Osvrt na knjigu ‘Stvarni Jasenovac’ autora Tomislava Vukovića

Knjiga ‘Stvarni Jasenovac’, autora Tomislava Vukovića, u nakladi  Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac uljepšala mi je dan.

Naime, upravo toliko mi je bilo potrebno vremena za pročitati je. S temom o Jasenovcu sam već poprilično upoznat, no iz svake knjige, ma koliko netko poznavao sadržaj knjige, može se štošta naučiti.

Sad me već knjige o ‘Jasenovcu’ zabavljaju, jer kad bi se nekoga iz tehničke znanstvene oblasti toliko argumentirano osporavalo kao što se osporava pojedine ‘povjesničare’ glede ‘Jasenovca i NDH’, taj bi se ‘tehničar’ sakrio u mišju rupu i iz nje više ne bi izlazio. No u RH laž je vrlina, a Ustavni sud je tu da štiti ‘vrline’.

Knjiga ‘Stvarni Jasenovac’, autora Tomislava Vukovića je nastavak Vukićevog doprinosa rasvjetljavanju ‘jasenovačkog mita’. Ono što me posebno dojmilo je to da je knjiga tiskana novčanom pomoći dobročinitelja doktora Ivana Hrvoića, što je još jedna potvrda da se snaga Hrvatske krije u njenoj dijaspori.

No ta dijaspora bi mogla ugroziti živote ‘komaraca’ i isušiti močvaru, što vlast, ma tko ona bila, neće dozvoliti. Hoće li birači i dalje mirno gledati kako im te ‘protunarodne’ vlade potiho sišu krv i kopaju grobove ili će pak izići na izbore i zaokružiti one koji ih još nisu prevarili, odgovor na to pitanje prepuštam samim biračima.

Knjigu sam brzo pročitao, jer kad čitam knjigu, provjeravam činjenice iz drugih izvora, tako da mi ponekad treba duže vremena od planiranog. Kako sam sa brojnim izvorima iz knjige već bio upoznat, u čitanje knjige sam uložio manje vremena.

Knjiga obiluje vrijednim dokumentima, fotografijama i izvorom literature koju je moguće provjeriti. Autor knjige je dobro upoznat sa temom o kojoj piše tako da je knjiga vrijedna čitanja. Ima trenutaka kad će se čitatelji knjige zabaviti i nasmijati, no taj dio prepuštam čitateljima da ga sami identificiraju.

‘NDH i jasenovačka mitologija’ temelje se na pričama kako je Kardinal Stepinac osobno klao srpsku djecu u Jasenovcu. Za to postoje ‘svjedoci’. Ili pak da je svaka četvrta žrtva ‘Jasenovca’ bila djete, ili da su se ustaše natjecali tko će pobiti više logoraša tijekom dana (1360 je valjda rekord), i još mnogo drugih ‘lovačkih priča’.

U knjizi se navodi da znanost priznaje svega 725 stradalih u ‘Jasenovcu’, a ti stradali mogu zaista biti ubijeni ili pak umrli zbog bolesti itd. O tome se da raspravljati. Bio je rat pa sve ono što vrijedi u miru, ne vrijedi u ratu. Želim reći da se u ratu uvijek događaju zločini, u nekom više, u nekom manje, i da su vremena viteškog ratovanja davno prošla. Koliko je ljudi prije kraja Drugog svjetskog rata stradalo u ‘Jasenovcu’, a koliko poslije, zanimljiva je tema za istraživanje.

Čitajući Vukovićevu knjigu (na temelju dokumenata) saznaje se da ustaše nisu bile uvijek onakve kako ih ‘antifašistička’ literatura opisuje, kao i to da se logoraše u ‘Jasenovcu’ tretiralo bolje nego u logorima na drugim kontinentima. Paketi su u logor redovno stizali, radilo se, izučavao zanat, održavale se kulturne priredbe i sportska natjecanja itd.

Svakako da život u logoru nije bio osbni izbor i s pravom su ogorčeni svi koji su preživjeli logor ili u njemu nekoga izgubili. No zbog povijesnih neistina, potrebno se izdignuti s osobne razine i sagledati sliku u širem kontekstu. Na nekoliko pitanja potrebno je dati odgovore.

Prvo pitanje: Koliko je života ‘Jasenovac’ spasio? Naime, na nekom drugom mjestu ti preživjeli ne bi bili te sreće.

Drugo pitanje: Koliko je kriminalaca, a koliko političkih zatvorenika bilo zatočeno u logoru? Poznato je da su mnogi prekršitelji zakona bili odvedeni u ‘Jasenovac’.

Treće pitanje: Koliko je logoraša pušteno na slobodu nakon odslužene kazne ili pak nakon pomilovanja? Brojke u ovom kontekstu iz Vukovićeve knjige su nevjerojatne.

Četvrto pitanje: Koliko je logoraša otišlo na rad u Njemačku ili pak u zaista stvarne koncentracijske logore negdje na sjeveru Europe? To je također zanimljivo pitanje vrijedno istraživanja.

Peto pitanje: Koliko su logoraša ustaše ubili, a koliko partizani, tj. ‘anitifašisti’?  S obzirom na to da je logor ‘Jasenovac’, kakvog poznajemo, proradio nakon dolaska partizana, istraživanja na ovu temu su više nego dobrodošla. Naime, na prostoru bivše Jugoslavije postojalo je nekoliko godina nakon kraja Drugog svjetskog rata oko osamdesetak koncentracijskih logora s oko 200 tisuća logoraša.

Šesto pitanje: Zašto se falsificirala hrvatska povijesti tijekom Drugog svjetskog rata, a i dalje se neuspješno pokušava sakriti istina s kojom se sve veći i veći broj osoba iz Hrvatske i svijeta sve više i više upoznaje?

Jedini nedvosmisleni odgovor na to pitanje jeste sljedeći. S obzirom da su zločini nad Hrvatima nakon kraja Drugog svjetskog rata bili toliko monstruozni, s ‘mitom o Jasenovcu’ se zahvaljujući komunističkoj diktaturi uspješno sakrilo nečuveno zlodjelo u dugoj povijesti Hrvata. No kako danas ipak imamo kakvu-takvu slobodu izražavanja, ‘zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju’.

U interesu je Vatikana i Crkve preuzeti pokroviteljstvo nad Bleiburgom i Križnim putom. Za saznati istinu ne treba biti posebno pametan, a mislim da je spoznaja istine glede falsificiranja novije hrvatske povijesti u interesu svih, kako bi ovu stranicu tužne povijesti zatvorili i koncentrirali se na neizvjesnu budućnost.

Stoga bih, na primjer, svim dosadašnjim predsjednicima RH i premijerima preporučio godinu dana odmora kako bi pročitali barem dvadesetak knjiga o pravoj istini glede ‘Jasenovca’.

Dr Ivica Tijardović/Foto: press