Osvrt na knjigu ‘Kako je operirala UDBA’, autora Josipa Mihaljevića u izdanju Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba i ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima.
Ovo je prva knjiga koju sam pročitao od mladog povjesničara Mihaljevića, a vjerujem kako neće biti zadnja. Raduje me što čitanjem otkrivam sve više i više izvrsnih mladih povjesničara koji nisu opterečeni s ideologijom te iznose stavove na temelju konkretnih činjenica.
Naime, žalosno je gledati ili slušati osobe koje ni same ne vjeruju u ono što govore, no zbog određenog interesa uporno inzistiraju na ‘istini’ koju se ne može dokazati ili pak koju je lako osporiti. Zbog tih ostataka ili korova komunizma Hrvatima je i dalje lakše uspjeti u svijetu nego u Domovini, što je apsurd za kojega nema opravdanje.
Ovdje je možda zanimljivo spomenuti da sam početkom devedesetih bez uspjeha pokušao uvjeriti tada odgovorne u RH, kako bi bilo od interesa da fakulteti (pravni, ekonomski i filozofski) pauziraju godinu dana, a da se u međuvremenu nastavnički kadar osposobi i polaganjem ispita dokaže kako će biti sposoban nositi se s promjenama u društvu.
Prijelaz iz lažljivog i neperspektivnog komunizma u nemilosrdan kapitalizam koji ipak pruža priliku upornima dokazati se je vrlo složen i dugotrajan proces, za kojega većina naših ‘učenih’ nije bila spremna. Stoga razloge nezadovoljstva građana sa stanjem u društvu treba tražiti i u toj nepripremljenosti. Praktičani primjeri nevjerojatnog neuspjeha svih vlada od 1990. do danas je pravosuđe, uvozni lobij, nabava, itd.
Kad običan građanin vidi da pred zakonom nisu svi isti, i da se krađa u korist ‘partija’ u konačnici nagrađuje, nepovjerenje birača u izbore i medijski nametnute političare je zastrašujuće promatrajući postotak izlaznosti birača. S ovakvim nakaradnim izbornim sustavom i medijskom kontrolom svakim izborom Hrvatska uvjerljivo gubi i čuva dno dna EU-ja.
Ovo sam morao spomenuti kako se ne bi smjelo smetnuti s uma činjenica da sadašnji svekoliki sustav RH počiva na kadrovima (ili njihovoj djeci, tj. rodbini) koji su do 1990. sve učinili da Hrvatima štoviše zagorče život. Mnogi pravnici iz tog komunističkog pravosuđa nakon izbora postali su ugledni odvjetnici, suci, itd. Nakon pročitane knjige ‘Kako je operirala UDBA’ čovjek se mora upitati: ‘Zar je zaista bilo potrebno provoditi brutalne policijske istrage nad nevinima i montirati im političke procese koji su nevino osuđenima i njihovim obiteljima zauvijek promijenili živote?’. Koja nepravda je njima učinjena!
Da bi se što bolje shvatio sadržaj ove dobre i razumljive knjige savjetovao bih budućim čitateljima nakon pročitanog Predgovora i Uvoda pročitati Zaključna razmatranja, pa tek onda krenuti s Istragom, Sudom i Robijom, a na kraju završiti knjigu s vrijednim Prilozima.
Na početku knjige čitatelji mogu saznati kako su ‘jugoslavenske’ tajne službe mijenjale imena, a da je UDBA ostala sinonim za te službe. Premda UDB-e danas više nema ipak mnogi pripadnici bivših ‘jugoslavenskih’ sigurnosnih službi (KOS, VOS, SDS, …) dobijaju nezasluženo medijsku pozornos, a znamo da je riječ o kontaminiranom kadru kojemu nije za vjerovati, pa i tada kad govore nešto u korist Hrvatskoj.
Danas je njihov zajednički primarni cilj dezinformiranje svih i svakog i iz takvog stanja društva izvlačenje koristi za sebe i one koji im omogućavaju takvo djelovanje. No to je posebna priča, i nije tema ovog osvrta. Riječ je o čistoj simbiozi naroda i parazita.
Kad vam represivni aparat države u kojoj živite odlučuje o vašoj sudbini, gdje je služba državne sigurnosti instrument komunističke partije, vi ste unaprijed nevino osuđeni i kolikogod se vi žalili, pomoći vam nema. U uvjetima fizičkih tortura, prijetnji (vidi stranicu 209), što možete? Priznat ćete sve što traže i doušnikom (UDB-e) postati. Riječ je o klasičnoj diktaturi zbog koje se u državama s razvijenom demokracijom odlazi na robiju. No ne i kod nas.
Biti dio bivšeg ‘jugoslavenskog’ sustava je prednost u svemu. S jedne strane lako vas je ucijeniti, a sa druge strane bit ćete u funkciji jedene od ‘partija’, tj. političkih stranaka. Koliko su prije SAD davale podršku ‘Jugoslaviji’, recimo u osamdesetim prošlog stoljeća, a od nje uglavnom neuspješno tražile demokratske promjene, toliko i danas EU daje podršku sadašnjoj RH, a stanje unutar Hrvatske EU-ju nije od bitnog interesa jer sve dok Hrvatska nema svog stava, takva RH je Briselu prihvatljiva.
Premda je knjiga tiskana u svega 300 primjeraka, u knjizi se mogu naći mnoge informacije koje nisu svugdje dostupne, pa bih prvenstveno knjigu preporučio svim političkim djelatnicima u RH, uposlenicima u pravosuđu i onima koji se žele informirati iz kvalitetnog izvora o kakvoj je državi bilo riječ kako se povijest ne bi ponovila.
Čestitke autoru doktoru Josipu Mihaljeviću i izdavačima na vrijednoj knjizi.
Dr. Ivica Tijardović/Foto: press
