Odvjetnik Siniša Pavlović pojašnjava što piše u presudi Perkoviću i Mustaću

U kolovozu prošle godine Viši zemaljski sud u Münchenu osudio bivše šefove Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na kaznu doživotnoga zatvora zbog organizacije i sudjelovanja u ubojstvu hr­vatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine.

Nakon više od sedam mjeseci strankama u postupku stigao je i pismeni otpravak te presude. Mediji u Hrvatskoj objavili su o tome kratku informaciju.

Čime se rukovodio njemački sud u izricanju kazne doživotnog zatvora za Perkovića i Mustaća sa Sinišom Pavlovićem, odvjetnikom koji je zastupao Gizelu Đureković, suprugu pokojnoga Stjepana Đurekovića, razgovarao je Ivica Marijačić.

Objavljeno je da ste primili ste pisani otpravak presu­de Visokoga zemaljskog suda u Münchenu u predmetu protiv Zdravka Mustača i Josipa Perkovića radi sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Kakvi su Vaši prvi dojmovi?

U trenutku kada razgovaramo završili smo prvo čitanje i nije bilo dovoljno vremena za detaljnu analizu. Naime, presuda je vrlo opsežna, radi se o nešto manje od 250 stranica gusto tipkanoga teksta koji vrvi detaljima, dokazima, ocjenama pojedinih dokaza i zaključcima sudskoga vijeća. Imali smo priliku kod objave pre­sude čuti i usmeno kratko obrazloženje odluke, ali pisana presuda je ipak daleko opsežnija i trebat će nešto vremena za detaljnu analizu. Iako smo očekivali kvalitetno izrađenu presudu, na temelju do sada pročitanoga, mogu reći da je presuda ipak iznad naših očekiva­nja kako u pogledu utvrđenoga činjeničnog stanja tako i u pogledu pravne argumentacije.

Što biste posebno mogli izdvojiti?

Presuda sadrži cijeli niz detalja koji su vjerojatno novina, čak i redovitim promatračima na suđenju, a svakako nisu poznati ni hrvatskoj javnosti.

Naime, sada je po prvi puta u jednom mjestu napravljen sažetak svega onoga što se događalo na ukupno 123 ročišta, ali i bitnih pisanih dokaza iz sudsko­ga spisa. Naravno, sve je to učinjeno kroz optiku sudskoga vijeća koje je jedino mjerodavno reći što je u cijeloj priči dokazano, a što ne, kao i što je od dokazanoga bitno za presudu, a što ne. Ono što će vjerojatno hrvatskoj javnosti biti posebno zanimljivo, jest dio gdje presuda postavlja povijesni okvir u kojemu se ubojstvo dogodilo.

Konačno, napravljena je detaljna rekonstrukcija savezne i republičke Službe državne sigurnosti ili onoga što kolokvijalno zovemo Udba. Iako su takve povijesne analize uvijek problema­tične kada ih rade stranci, ne mislim tu samo na bivšu Jugoslaviju ili Hrvatsku iz toga doba nego i općenito, sudsko je vijeće uspjelo na samo pedesetak stranica po­staviti vrlo solidan pregled povijesnoga konteksta bitnog za ono doba i samo ubojstvo. Uz to, samim time uvodom je postavljena osnova za kasniju analizu dokaza o samome ubojstvu bez potrebe da se parcijalno iznose opće činjenice o jugoslavenskom režimu.

Je li postajalo zakonsko uporište za tzv. “ofenzivne akcije”?

Ono što je meni kao odvjetniku posebno zanimljivo jest anali­za pravnoga sustava u bivšoj SFRJ gdje se jasno navodi da iako su postojali zakoni koji su zabranjivali većinu aktivnosti Udbe, prešutno se ti zakoni nisu provodili već su postojali posebni tajni pravilnici kojim su pokrivane takve ilegalne aktivnosti. Ono što je naročito važno jest i utvrđenje da je sustav obavještajnih službi bio čvrsto vertikalno integriran i da su za sve u tome sustavu vri­jedila pravila donošena na saveznoj razini bez obzira na odredbe Ustava i zakona koji su jasno prepoznavali razgraničenja između federacije i republika.

Potvrđena je dakle naša teza s kojom smo ušli u postupak i kojom smo se suprotstavili tvrdnjama obrane da je postojala zla Udba na saveznoj razini i dobra Udba u Hrvatskoj već da se radilo o jednom čvrsto organiziranom i vertikalno ustro­jenom sustavu, doslovce o stroju za ubijanje u kojem je svaki dio imao svoju jasnu zadaću i nadležnost.

Ako se sjećate, obrana je ušla u suđenje s tezom da su obojica optuženika, a naročito Perković, u stvari potiho pomagali emigraciju, Prates je čak u svojem svjedočenju pokušavao uvjeriti sud da je novac koji mu je davao Perković bio namijenjen izdavanju lista ‘Hrvatska država’ jer dr. Ivan Jelić nije imao dovoljno novca za izlaženje lista, a Udbi je Jelić kao umjereni, nenasilno orijentiran političar bio bitan radi smirivanja ekstremista. Sada se pokazalo da smo bili u pravu i da nije postojala razlika između savezne i republičke Udbe već se samo radilo o dijelovima iste organizacije, da smo tu tezu uspjeli dokazati i da je sudsko vijeće te dokaze prihvatilo.

Njemački sud, suprotno zagrebačkome, zaključio da je Brunu Bušića ubila Udba

Presuda potanko analizira i cijeli niz iskaza svjedoka iz sudskoga spisa Županijskoga suda u Zagrebu sa suđenja Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića tijekom 1999. i 2000. godine. Županijski sud u Zagrebu je u tome postup­ku oslobodio Sindičića optužbe za ubojstvo Brune Bušića. U obrazloženju odluke Županijskoga suda u Zagrebu navede­no je da uopće nije dokazano da se radilo o političkoj likvi­daciji, već je moguće i da je Bušić bio žrtva obračuna među emigrantima.

Zanimljivo je da njemački sud iz zapisnika o is­pitivanju svjedoka pred Županijskim sudom u Zagrebu izvlači potpuno suprotan zaključak od sudaca Županijskoga suda u Zagrebu i navodi da je iz analize dokaza za zaključiti da je Brunu Bušića ubila jugoslavenska tajna policija.

Koji je prema presudi motiv za ubojstvo Stjepana Đure­kovića?

Izvan svake sumnje utvrđeno je da je Stjepan Đureković ubijen iz političkih motiva i da se radilo o aktu državnoga terorizma, tj. da ‘Đureković nije ubijen izvan sistema’ kako se godinama prije suđenja tvrdilo. Navodi se nekoliko bitnih elemenata za takav za­ključak suda. Ukazuje se da je Đureković bio izuzetan problem za hrvatsku Udbu, ali i za tadašnju hrvatsku Partiju i politiku.

Postoji cijeli niz navoda iz dokumenata Udbe iz kojih je vidlji­vo da su Đurekovića u tom času smatrali državnim neprijateljem broj jedan.

Prvi razlog za to jesu njegove knjige i članci koje on izdaje, šalje najvišim hrvatskim i jugoslavenskim političarima te krijumčari i tajno distribuira u Hrvatskoj. Udba detaljno analizira Đurekovićeve knjige i članke i te analize moguće je pronaći u većem broju pisanih informacija koje hrvatska i savezna Udba sastavljaju za potrebe tadašnjih partijskih i državnih moćnika. U tim analizama Đurekovića, Udba procjenjuje kao intelektualca angažiranoga na programu samostalne hrvatske države i antikomunizma sposobnoga da takav svoj program i ostvari.

Drugi, vjerojatno za samoga Đurekovića još opasniji dio, jest živost koju je on sam izazvao na emigrantskoj političkoj sceni. Udba prati njegove aktivnosti, njegovu kandidaturu za članstvo u Hrvatskome narodnom vijeću te aktivnosti na osnivanju radio stanice koja bi s broda na Jadranu emitirala program za Hrvate.

Zapaženi su i njegovi kontakti s tzv. Augsburškom skupinom oko Luke Kraljevića. Iza svega toga Udba procjenjuje da je Đureković sposoban ujediniti u to doba prilično rascjepkanu hrvatsku emigraciju i da je zbog toga naročito opasan za tadašnji režim.

Naličje te priče jest da zbog Đurekovića hrvatska Udba, ali i politika ima ozbiljnih problema s političarima na saveznoj razini koji joj predbacuju da su potpuno zaspali i ‘dopustili da im se do­godi jedan Đureković’. Ujedno taj pritisak zbog Đurekovića radi strašne probleme tadašnjoj hrvatskoj politici i u slučaju INE jer zbog Đurekovićevih stalnih i ozbiljnih političkih aktivnosti hrvatska politika nikako ne uspijeva prikriti aferu s kriminalom u INI.

Naravno, nimalo ne pomaže ni činjenica da je u to doba u Jugoslaviji bio vrhunac nestašice deviza, nafte, ali i svih drugih roba iz uvoza i da je politička situacija bila usijana.

Uloga optuženika?

Sud je izvan svake sumnje utvrdio uloge Mustača i Perkovića u donošenju odluke i organizaciji ubojstva. Mustač je naznačen kao organizator i spona prema tadašnjem saveznom sekretaru unutraš­njih poslova Stani Dolancu koji je formalno na saveznoj razini jer je to bila njegova nadležnost, odobrio organizaciju i izvršenje ubojstva, a Perković je Mustačev nalog proveo.

Kod toga je bitnu ulogu odigrao Perkovićev doušnik Prates koji je bio Udbin čovjek u okruženju dr. Ivana Jelića

Detaljno su analizirane i dezinformacijske kampanje prije i na­kon ubojstva Đurekovića te posebno uloga savezne Udbe i Zdravka Mustača u tome. Sa sigurnošću je utvrđeno da je Udba izvor priča o Đurekovićevim milijunima pokradenim kroz krađu tankera nafte, ali i naknadno plasirane laži da je Đureković žrtva među­sobnih obračuna emigracije.

Postoje li navodi o konkretnim osobama iz politike koji su odobravali ubojstva ili o neposrednim počiniteljima?

Sud se nije htio upuštati u to. Jedino što je utvrđeno jest da se odluke nisu donosile na formalnim sjednicama već u što je mo­guće užem krugu ljudi. Ovo je logično jer iako postoje određeni tragovi koji ukazuju gdje bi valjalo tražiti, to i nije bio predmet ovoga sudskog postupka, a raspoloživi dokazi očito sudu nisu dali dovoljno osnove za siguran zaključak.

Isto tako, neposredni izvršitelji ostali su nepoznati iako je sud kao utvrđenu prihvatio našu tezu da za ubojstvo nisu angažirani kriminalci već ili profe­sionalci ili specijalizirani suradnici. Sud tu prihvaća zaključak da bi kriminalci u takvim situacijama bili preveliki rizik jer ih je ne­moguće kontrolirati i previše pričaju u javnosti. Time je priča o Arkanu, Giški i sličnim likovima kao počiniteljima koje angažira Stane Dolanc, koja je desetljećima podmetana, raskrinkana kao dimna zavjesa da bi se pozornost usmjerila s pravih organizatora i počinitelja.

Obrana je najavila žalbu protiv presude te spominju da će žalbu temeljiti na navodnim dokazima koje su predlagali i koje im nije bilo dopušteno izvesti kao i pristranost suca Daustera jer je bio član sudskoga vijeća koje je sudilo Pratesu. Kako gledate na te najave?

Obrana radi svoj posao. S danom dostave počeo je teći rok od mjesec dana u kojem obrana mora u pisanom obliku dati razloge za žalbu koju su najavili odmah nakon suđenja. Sad je na njima da pokušaju naći neku pukotinu u presudi i provedenom postupku i uvjeriti Savezni sud SR Njemačke u svoje teze.

I inače neznatni postotak takvih žalbi u Njemačkoj uspijeva, a nakon ovo­ga što sam pročitao mislim da će se obrana morati dobro oznojiti kod sastavljanja žalbe.

Ivica Marijačić/ foto: pxll