Dok budete ovo čitali sjetite se Kosova i BiH, jer zeleno svjetlo za odcjepljenje Srba iz spomenutih država dat će Putin kad Rusima to bude odgovaralo. Nerazumno je očekivati dobrovoljno povlačenje Rusa sa Krima.
O Albaniji i Albancima sam nešto znao jer sam bio u prilici ući u Albaniju u vrijeme Enver Hodže (Hoxha), no o Kosovu gotovo ništa nisam znao početkom osamdesetih. U Bruxellesu (Belgija) smo jednom zastali autobusom pored natpisa ‘Smrt Jugoslaviji’ na jednom zidu napisanog na albanskom jeziku.
Svi mi putnici odgojeni u komunizmu nismo mogli shvatili zašto bi 1981. netko želio smrt Jugoslaviji, premda mi mlađi smo naslućivali da nije baš onakva kakvu su nam je prikazivali. Za sve neupućene Albanci s Kosova su bili ‘Šiptari’, iredentisti (tako su ih zvali), a za mene slastičari koji su pravili dobar sladoled i pašte kreme.
Na odsluženju obveznog vojnog roka shvatio sam da postoji problem između Srba i Albanaca, no tad još nisam znao kakav, jer su Albanci bili vrlo suzdržani prema Hrvatima. Tek sam pred kraj osamdesetih počeo razumijevati taj srpsko-albanski odnos koji ima određene sličnosti sa srpsko-hrvatskim odnosima.
U knjizi ‘Srbija i Albanci’ autorica Ljubica Štefan, pravednica među narodima i hrvatska povjesničarka, koja je napisala desetak knjiga koje se bave uglavnom genezom velikosrpske ideje, predstavlja povijesni dokument ‘Pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1989. godine’.
Važno je naglasiti da su svi navedeni izvori u ovoj knjizi srpski. Prema tome, sadržaj knjige nije protusrpski (hrvatski, albanski, bošnjački, makedonski, crnogorski, slovenski, bugarski, mađarski, rumunjski, nijemački, austrijski, itd.), već srpski.
Prije više od 100 godina mali je broj srpskih intelektualaca shvaćao da će poslijedice srpskog nacizma (velikosrpstva) biti pogubne za budućnost Srbije. Danas znamo da najveći neprijatelji Srba nisu narodi koji graniče ili žive s njima ili pak međunarodna zajednica, već isključivo srpski nacizam (jasno dokumentiran u povijesnoj literaturi) koji uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve vodi Srbe u izolaciju i samouništenje.
No to kolektivno samoubojstvo jednog naroda je prijetnja svim nesrbima koji žive ili graniče sa Srbima. I tako već 150 godina zbog velikosrpske politike Srbi dokazuju da ne mogu živjeti sa drugim narodima, jer cilje im je uvijek isti (3P): posrbiti, protjerati ili pobiti nesrbe. O hrvatskom iskustvu sa Srbima znamo mnogo, isto tako o bošnjačkom, posebno u Bosni devedesetih, a nakon ove knjige i o albanskom.
Da bi se shvatio sadržaj knjige i razlika između Srba i Albanaca, treba citirati Srbe koji kažu: ‘Dok su albanski pobunjenici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružavali i puštali, Srbi nisu štedjeli albansku djecu, ni žene ni bolesne’.
Riječ je o genocidu nad Albancima koji je velikosrpska politika provodila od druge polovice 19. do samog početka 21. stoljeća. Da, Srbi su u pljačkaškim pohodima i kažnjeničkim ekspedicijama albanske civile ‘tamanili’, što se spominje na mnogim mjestima u knjizi.
Dok su Srbi i Abanci živjeli uglavnom u slozi za vrijeme Turaka, nakon postupnog povlaćenja Turaka s osvojenih teritorija, Srbi su osim Turaka istom mjerom proganjali i Albance. Srbima su odjednom svi narodi s kojima su živjeli postali neprijatelji, a svi su ti narodi ostali zatečeni i šokirani s takvom naglom srpskom promjenom u ponašanju i bili nespremni suprostaviti im se. Glavni cilj srpskog nacizma bio je izlazak na more, a kako se najbrže do mora moglo preko Albanije i da bi izbjegli sukob s Albancima, izgovor je Srbima bio da idu protjerati Turke, tako da su im Albanci dozvolili prolaz.
No, tu albansku ‘naivnost’ Srbi su iskoristili i pokrenuli stoljetni genocid nad Albancima. Srbija je Albance počela protjerivati iz oklice Niša već 1877. (a možda i prije). Službene srpske verzije su bile da su Albanci zbog svojih zločina bježali i u bijegu palili svoje kuće i opustošivali sela kroz koja su prolazili. Takve priče slušamo kontinuirano od 19. stoljeća gdje sve zločine čine drugi, a ne Srbi. Kao i 1877., tako i 1912. Srbi su Albancima obećali ‘mir i napredak’, a onda ih prevarili i nastavili s ubijanjem.
Godinu kasnije Srbi su se morali povući iz Albanije zbog međunarodnog pritiska (Srbima su već 1912. velike sile osim Rusije prijetile i primorale ih na povlačenje), a nedugo nakon toga je Albanija postala kneževina, no bez Kosova koji je pripao Srbima. Da bi se shvatila veza između Rusa i Srba potrebno je spomenuti da sve ratove protiv Turaka 1875., 1877., 1885. itd. Srbi su vodili po nalogu Rusije. U svim su se ratovima proslavili pravoslavni ‘sveštenici’. Već su 1912. vođe Srbije davali izjave za međunarodne novine o Velikoj Srbiji, a Srpska pravoslavna crkva zajedno sa državnim tiskom kontinuirano raspiruje mržnju prema Albancima.
Također je zanimljivo spomenuti da je Srpska pravoslavna crkva za vrijeme Turaka ubirala porez od Srba pomoću samih Turaka, a za uzvrat bi se slalo u tursku vojsku Srbe. Srbi kažu: ‘Srpska se crkva širi, idući u stopu za turskom vojskom, koja osvaja nove krajeve i u kojoj i Srbi sudjeluju kao vojnici, a zatim kao kolonisti.’
Čitatelj se sad mora upitati ‘Što je istina, a što laž u srpsko-turskim odnosima iz tog vremena?’. U udžbeniku povijesti za buduće pravoslavne svećenike stoji sljedeće: ‘U interesu je pravoslavne vjere da se ljude tamani, odsjeca jezik, da ih se progoni s njihovih ognjišta i da ih se iskorjenjuje’. Moglo bi se reći kao što u knjizi piše: ‘Osjećaj čovjekoljublja pravoslavni Srbi su razvili do kulminacije’. Za njih Albanci nisu ljudi, već poluljudi (tako kaže i Srbin predsjednik prve vlade kraljevine SHS).
Interesantno je usporediti turski sa srpskim porezom. Pod Turcima Srbi su davali deset posto svoga prihoda Turcima, a pod Srbima Albanci su Srbima davali polovicu od svega svoga. Na temelju svega što znamo Albancima je bilo bolje pod Turcima nego pod Srbima, premda su se Albanci borili protiv Turaka.
Kao i Hrvatima (a i ostalima), srpska ‘znanstvena’ teorija negira Albancima narodnost, kulturu, teritorij, itd., tako da ni slavni Skanderbeg (15. stoljeće) nije Albanac.
Strani tisak je s vremena na vrijeme upozoravao na srpska zvjerstva, no službena srpska politika je zločine uvijek negirala. Važno je znati da srpski narod nije kriv za brojne zločine proizišle iz velikosrpske politike. Prema popisu iz 1900. godine u Srbiji je četiri petine stanovništva bilo nepismeno, a s neobrazovanom populacijom je lako manipulirati.
U odnosu na ostale države Srbija je imala početkom 20. stoljeća razmjerno najveći broj vojnih oficira, a najmanje liječnika. Dvije trećine kredita države išlo je na vojsku, premda je prosječni srpski vojnik zbog sveprisutne korupcije češće gladovao, nego što je bio sit.
Ni u kraljevini Jugoslaviji Albancima nije bilo bolje. Ubijalo ih se, oduzimala im se zemlja, prisiljavalo na asimilaciju i na iseljenje. Nije se ni prestalo miješati u unutrašnje odnose Albanije (srpski i ruski oficiri sa plaćenicima kontroliraju Albaniju) sve dok za nju interes nije pokazala Italija. Kao ni za Hrvate, tako ni za Albance ‘Liga naroda’ (danas UN) nije pokazala ozbiljan interes. Da ga nisu zvjerski ubili po nalogu srpskog kralja 1931. jedan od utemeljitelja albanistike u svijetu moga je biti od velike pomoći Albancima u borbi za njihovu neovisnost. Riječ je o Milanu Šufflayu.
Srpski studenti kažu: ‘Srbi su poduzeli nasilno srbiziranje nesrpskih naroda takvim barbarskim metodama kakve nisu primjenjivane ni za vrijeme feudalne turske vladavine’, a mi bi dodali da danas to isto rade kroz medije.
Albanci su se borili bez međunarodne podrške koliko su mogli, tako da je zabilježeno mnoštvo junaka, poput Bajrama Curia. U knjizi se spominje 150.000 masakriranih Albanaca nakon Balkanskih ratova (negdje je taj broj 120.000). Oko 700.000 Albanaca s Kosova bilo je bez ikakvih prava. Nije čudo da je slom kraljevine Jugoslavije albansko stanovništvo Kosova dočekalo kao svoje oslobođenje (isto i Hrvati). Zatim su došli Talijani, a kasnije su u komunističkoj Jugoslaviji Albanci osjetili na svojoj koži što su Hrvati prošli tijekom dva svjetska rata.
Mnogo toga bi se još moglo reći, no ukratko: Albanci su za velikosrpsku politiku uvijek bili poluljudi, pa ubiti Albanca nije bio grijeh niti zločin. Premda je većina država svijeta priznala Kosovo, ima još uvijek država za koje su Albanci, pretpostavljam, poluljudi.
I da zaključim, tek kad srpski predsjednik dođe u Prištinu i klečući zatraži oprost od albanskog naroda steći će se uvjeti da, nakon 150 godina srpskog ugnjetavanja jedinog naroda Jugoistočne Europe koji vuče korijene od drevnih Ilira (a kao civilizirani narod ne traži svoja povijesna prava), albansko-srpski odnosi možda krenu na bolje.
Kažem ‘možda’, jer se velikosrpskoj diplomaciji više ne može vjerovati. A za uzvrat negdje na Kosovu Albanci bi morali podići spomenik nekom od Srba koji se dokazano istinski borio za prava Albanaca. Ako do toga uzajamnog poštovanja ne dođe, za pedesetak će godina crni dvoglavi orao letjeti iznad Srbije.
Dr Ivica Tijardović/ Foto: press
