Suprotno popularnom i laičkom mišljenju borbe podmornica jedne s drugom bile su vrlo rijetke pojave u povijesti suvremenoga ratovanja. Naročito su bile rijetke one gdje su obje podmornice bile pod vodom, manevrirajući i napadajući jedna drugu.
PIŠE: Prof. Andrija Ivanković
Ipak, jedna je podmornica uspjela napraviti do tad neviđeno – potopiti drugu podmornicu ispod površine vode.
Bila je to britanska podmornica HMS Venturer na čelu s mladim i briljantnim kapetanom Loundersom za vrijeme brutalnih zbivanja Drugoga svjetskog rata.
Podmorničarsko ratovanje pomalo je mistificiran i malo znan aspekt ratovanja općenito. Danas, prisustvom najsuvremenije tehnologije, nije gotovo nikakav problem pronaći, pratiti, a po potrebi i uništiti neprijateljsko podmorsko plovilo. Suvremene su podmornice postale toliko sposobne i napredne da se često nazivaju najsloženijim strojevima koje je čovjek ikada napravio.
Najsuvremeniji pasivni i aktivni sonari slušaju, kategoriziraju i prate na desetke i stotine udaljenih brodova i podmornica dok su po potrebi dostupna samovođena torpeda koja su u stanju pratiti i potopiti gotovo svako plovilo. Ujedno su ta torpeda i prvi predstavnici automata tj. dronova – oružja koje samo pronalazi, prati i uništava svoj cilj. Ipak, nije oduvijek bilo tako.
Hladni je rat definitivno bilo najuzbudljivije i najopasnije razdoblje uporabe podmornice i svih njezinih elemenata kao i snažan katalizator za razvoj sve napredne tehnologije koju danas uživa suvremena podmornica. Drugi je pak svjetski rat postavio temelje podmorničarskog i protupodmorničarskog ratovanja za što je zaslužan i jedan malo znan događaj – prvo i jedino potapanje podmornice od strane druge podmornice dok su obje bile ispod površine mora.
Koliko je ovo bio težak pogodak najbolje govori činjenica da su prvi primitivni sonari tek uvođeni u službu te su bili optimizirani za otkrivanje površinskih meta. Naime, mogli su locirati metu samo u dvije dimenzije, treća dimenzija – dubina jednostavno na tim sonarima nije postojala. Torpeda tog vremena su pak bila dizajnirana da odmah poslije ispaljivanja idu ka površini te da pogađaju svoje mete u kobilicu broda, tek nekoliko metara ispod površine.
Naravno, torpeda je bilo moguće prilagoditi željenoj dubini, ali ta akcija je odrađivana ručno i posebno za svaki torpedo bez pomoći bilo kakvog stroja osim ljudskog mozga i njegove stručnosti i iskustva. O samim podmornicama vremena Drugog svjetskog rata uzaludno je trošiti riječi – ta „potapala“ mogla su harati dubinama svega nekoliko sati koliko su ih služile njihove baterije tako da su sve akcije vezane za djelovanje podmornice pod vodom bile rezervirane ili za postavljanje zasjede za neprijateljsko brodovlje ili pak za bijeg od potencijalnog neprijatelja.
Sve ove tehnološke limitacije predstavljale su ozbiljnu prepreku i izazov u svakom potencijalnom napadu na bilo koji objekt koji nije plovio striktno po površini mora.
Tajna misija podmornice U-864
Operacije kodnog imena „Cezar“ uključivala je navedenu podmornicu. Njena misija bila je dostaviti prijeko potrebne ratne materijale i tehnologije u daleki Japan. Naime, Njemačka je praktički već krajem 1944. godine bila pred slomom te se nastojalo pomoći Japanu da što duže ostane u ratu na sve moguće načine. Podmornica je bila tipa IXD2 – prekooceanska podmornica namijenjena dugim patrolama u Atlantiku.
Njezin inventar bio je doista impresivan, a sastojao se od ključnih njemačkih tehnologija kao što su dijelovi raketnih i mlaznih motora kao i njihovi nacrti. Točnije, U-864 prevozila je ključne komponente i nacrte mlaznog motora Jumo 004 koji se koristio na legendarnom Messersmichttovu lovcu Me 262 Schwalbe (Lastavica).
Također, prevozila je i dva Messerschmittova inženjera te dva japanska stručnjaka za pomorsko ratovanje. Nadalje, tu su bili dijelovi ciljničkih sprava za raketu V-2 kao i nacrti za raketni zrakoplov Me 163 Komet.
Glavni i prijeko potrebni dio tereta činilo je čak 1857 kontejnera koji su sadržavali živu ukupne mase 67 tona. Taj, za rat važan i rijedak materijal bio je naročito koristan Japanu u proizvodnji upaljača za bombe.
Prije same misije U-864 bila je nadograđena relativno novim njemačkim izumom, a riječ je o čuvenoj „dihalici“ koja je omogućavala dizelskoj podmornici da koristi svoje dizelske motore dok je pod vodom. Iako je misija bila strogo čuvana tajna, a podmornica bila dobro održavana i nadograđena već spomenutom opremom, kako to obično biva u ovakvim unikatnim slučajevima, zla sreća bila je prisutna od samog početka misije.
U-864 napustila je matičnu luku Kiel 5. prosinca 1944. da bi gotovo odmah po isplovljavanju doživjela svoju prvu havariju. Naime, posada i kapetan broda Ralf-Reimar Wolfram očito su krivo procijenili dubinu mora kojim plove tako da se podmornica nasukala. Iako su uspjeli nastaviti put podmornica je pretrpjela određena oštećenja te je odlučeno popravke obaviti u norveškom Bergenu koji je još uvijek bio pod njemačkom okupacijom.
Međutim, 12. siječnja 1945. britanski su bombarderi tipa Lancaster izvršili bombardiranje podmorničarske baze. Koristili su svoje čuvene „Tall Boy“ bombe specijalno dizajnirane za probijanje dobro utvrđenih građevina kao što je bila podmorničarska baza u Bergenu (koju dan danas koristi Norveška mornarica).
Podmornica je pretrpjela nova, lakša oštećenja što je pak rezultiralo odgodom operacije „Cezar“ za dva tjedna.
Britanci su odavno probili Enigmu – uređaj za kodiranu komunikaciju njemačkih podmornica sa svojim zapovjedništvom tako da su znali gotovo cijelo vrijeme i za operaciju „Cezar“ i za točan položaj U-864. Ohrabreni tim spoznajama, britanska je mornarica odlučila postaviti zamku za strateški vrlo bitnu metu kakva je bila U-864. Za misiju je odabrana prva iz V klase podmornica HMS Venturer (Istraživač) koja je bila pod zapovjedništvom briljantnog i vrlo mladog kapetana Jamesa Loundersa.
Naime, bilo mu je tek 25 godina i već je imao učinak od čak 13 uništenih njemačkih brodova uključujući i potapanje podmornice U-711 koju je ulovio dok je punila baterija na površini.
Lounders je slovio za svojevrsnog vunderkinda jer ga je krasilo nevjerojatno strpljenje kao i analitički um koji je graničio s matematičkim genijem – vrline koje čine iznadprosječnog zapovjednika podmornice bez obzira na godine života. Sama podmornica HMS Venturer bila je zamišljena kao malena, okretna i brza patrolna podmornica namijenjena upravo šuljanju i uništavanju svog vrsta brodovlja.
Iako je bila opremljena ASDIC uređajem (prvim sonarom), mladi Lounders odlučio se za korištenje starije tehnologije u vidu hidrofona. Naime, glavna mana svakog sonara pa tako i ASDIC-a je potencijalno otkrivanje vlastitog položaja – nešto što je u podmorničarskom ratovanju ravno samoubojstvu. Upravo je zbog ovoga Lounders je odlučio tiho vrebati i osluškivati vode oko otoka Fedje, ispred grada Bergena, puta kojim je morala proći njegova meta U-864. Međutim ono što nije znao jest činjenica da je U-864 odavno napustila Bergen te se zaputila ka dalekom Japanu.
Ukleta U-864
Dobrano izvan dometa britanske podmornice i na putu za Japan, U-864 pogađa nova nesreća tehničke prirode. Naime, jedan je dizelski motor počeo proizvoditi vrlo glasne zvukove. Sam kvar bio je detektiran u bloku motora te su popravci u plovidbu bili nemogući. Stići pak do Japana iz Norveškoga mora na jednom motoru bio je krajnje riskantna mogućnost. Kapetan Wolfram odlučio je igrati na sigurno te se ponovo vratiti u Bergen na popravke. Međutim, nije mogao niti slutiti da se time vraća pravo u ralje svoga predatora Loundersa.
Nakon tri dana uzaludnog vrebanja i osluškivanja, HMS Ventureru se posrećilo – operater hidrofona je načuo dizelski motor u daljini. Isprva je mislio da se radi o ribarskom brodu, no kapetan Lounders nikako nije mogao locirati brod svojim periskopom. Kako je kontakt dolazio sve bliže zaključeno je da se radi o podmornici – njihovoj meti. Konačna potvrda stigla je kada je Lounders primijetio drugi periskop iako je vrlo vjerojatno bila riječ o „dihalici“. Znajući da je na dobrom tragu Lounders počinje pratiti njemačku podmornicu te strpljivo čeka da izroni napuniti svoje baterije kako bi ju mogao potopiti.
Ono što nije znao jest da je U-864 mogla ostati pod vodom znatno duže od HMS Venturera.
Kapetan Wolram itekako je bi svjestan buke koju je proizvodila njegova podmornica kao i činjenice da nije u sigurnim vodama te je počeo izvoditi manevre izbjegavanja ploveći u cik-cak liniji. Međutim, to je donijelo tek odgodu onoga što će se dogoditi. Lounders, kakav je bio strpljiv, genij i mlad, a time i dovoljno lud, počinje izračune za napad torpedima na uronjenu podmornicu. Na to je bio primoran nakon tri sata potjera kada su mu baterije došle na sam kraj.
Pomoću „dihalice“ približno je odredio dubinu U-864 dok mu je brzina i smjer bila poznata od prije. Također je uračunao i pretpostavljene manevre izbjegavanja. Namjestio je sva četiri torpeda na raspolaganju na različite dubine plivanja i čekao svoju šansu.
Potapanje
U 12.12 sati Lounders je ispalio sva četiri torpeda u razmaku od 17.5 sekundi između svakog hica. U-864 odmah je detektirala lansiranje torpeda i krenula u očajnički hitni zaron kako bi izbjegla potapanje. Prva tri torpeda prošla su tik iznad njemačke podmornice dok je četvrti pogodio točno u sredinu čeličnoga trupa.
Zvuk pucanja pregrada podmornice ispunio je prostor HMS Venturera – znak da je meta pogođena i da tone. Svih 73 člana posade i četiri putnika, kao i neprocjenjivo blago ratnog materijala podmornice U-864, potonulo je na dubinu od 150 metara. Operacija „Cezar“ bila je gotova, a Japan lišen vitalnih materijala i tehnologija pomoću kojih je možda mogao odgoditi svoj konačan poraz.
Sam Lounders upisao se u povijesne knjige kao prvi i jedini kapetan podmornice u povijesti koji je potopio drugu podmornicu dok su obje bile pod vodom. Ujedno je i ovaj „ljudski balistički kompjuter“ udario i temelje izračuna za sva daljnja hladnoratovska nadmetanja u domeni podmorja.
Ekološka katastrofa
Olupina podmornice U-864 otkrila je norveška ratna mornarica 2003. godine. Detaljnom analizom utvrđeno je da je cijelo područje oko olupine, uključivo morsku vodu, dno, biljni i životinjski svijet visoko kontaminirano živom koju je prevozila U-864.
Bile su razmatrane razne metoda izvlačenja olupine koja leži raspadnuta u dva dijela na 150 metara dubine međutim stupanj korozije kao i postojanje čak 22 aktivna torpeda u vrlo lošem stanju primorale su norvešku vladu na konačnu odluku.
Godine 2017. odlučeno je da se olupina pokrije pijeskom debljine pola metra kao i da se zatrpa šljunkom i kamenjem ukupne težine 160.000 tona. Taj postupak trebao bi osigurati olupinu od daljnjeg ispuštanja otrovne žive iako je zabrana ribarenja u ovim vodama i dalje na snazi. Šteta je već, nažalost počinjena te se procjenjuje da je kontaminirano čak 30.000 metara kvadratnih u okolini olupine.
Ova, kao i brojne druge olupine iz vremena Drugog svjetskog rata kao i iz vremena Hladnog rata konstantno podsjećaju, opominju, opterećuju i truju našu sadašnjost iznova nas uvjeravajući kako je rat uvijek skup i za pobjednika i za poraženoga.
