Izvrsna knjiga! Malo je reći da sam s oduševljenjem pročitao ovu knjigu snažne poruke temeljenu na činjenicama, kojih kod ‘Čuvara jasenovačkog mita’ nedostaje. Autori knjige nisu povjesničari, no za otkriti povijesnu laž ne mora se biti stručnjakom povijesti.
Prema tome, autori su vrlo kompetentni o čemu pišu, a to sam provjerio kroz brojne knjige i osvrte koje sam pisao, a te knjige se nalaze u bogatom popisu literature koju su autori koristili uz brojnost internetskih izvora.
Obojica (Nikola Banić i Mladen Koić) doktori znanosti, neopterećeni poviješću i ideologijom, čistog srca i zdravog razuma, zahvaljujući svojoj struci uočili su brojne ‘nelogičnosti’ glede ‘jasenovačkih popisa’ i nevjerojatnom strpljivošću otkrili ‘jasenovačke laži’ koje već osam desetljeća svakom novorođenom Hrvatu utisnu na čelo žig ‘genocidan’.
Riječ je o smišljenom monstruoznom zločinu, tj. kleveti (više o definiciji klevete vidi https://www.enciklopedija.hr) za koju nema nikakvog opravdanja i za tu svirepu podlost pojedinci moraju odgovarati, a zločinačka ideologija koja stoji iza tih laži o Hrvatima, mora biti poražena i uništena. Riječ je o biti ili ne biti, tj. o opstojnosti Hrvata na njihovim povijesnim prostorima, o stvaranju uvjeta za dobrosusjedske odnosa i mira na Jugoistoku Europe, a što bi trebao biti i cilj civiliziranog svijeta, jer se samo istinom može pobjediti laž, tj, zlo koje sve više i više na svim kontinentima u raznim oblicima ugrožava, ne samo pojedine države (danas Ukrajinu, sutra Tajvan, itd.), već cijelu planetu Zemlju, čovjeka, životinje, biljke, ekosustav.
Nijedna zemlja svijeta, pa ni SAD (podjele američkog društva), Kina (od njenog sljedećeg koraka strahuju svi susjedi) ili Rusija (ranjena zvijer spremna na sve) nije pošteđena zla. Naime, ako razlika u temperaturi zraka tijekom jednog dana na Zemlji bude + 100 stupnjeva Celzijusa i ako imamo ovih dana najvišu ikad zabilježenu globalnu temperaturu zraka, onda se moramo upitati koliko je u tome uloga čovjeka.
Na utjecaj Sunca i prirodne pojave ne možemo utjecati, no na čovjeka možemo, jer za razliku od čovjeka, priroda ne laže. Prema tome uzrok naših nevolje smo mi, ljudi, zbog svojih mana. Priroda ne izaziva ratove, čovjek da.
Na prednjoj stranici korica knjige ‘Jasenovački popis – Lažne žrtve’ nalazi se jasenovački spomenik prikazan u binarnom obliku, tako da sam odmah to interpretirao na način da broj 0 (nula) označava laž, a broj 1 (jedinica) istinu. Na stražnjoj stranici korica knjige slikovito je prikazana poruka knjige, tj. izvadak iz ‘jasenovačkog popisa’ dvojice ‘mučenika’ stradalih u užasima Jasenovca 1942., a rođeni su 1969., tj. 1975. Za one koji možda ne znaju ništa o ovoj temi, ovdje se misli na ustaški logor Jasenovac (1941. – 1945.).
Prije čitanja knjige bilo bi dobro upoznati se s nekim kraticama (vidi u knjizi stranice 738 – 742) poput DOTRŠ (Dotršćina), L64, SZSJ64, USHMM, Yad Vashem i slično kako bi se znalo odakle autori crpe brojne informacije. Inače, autori su dobro poznati čitateljima Hrvatskog tjednika.
Dok sam čitao knjigu mislio sam na poigravanje inteligentnih orki s pljenom, u ovom slučaju sa zlom morskom psinom, no s obzirom da nisam siguran da će me svi čitatelji razumjeti, tj. pretpostavljam da svi čitatelji nisu imali priliku vidjeli tako nešto uživo, onda ću približiti misao čitateljima na razumljiviji način kroz jednu ‘plemenitu vještinu’, a to je boks.
Želim reći da u dvoboju istine i laži knjige Igora Vukića ‘Radni logor Jasenovac’ i ‘Jasenovac iz dana u dan’ su poput iznenadnog ‘direkta’ koji je šokirao protivnika (laž), a knjiga Stipe Pilića i Blanke Matković ‘Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori’ poput snažnog ‘aperkata’ protivnika je bacio na konopce ringa koji se pokušava zadržati na nogama, no s nevjerojatnim ‘kroše udarcem’ Nikola Banić i Mladen Koić su ovom knjigom srušili ‘laž’ na pod i odbrojavanje je započelo i podloj laži se bliži kraj.
Kako je moguće da osam desetljeća jedna podla laž uspjeva istinu držati zarobljenom? Za one koji se prvi put susreću s ovom temom treba slikovito reći, da bi sakrili svoje zločine nakon kraja Drugog svjetskog rata nad 700.000 hrvatskih civila i razoružane vojske (od Bleiburga do nekog od stratišta poput Tezna, Hude jame, Kočevskog roga, Macelja, Jazovke i tisuće drugih mjesta okrutnog stradavanja nevinih Hrvata), komunisti, partizani i četnici, danas prikriveni u pojmu ‘antifašizam’ izmislili su 700.000 jasenovačkih žrtava.
Samo u jednoj jedinoj grobnici u Teznom nađeno je tridesetak puta više ubijenih nego u svim dosadašnjim iskapanjima u logoru Jasenovac i u Donjoj Gradini (str. 644). Knjiga ‘Jasenovački popis – Lažne žrtve’ razotkriva te laži kroz identificiranje izmišljenih osoba koje se nalaze na nekoliko ‘Jasenovačkih popisa’. Upisivanje mjesta rođenja kod nepostojećih žrtava nije doprinos istini (str. 590) kao ni izmišljanje nepostojećih uređaja za masovno ubijanje i prikrivanje zločina (str. 619). ‘Svjedočenje’ je posebna priča (str. 650), jer kad protiv vas svjedoče živi ‘mrtvaci’ šanse su vam nikakve (str.711).
Da bi postigli što bolju poziciju glede naplate ratne štete od Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, ‘antifašisti’ su broj lažnih žrtava Jasenovca neprekidno povećavali, tako da je na kraju za političku kontrolu Hrvata prihvaćena srednja brojka od 700.000. Tko bi posumnjao u nju ostao bi bez glave, a sretniji bi godinama robijali.
Devedesetih se zbog plemenite ‘pomirbe’ (koju su ‘antifašisti’ iskoristili za zaštitu svojih interesa na štetu RH i njenih stanovnika) Jasenovac nije mnogo spominjao, a nakon Tuđmanove smrti taj se broj od 700.000 tisuća neočekivano preko noći smanjio na oko 84.000, valjda zbog komunističkog popisa iz 1964. godine prema kojemu je u svim logorima na području bivše Jugoslavije (partizansko – četničke države) ukupno stradalo oko 90.000, a ubijeno oko 86.000 osoba (str. 465). Već je to dovoljni dokaz da je ‘Jasenovac’ podmukla podvala hrvatskom narodu.
Gdje je nestalo više od šesto tisuća žrtava? Na slučaju ‘Jasenovac’, ne samo vlade RH, već i civilizacijske vrijednosti Europske unije padaju na ispitu čovječnosti jer zatiru kršćanske vrijednosti koje su temelj europske kulture. Nitko ne osporava postojanje logora Jasenovac, no na temelju dokumenata, a ne lažnih svjedočenja, provjerljivim činjenicama se osporava namjena logora i broj žrtava.
‘Čuvari jasenovačkog mita’ fotografijama leševa koji nemaju nikakve veze s Jasenovcem kreirat će prividnu stvarnost, odnosno obmanjivati da se radi o prikazu zločina iz Jasenovca. No lažne fotografije su dokaz da se zločin dogodio nije (vidi stranicu 19). ‘Čuvari jasenovačkog mita’ (u knjizi ‘apologeti’) tvrde da se o Jasenovcu sve zna, a kod 97% žrtava s popisa nedostaju podaci o stratištu (vidi stranicu 20). Autori knjige dokazuju da se na mrežnom jasenovačkom popisu nalaze desetci tisuća lažnih i problematičnih žrtava, ali i nestali, zatim oni nepoznatih ratnih sudbina i tisuće bezimenih žrtava (str. 23).
Da bi opravdali taj nemogući broj od 700.000 jasenovačkih žrtava ‘odabrani’ su lažno svjedočili zbog osobnog interesa, straha za vlastiti život i uvjerenja (str. 34, 413, 540, 557 itd.) a jedan od ‘svjedoka’ je jedini preživjeli grobar od njih 80 (str. 487 i 488), no i to nije točno u jasenovačkoj alkemiji (str 289).
Inače recenzenti ‘važnijih’ komunističkih knjiga o Jasenovcu bili su pripadnici Ozne i Udbe (str. 501 i 513) tako da je manje poznata činjenica da je pravo stratište bio logor Sajmište (pod kontrolom Nijemaca i Nedićeve Srbije koja je uspjela ‘riješiti’ židovsko pitanje ( https://www. staro-sajmiste-beograd-zlocin-holokaust), a ne Jasenovac (str. 52). U ovom kontekstu uvijek je važno prisjetiti se ‘oca srpske nacije’ (str. 507).
Među ‘jasenovačkim žrtvama’ nalazi se ili nalazio se (naime, jasenovački popis je živi proces u kojem se kontinuirano umire i rađa; vidi na primjer kraj stranice 73) i gradonačelnik Sarajeva iz 1984. (str. 60). Na jasenovačkom popisu se nalaze i žrtve iz doba Napoleona rođene 1814. kao i oni koji još nisu rođeni (str. 65). Starost nekih žrtava Jasenovca postižu kornjače (str. 197). Želim reći da ako je oko 74.000 lažnih i dvojbenih žrtava, to ne znači da je preostalih njih oko 10.000 zaista stradalo u Jasenovcu (str. 67).
Da bi me čitatelji bolje razumjeli prepričat ću svojim riječima u knjizi na primjer stranicu 71. Predlažem da svaki čitatelj provjeri (https://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618) nalazi li se možda u popisu stradalih u Jasenovcu.
Ako se ne nalazi, pogledajte za neke od svojih rođenih nakon kraja Drugog svjetskog rata nalaze li se u popisu žrtava Jasenovca i Stare Gradiške. No ako želite biti zaista i vi u tom popisu, i to je moguće (str. 143, 647 itd.).
Ovo nije sarkazam, već istina o ‘Jasenovačkom mitu’ koji je nemilosrdna negacija holokausta, pa me čudi što država Izrael već desetljećima dozvoljava s jedne strane blamažu (str. 213) tragedije svoga naroda, a sa druge strane stigmatizaciju Hrvata. Ne razumijem cilj takvog ponašanja jednog starog, kulturnog i poštovanog naroda. Poštovanje među iskrenim prijateljima može biti samo uzajamno. Iz pristojnosti i poštovanja nije mi ni na kraj pameti palo da od Izraelaca tražim kako će pozdravljati u svojoj državi.
U inačici mrežnog jasenovačkog popisa koja se nalazi na mrežnim stranicama Američkog muzeja holokausta (USHMM) je kod oko 19.000 navodnih žrtava godina rođenja označena kao nepouzdana (str.86 i 90) te se nakon obrade podataka može zaključiti da su godine rođenja masovno namještane i izmišljane (str. 92).
Dodatnom statističkom interpretacijom rezultata koji su dobiveni primjenom metode TVOR (Total Variation Outlier Recognizer) može se jasno reći da je jasenovački popis žrtava duboko kompromitiran i da ne postoji nikakva vjerojatnost da je istinit (str. 97). Matematika kroz metode TVOR i Monte Carlo jasno i objektivno prikazuje da jasenovački popis odstupa uvjerljivo najviše od svih ostalih popisa iz Američkog muzeja holokausta. I tu matematika (logika i razum) staje (str. 98).
Za Rome se tvrdi da nisu bili popisivani u staroj Jugoslaviji (četničkoj državi) pa se postavlja pitanje kako ih je onda više od 16.000 na jasenovačkom popisu žrtava ako im se nisu znala imena ni mjesta u kojima su rođeni (str. 100)? Inače 1931. u Hrvatskoj se Kao Cigani izjasnilo nešto više od 1.000 stanovnika (str. 118).
Da srpsko-nacistička mitomanija nema granica svjedoči stranica 107: ‘Utvrđeno je da su ustaše u mnoge duboko iskopane grobnice često usađivali još žive ili polumrtve ljude, tako što su na jedan kvadratni metar sabijali uspravno po 12 do 15 ljudi’. No stvarnost je drugačija: ‘Prema američkim podatcima samo u Zagrebu je ubijeno barem 16 puta više Hrvata nego što je nađeno leševa u Jasenovcu i Donjoj Gradini, odnosno samo u Zagrebu su ‘antifašisti’ ubili vjerojatno više Hrvata nego što ima stvarno poginulih Srba u Jasenovcu (str. 109).
Jedan jugo – general je 1981. izjavio: ‘Poznato je i znanstveno utvrđeno da je u Jasenovcu likvidirano oko sedam tisuća osoba, a ne deseci tisuća’ (str. 127). A na temeljo svega što danas znamo i ta brojka je pretjerana. Najniži broj stradalih u Jasenovcu ne prelazi broj 500 – petsto (str. 128 i 515). ‘Čuvarima jasenovačkog mita’ je cilj prijeći psihološku granicu od 100.000 i vratiti se na starih 700.000 tisuća i time potvrditi ‘genocidnost’ Hrvata (str. 137). Još jednom napominjemo da je službeno nađeno manje od 500 leševa i to uglavnom na drugoj obali Save u Donjoj Gradini, a ne u samom logoru ili oko njega (str. 138) s tim da napominjem da je velika vjerojatnost da među tim leševima ima onih koje su pogubili ‘antifašisti’ nakon kraja Drugog svjetskog rata.
Zanimljivo je sljedeće. Prema digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava rata ustaše su ubile 37% Hrvata, nepoznatih počinitelja bilo je 49%. Ustaše su ubile 16% Židova, a nepoznati počinitelji 49%. Ustaše su ubile 19% Srba, a nepoznati počinitelji čak 61% (str. 141).
Prema tome taj nepoznati počinitelj, ma tko on bio, je u Jasenovcu daleko više zla učinio od samih ustaša. Inače prema komunističkim izvorima Mađari su ubili više ljudi u Srbiji nego četnici, u BiH ubojice su nepoznate u 64% slučajeva, u Hrvatskoj 66%, a u Srbiji i Sloveniji čak u 74% slučajeva, u Crnoj Gori 93% i u Makedoniji u 97% slučajeva nepoznat je počinitelj ubojstava (str. 145).
Impresivno je povećavanje broja stradalih u Donjoj Gradini s početnih 128 na mitskih 360.000 (str 157). Ako uzmemo mitski broj 700.000 i usporedimo ga s lažnim brojem 84.000 stradalih u Jasenovcu to bi značilo da ste nekoga uhvatili u laži 700.000 puta, a on je nakon toga nonšalantno ustvrdio da je u 84.000 slučajeva govorio istinu (str. 161).
No mitologija, ma s koje strane dolazila, ne miruje i 1999. svjedoči se da se u Jasenovcu koristila plinska komora (st. 220). Poznato je da su mnoge ‘žrtve’ Jasenovca ubijene u Auschwitzu (str. 234) ili nekom drugom logoru izvan NDH. Kako se čini, u jasenovačkom popisu malo toga je onako kako se prikazuje (str. 241). Mrežni popis jasenovačkih žrtava JUSP-a Jasenovac je masovna prijevara što svojim javno dostupnim podacima potvrđuju i mnoge međunarodno priznate ustanove kao što su Yad Vashem, United States Holocaust Memorial Museum itd. (str. 250).
Da nije bilo savjesnih ljudi ‘Jasenovaca’ bi bilo puno više, pa bi tako i Đakovo bilo pretvoreno u mitsko mjesto (str. 261) gdje bi ustaše ubijale ljude po redosljedu prezimena (str. 262), premda prema digitalnom arhivu Yad Vashema sabirni logori Jasenovac i Stara Gradiška bili su samo usputne postaje do konačnog odredišta deportacije Židova iz Banja Luke u njemačke logore izvan NDH (str. 263). Stotine tisuća srpskih muškaraca željelo je otići na rad u Njemačku da bi izbjegli novačenje u četnike, partizane ili domobrane. Ti sretnici su do svršetka rata redovno slali novčanu potporu svojim obiteljima u Hrvatsku (str. 265).
Analizom je utvrđeno da je više od 2.000 navodnih žrtava s mrežnog jasenovačkog popisa ubijeno u Staroj Gradiški u vrijeme kad logora još nije bilo, tj. kad je kasnije raspušten (str. 286). Broj pogrješaka jasno pokazuje kada slučajnost prelazi u namjeru, a namjera u zavjeru (str. 297).
Koliko je Židova, a i ostalih zaista stradalo u Jasenovcu, zbog mitomanskih manipulacija još uvijek nije točno poznato. Prema podacima na stranici 303 hrvatskih Židova je stradalo 53%, a u sadašnjim granicama RH 21%, tj. svaki peti Židov je ubijen. Prema židovskim izvorima iz digitalnog arhiva Yad Vashema u Jasenovcu je moglo stradati oko 7% Židova koji su prije rata živjeli na području današnje Hrvatske koja je bila u sastavu NDH, odnosno oko 6% Židova koji su za vrijeme rata živjeli na tom području (str. 341 i 342). Kad brojevi ne odgovaraju ‘Čuvarima jasenovačkog mita’ tada se oni okreću pojedinačnim sudbinama, jer za njih broj stradalih nije bitan. Na to bih odgovorio izrekom koju sam kao dječak upamtio, a koja se spominje u knjizi na stranici 306.
Laž nema granica pa tako se može pročitati da je netko ubijen na tri različita mjesta, a u isto vrijeme na četvrtom prima mjesecima pakete nakon što je ubijen u Jasenovcu (str. 312). Upotrijebit ću postotak sa stranice 313 i reći da se laž koristi u 95% slučajeva (za autore knjige količina istine ne prelazi 10% – str. 411). Prema jugokomunističkim popisivačima skoro petina ratnih žrtava stradala je u samo pet dana, a dana 12.04.1943. stradala je petina svih Židova (str. 346).
Na suvisla pitanja postavljena JUSP Jasenovcu dobit ćete nesuvisle odgovore ili ih uopće nećete dobiti (str. 354). S kratkim životopisima židovskih partizana može se jasno pokazati kako je mrežni jasenovački popis masovna prijevara (str. 360). Zanimljivo je pročitati tekst ‘Činjenice ili mit’ na stranicama 363 i 364. Nemam što dodati na tekst sa stranice 368 koji kaže: ‘Židovi su žrtve, Srbi egzekutori, jugokomunisti lažljivci, a Hrvati dežurni krivci’.
Jesu li ustaše bile uvijek onakve kakve ih mitovi prikazuju saznat će te iz tekst sa stranice 370 o židovskim lječnicima. U kloniranju su prvi u svijetu uspjeli ‘Čuvari jasenovačkog mita’ za što postoje brojni dokazi (str. 381, 596 itd.), no u Jasenovcu je možda stradalo oko 1.000 (što ne znači da je zaista i toliko stradalo), a ne 13.000 Židova (str. 393).
Na stranici 416 spominje se Ciganski logor površine od oko 400 kvadrata. U prvi mah sam pomislio da je riječ o tiskarskoj pogrješci s obzirom na mit o 40.000 ubijenih Roma s tendencijom da se zaokruži na 100.000 zbog lakšeg pamćenja, a to je više nego što ih je živjelo na području četničke države (str. 451 i 473). No kako se ta brojka od 400 kvadrata spominjala dalje u tekstu još u nekoliko navrata (str. 419 i 426), prisjetio sam se da su ti kvadrati spomenuti i u Rifferovoj knjizi ‘Grad mrtvih’ na stranici 38 što su autori potvrdili u knjizi na stranici 477.
Prema komunističkom popisu iz 1964. u Jasenovcu je stradalo 55% Roma dok logora još nije bilo (str. 446). Da mit živi i danas dokaz je da se od 2013. godine broj Roma na jasenovačkom popisu povećao za više od 3.000, a u isto vrijeme broj Hrvata se smanjio za više od 2.000 (str. 480). No prema popisu iz 1964. godine u Jasenovcu i Staroj Gradiški navodno je stradalo oko1.500 Roma (str. 482). No kako provjerljive činjenice kažu vlasti NDH su se prema romskoj djeci ponašale kao i prema ostaloj djeci i pokušavali su im pomoći dajući ih na skrb obiteljima u Hrvatskoj (str. 484 i 510).
Prema stanju od sredine lipnja 2020. na mrežnom jasenovačkom popisu se nalazilo oko 48.000 navodnih srpskih žrtava (oko 58% svih žrtava), no prema Bošnjačkom institutu broj stradalih Srba je oko 34.000 (str. 516). Važno je prisjetiti se slikovite činjenice da je odmah nakon Drugog svjetskog rata Srba bilo milijun više, a Hrvata gotovo milijun manje, pa je jasno tko je na kome izvršio genocid. Ta šutnja o ovoj važnoj činjenici je dokaz da je bivša SFRJ stvorena na genocidu izvršenom nad Hrvatima. Ukrajincima je svijet nakon devet desetljeća konačno priznao genocid nad Ukrajincima. Isto se mora priznati i genocid nad Hrvatima.
Svakako je interesantan podatak sa stranice 685 u kojem CIA 1951. potvrđuje aktivnost konclogora Jasenovac s 3.000 zatvorenika (znači 6 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata). Treba znati da je kapacitet logora Jasenovac tijekom ustaške vladavine bio od 1.000 do 2.000 zatvorenika. Izvješće Nijemaca iz veljače 1942. kaže:
‘Brojno stanje logora je trenutno oko 1.000 ljudi, od toga otprilike 750 Židova (str. 685). Do sličnih brojeva dolaze i međunarodne komisije Crvenog križa iz 1942. i 1944. (str. 686) pa i sami ‘Čuvari jasenovačkog mita’ (str. 719) tako da uspoređivanje Jasenovca s Auschwitzom predstavlja ozbiljno kazneno djelo. U laži nema mjere tako da se žrtve iz Auschwitza i dalje nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu (str. 688).
Vlada RH, ma tko ona bila, nakon ove knjige, a da bi se došlo bliže istini, mora omogućiti znanosti istraživanje područja Jasenovca geofizičkim metodama, satelitskim snimcima, iskopavanjem i ekshumacijom, arheološkim i genetičkim istraživanjem, itd. Tko bježi od toga nema čistu savjest i svjesno promovira laž (str. 666). Ako Vlada RH, ma tko ona bila, ne zaustavi stigmatizaciju hrvatskog naroda, sudjeluje u zločinu protiv Hrvata, obezvrijeđuje stvarne žrtve i ulazi u kategoriju trajnog neprijatelja Hrvatske u kojoj srpsko-nacistička ideologija dominira.
Nakon ove knjige ‘Jasenovački popis – Lažne žrtve’ ništa više neće biti kao što je bilo, jer vrijeme više nije zaustavljeno u 1945. i upravo je počelo ponovo teći.
I na kraju bih se iskreno zahvalio autorima ove svjetski vrijedne knjige ‘Jasenovački popis – Lažne žrtve’ doktoru Baniću i doktoru Koiću i nakladniku jer ova knjiga može biti od koristi mnogim narodima koji imaju slične probleme u bilo kojem dijelu svoje povijesti.
Ne moram naglasiti da bi knjigu morali uvrstiti u obveznu literaturu na fakultetima koji obrađuju Drugi svjetski rat, na vojnim akademijama u dijelu tajnih službi i svugdje gdje se istina suprostavlja lažima.
Dr Ivica Tijardović
