takva sudska odluka, je li vjerodostojna te jesu li njome ispunjeni kriteriji koji se traže da bi se nekome dozvolilo da posvoji dijete u takvoj zemlji.

S druge strane, Kongo nije potpisnik konvencije pa nije tek tako moguće automatizmom priznati sudske odluke o posvajaju takve države bez detaljnjijih provjera. Pojavljuju se informacije i da Kongo uopće ne dopušta posvajanje djece, svojih državljana, stranim posvojiteljima.

Nadalje, jedan od osoba koje su uhićene a koje su u Zambiju došle posvojiti dijete kao transrodna osoba, kako se navodi, uopće ni pod kojim uvjetima ne može dobiti odobrenje za posvajanje pa da je rođeni Kongoanac.

Ako se vratimo na onaj dio po kojemu se za odobravanje posvojenja, a to je pravilo u svakoj državi, mora podnijeti zahtjev nadležnom tijelu utemeljen na dokumentaciji i mišljenjima kojim se utvrđuje podobnost neke osobe da bi mogla posvojiti dijete, a tako i u Kongu, kako je pobogu, odluku o odobrenju posvajanja mogao ishoditi onaj koji ni ne može aplicirati za posvajanje a pogotovo jer ima status ( transrodna je osoba)  radi kojega ni u kojem slučaju ne može ispuniti uvjete za posvojenje u toj državi.

Međutim, je li itko vidio takvu odluku hrvatskog suda, izvršio uvid u nju?

Je li itko postavio pitanje državi Kongo da se očituje o svim elementima slučaja te ispita je li ovlaštena odnosno nadležna institucija države Kongo donijela zakonitu i valjanu odluku o posvojenju afričke djece od strane hrvatskih posvojitelja?

U ovom izlaganju ću namjerno izostaviti vlastiti zaključak te prepustiti da sam čitatelj stekne svoj zaključak te da onda takav zaključak usporedi s galamom lijevih političara te društveno angažiranih osoba kao i glavnih medija u Hrvatskoj, koji sve one koji u ovom slučaju vide sumnjive radnje proglašavaju transfobima i rasistima, inzistirajući na tezi da je skepsa prema zakonitosti usvajanja u konkretnom slučaju, temeljena na rasističkoj mržnji prema afričkoj djeci.

Što će se i kako događati u Zambiji ne znam jer sam odavno odustao od bilo kakvih procjena završetaka kakvih predmeta i u Republici Hrvatskoj makar na papiru bilo nešto što se žargonski naziva zicerom.

Ali nažalost, za sada imamo samo otvoreno mjesto sumnji u zakonitost rada hrvatskih institucija i povezanost s politikom.

Gromoglasna šutnja te ignorancija medija o ovim okolnostima kao i odbijanje istraživanja najbitnijih elemenata cjelokupnog slučaja, nažalost otvara mjesta sumnji u prikrivanje nezakonitih radnji te u svakom slučaju, u podržavanju pojave po kojoj je nabavka djece iz država trećeg svijeta, ispravna sama po sebi ako je vrše, politički i svjetonazorski podobne-čitaj privilegirane osobe.

I da, nije kraj…

Naime, u postupku primitka u hrvatsko državljanstvo, podnositelj zahtjeva, u ovom slučaju domicilna osoba koja je posvojila strano dijete, mora uz zahtjev za prijam u hrvatsko državljanstvo podnijeti i određene priloge, a neizostavan prilog je odluka domaćeg suda o potvrđivanju strane sudske odluke kojom je odobreno posvojenje.

A rekli smo već, domaća sudska odluka mora sadržavati osnovne podatke o izvornoj odluci u smislu države, suda, broja predmeta te imena suca ili sutkinje.

Imaju li “istraživači” petlje zahtijevati uvid u predmet kojim je odobreno primanje u hrvatsko državljanstvo te izvršiti provjeru izvorne sudske odluke u Kongu, ne znam.

Ali kako se medijska obrana sastoji od svega samo od onoga najbitnijeg ne, imam dojam da i medijski zaštitnici sumnjaju u zakonitost posvojenja.

Radi li se o tek zabuni i rupi u komunikaciji ili o neviđenoj aferi hrvatskih institucija, pokazati će vrijeme.

Davorin Karačić/Foto: pxll