“Ono što je Židovima Masada to bi nama Hrvatima trebalo biti Gvozdansko!”

“Masada je danas najveći memorijalni simbol židovskog naroda na kojoj i danas mladi vojnici polažu prisegu vjernosti domovini. Ono što je Židovima njihova Masada to bi trebalo biti nama Hrvatima Gvozdansko”, kazao je vojni ordinarij biskup Juraj Jezerinac koji je 2013. predvodio misu za oko 300 žrtava Gvozdanskog.

Pounje se nalazilo na samoj granici s Osmanskim Carstvom. Da bi zaštitili svoje rudnike, Zrinski podižu grad-utvrdu Gvozdansko na svojem vlastelinstvu nedaleko od Zrina. To se mjesto prvi put spominje 1488. godine.

U tom se razdoblju grade branič-kule i drugi fortifikacijski objekti koji su posebno projektirani za obranu od osmanlijskih topova. Tako je građeno i Gvozdansko.

Osmanlijske čete utaborene u Bosni oko 1540. kreću u osvajanje zrinskih posjeda u Pounju. Zbog teških uvjeta života stanovnici na području između Kupe i Une više ne moraju plaćati porez kralju.

Nakon smrti Nikole III. Zrinskog 1534. prestaje raditi kovnica novca, ali Zrinski nastavljaju kopati rude. Imanjem je počela upravljati njegova žena Jelena Zrinska te sinovi Ivan i Nikola IV. koji daju rudnike u najam. Nikola IV. postao je hrvatski ban i od gvozdanskih je prihoda uzdržavao obrambenu vojsku, što je zapravo trebao činiti kralj.

Tako je zbog svojih zasluga dobio Međimurje i Čakovec (1546.) koji će postati novo sjedište obitelji Zrinski. Godine 1556. ban Nikola IV. poginut će kao heroj u obrani Sigeta (1565.) i ostati zapamćen kao Nikola Šubić Zrinski.

U to vrijeme hrvatske  krajeve napada Malkoč-beg iz Bosanskog sandžaka. Proslavio se osvajanjem Klisa, Sinja i Kostajnice. Neprestano je provaljivao preko granice u Liku i Krajinu, a 1561. kreće na Gvozdansko, ali bez uspjeha. Iste je godine ponovno krenuo u napad, no i ovoga puta ishod je bio jednak.

Nakon toga Osmanlije kreću na obližnje utvrde pa pada Novigrad Zrinski (danas Dvor).

Kad je u Bosnu stigao Ferhat-beg Sokolović, štićenik velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, sjedište Bosanskog sandžaka iz Travnika je u premjestio u Banja Luku

Ferhat-beg je 1574. godine okušao svoju sreću u napadu na Gvozdansko, ali se i on morao povući. Poznat e kao veliki graditelj Bosne.U samo nekoliko godina izgradio je više od 200 različitih objekata. Teška godina za Hrvatsku, ali i Bosnu i Sloveniju bila je 1576. kada je Ferhat-paša neprestano upadao u nezaštićena sela i osvajao ih jedno po jedno.

Te je godine opet poveo pohod na Gvozdansko, čiji su branitelji uz pomoć banske vojske opet odbili njegov napad. Bio je to već četvrti napad, ali i četvrta pobjeda.

Početkom 1577. Ferhat-beg osvaja većinu mjesta oko Une, osim Zrina i Gvozdanskog. Stigla je kasna jesen kada se prema tadašnjim običajima ratovanja nije kretalo u pohode.Osvajanje Gvozdanskog započelo je 3. listopada 1577. i trajalo je nepredviđeno dugo – čak tri mjeseca, sve do 13. siječnja 1578.

U vrijeme osvajanja, branitelji Gvozdanskog nisu bili u vezi sa slobodnim dijelom Hrvatske pa pomoć ni u ljudstvu ni u hrani nije stizala. Zalihe su bile potrošene, toga je bio svjestan i turski osvajač Ferhat-paša.

Tri stotine muškaraca, žena i djece, mjesecima bez dovoljno hrane, vode i ogrjeva, ostali su zaleđeni u junačkoj obrani.  Malo je poznato da i u Hrvatskoj postoji utvrda koja je doživjela sudbinu sličnu Sigetu.  Većina nas je čula  za utvrde Masade, portugalskog Alkazara ili teksaškog Alamoa. A koliko nas zna za Gvzdensko? Što se događalo u Gvozdanskom te hladene 1578  opisano je u mjesečniku Hrvatske vojske (br. 68, siječanj 2006. g.).

Utvrdu Gvozdansko branilo je oko 300 hrvatskih vitezova, 50-ak vojnika Zrinskih i 250 seljaka, rudara i žena s djecom. Obranom su upravljala četiri hrabra satnika: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. Podno grada utaborila se vojska od 10 tisuća turskih napadača zajedno s vlaškim četama. Osvajanje Gvozdanskog započelo je 3. listopada 1577. i trajalo je nepredviđeno dugo – čak tri mjeseca, sve do 13. siječnja 1578.

U vrijeme osvajanja, branitelji Gvozdanskog nisu bili u vezi sa slobodnim dijelom Hrvatske, pa pomoć ni u ljudstvu, ni u hrani nije stizala. Zalihe su bile potrošene, toga je bio svjestan i turski osvajač Ferhat-paša. Ponudio je braniteljima Gvozdanskog da slobodno napuste utvrdu sa svom pokretnom imovinom i odu na slobodni prostor Hrvatske. Treće noći nakon ponude još uvijek nije bilo predaje.

Tih noći u siječnju, zime Gospodnje 1578., drveće je pucalo od hladnoće u šumama oko Gvozdanskog, dok su konji na otvorenom počeli ugibati. Ferhat-paša je zapovjedio stražama da nalože još nekoliko vatri. Istovremeno su se vatre u utvrdi Gvozdansko noću 12./13. siječnja ugasile. Sve je utihnulo i tako uznemirilo turske straže. Zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde, turska je vojska bila u pripravnosti.

U zoru 13. siječnja 1578. Ferhat-paša zapovjedio je svojoj vojsci pokret prema utvrdi zametenoj snijegom. Kad su Turci prišli bedemima grada, na njima su vidjeli nepomične stražare kako stoje s oružjem u rukama. Provalili su gradska vrata i našli samo smrznuta tijela. Tri stotine muškaraca, žena i djece, mjesecima bez dovoljno hrane, vode i ogrjeva, ostali su zaleđeni u junačkoj obrani Gvozdanskog.’

U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva.

“Tim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-paša kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Sve to dogodilo se prije 435 godina, a hrabrost branitelja utvrde Zrinskih  mnogi uspoređuju i sa braniteljima Alama.  Turci su dobili grad, no ne i bitku.”

Tolika hrabrost i izdržljivost zadivile su Ferhat-pašu, te je naredio da se pronađe katolički svećenik te da se branitelji pokopaju na kršćanski način. Bio je to čin posmrtne počasti i poštovanja.

M.Marković /Foto: press/arhiv