Knjigu ‘Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931.-1941.)‘, autori Alma Tea Rugelj i Josip Dukić, objavio je Centar za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja ‘Don Frane Bulić’, Katolički bogoslovni fakultet, Sveučilište u Splitu, 2022. godine.
Kao i o NDH, tako i o Ustašama malo znam, no sasvim dovoljno da ih mogu svrstati u kategoriju negativnog dijela hrvatske povijesti. Je li to razlog da se o Ustašama govori isključivo u negativnom kontekstu? Ne, nije, jer nastanak Ustaša je bio sasvim opravdan nakon spoznaje da su Hrvati nakon Prvog svjetskog rata bili prevarom ugurani u barbarsku zajednicu u kojoj se svakodnevno proljevala hrvatska krv.
Ubiti ili mučiti Hrvata, Crnogorca, Albanca, nesrba općenito, u vrijeme između dva svjetska rata nije bio grijeh. No pucajući po Hrvatima u ‘beogradskoj skupštini’ 1928. Srbi (četnici) su pretjerali u svojim zlodjelima kad su ubili i Stjepana Radića, a diktatura iz 1929. potvrdila je da suživot u zajedničkoj državi sa srpskim nacizmom nije moguć. Atentat na diktatora, srpskog kralja 1934. bio je adekvatan odgovor srpskim zločinima nad mnogim narodima, pa i Hrvatima, i da je pojava Ustaša u to vrijeme imala smisla (vidi knjigu Slom ‘velike Srbije’, Georgesa Desbonsa).
O Paveliću, NDH i Ustašama nije se pisalo mnogo. Razlog je uvijek bio isti: strah od istine totalitarnog režima, jer se sa skrivanjem istine lakše manipulira s ljudima. Dok su život u staroj Jugoslaviji (1918.-1941.) prešućivali, predodžbu koju su nam davno u školi nametnuli o akterima Drugog svjetskog rata na području Hrvatske teško je promijeniti ukoliko se mnogo ne čita. Stjecajem okolnosti, hrvatsku povijest pomalo upoznajem, tako da mogu objektivnije procijenjivati što je istina, a što laž, u konkretnom slučaju Pavelić – NDH – Ustaše.
U posljednje vrijeme mogu se naći ozbiljniji tekstovi na spomenutu temu, pa bih ovom prilikom izdvojio dva doktora povijesti, Maria Jareba i Antu Delića, recenzente knjige Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931.-1941.). Autori ove knjige spominju više osoba kojima spomenuta tema, inače puna nesuglasica, nije nepoznata, poput doktora Tomislava Jonića ili pak grupu autora s djelom ‘Tko je tko u NDH’ iz 1997., itd.
Čitajući knjigu Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931.-1941.) shvatio sam da su Ustaše bile predodređene za neuspjeh, što ću u tekstu objasniti, tako da brojni fatalni promašaji Poglavnika Ante Pavelića me ne iznenađuju. Ne znam kakva je on osoba u privatnom životu bio, no dobar državnik svakako nije bio, jer pravi državnik zna odabrati dobru stranu povijesti i u njoj tražiti mjesto pod suncem za svoj narod.
Istina je i to, da su paklena vremena 1941. bila izuzetno nepovoljna za stvaranje hrvatske države, pa je lako biti pametan i znati danas što je tada trebalo učiniti. No ipak, iskoristiti ću pravo na slobodu govora i iznjeti svoje mišljenje.
Ante Pavelić je imao sjajnu povijesnu priliku da ga povijest zabilježi u pozitivnom kontekstu, ne samo hrvatska već i europska povijest, no izabravši dvoličnost fašističke Italije koja je njega i njegove Ustaše iskoristila za postizanje, ne hrvatskih već, fašističkih imperijalnih ciljeva, tu je sjajnu povijesnu priliku i prije uspostave NDH propustio. Pokušat ću slikovito se izjasniti. Fašisti su Paveliću bili poput moćvarnog zemljišta na kojem je pokušao sagraditi toliko željnu svoju kuću pomoću trulog građevnog materijala kojega su mu podvalili nacisti.
Građevinsku dozvolu mu je dao Mussolini, a uporabnu Hitler. Sa građevinskom se dopustila gradnja, a s uporabnom se potvrdilo da je NDH izgrađena u skladu s građevinskom dozvolom. Sa drugim riječima, tek kad je Pavelić donio rasne zakone i objavio rat SAD-u i Velikoj Britaniji 1941., NDH je postala priznata i zakonita država po fašističkim i nacističkim standardima. Mi danas znamo da su to katastrofalni promašaji od kojih se nažalost još uvijek nismo oporavili upravo zbog skrivanja istine.
Osim ponekog neumjesnog pamfleta tu i tamo, antisemitizma do NDH u Hrvatskoj nikad nije bilo, tako da donešeni rasni zakoni nisu bili volja hrvatskog naroda, već podilaženje ustaške vlasti nacistima. Primjera radi, nikad u životu nisam sreo Hrvata, doma ili u svijetu, koji je govorio loše o Židovima, tako da razumijem ponašanje ustaške vlade koja je igrala dvostruku igru glede Židova i upravo zbog toga u NDH nije došlo do ‘konačnog rješenja’, za razliku od Srbije, pa me čudi da neki Židovi još uvijek odobravaju srpsko-nacističku propagandu protiv Hrvatske.
Tražeći informacije o NDH i Ustašama moguće je na YouTubu pronaći svašta. Kao što nije wikipedija, i njima slične web-stranice, pouzdan izvor informacija, tako ni svi YouTube kanali nisu objektivni. Na jednom od njih (osnovanog u SAD-u 2022.) moguće je naći video uratke u kojima se na tečnom engleskom kaže da su Hrvati bili krvoločniji od nacista i da su ubili dva milijuna Srba tijekom Drugog svjetskog rata. Ili pak da su umjesto recimo slika ili knjiga u diplomaciji Ustaše poklanjale srpske oči i ogrlice od srpskih ušiju itd.
Zanimljivo je da još uvijek (nakon gotovo osam desetljeća) ne znamo koliko je ukupno osoba stradalo tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru bivše Jugoslavije (vjerojatno oko 600 tisuća, a s križnim putem ne više od milijuna). Ako pogledate kontroverznu wikipediju, vidjet ćete da je kod većine država poznat točan broj poginulih (Italija 457 tisuća, Velika Britanija 451. tisuća, SAD 419 tisuća, itd.), a kad je u pitanju bivša Jugoslavija onda se taj broj poginulih kreće od oko milijuna do 1.7 milijuna, što je samo dokaz koliko je ta nesretna država bila nesređena, lažnog sjaja i već unaprijed poput NDH osuđena na propast. Na temu poginulih dobro je pogledati sadržaj knjige ‘Ogoljela laž logora Jasenovac’, autori Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat iz 2008.
Upotpunosti razumijem židovski negativan stav prema NDH (i ja bih isto bio ogorčen da sam Židov) no zar je potrebno Wagnera zabraniti samo zbog toga što je bio Hitlerov omiljen kompozitor? Pa Hitler se rodio poslije Wagnerove smrti. Želim reći da u svemu treba biti objektivan i racionalan i svakako težiti istini, jer od laži i mržnje nitko se nikad nije usrećio.
NDH je bila totalitarna, u istoj mjeri kao i mnoge države tog oholog vremena širom Europe, jer bio je rat, i mirnodopski sustav je zamijenjen ratnim, tako da se NDH može uspoređivati samo sa državama zahvaćenim ratom. No u travnju 1941. NDH je bila i volja hrvatskog naroda i tu činjenicu treba uvažiti. Odmazde Ustaša zbog brojnih četničkih zločina nisu bile od pomoći Ustašama. Upravo suprotno, srpsko-nacistička propaganda je 1000 puta uvećala te Ustaške zločine, tako da srpska mitomanija i danas živi od tog preuvelićavanja zločina.
Poglavnik Ante Pavelić nije bio izbor hrvatskog naroda, već nametnuti vođa Hrvatskoj od strane Trećeg Reicha. Da su bili demokratski izbori u travnju 1941. Pavelić bi vjerojatno bio izabran za predsjednika NDH, jer su Ustaše bile garancija da srpski nacizam neće više tlačiti Hrvate. No nakon rasnih zakona, diktature i svega ostalog, razočaranje Hrvata bilo bi golemo. Da je Pavelić pružio otpor fašistima/nacistima vjerojatno bi ga makli ili ubili, no te sreće Hrvati nisu bili. Svoju priliku je mogao tražiti u šumi poput ‘drumskih razbojnika’ i to bi bila bolja opcija od privrženosti Trećem Reichu.
Ni pad fašističke Italije nije iskoristio i stao na pobjedničku stranu kao što su tijekom povijesti mnogi učinili. Zadnja mu je prilika bila 1945. da uz svoju neporaženu vojsku stane i vikne ‘U boj, u boj! Mač iz toka, braćo, nek dušman zna kako mremo mi!’ , i tada bi povijest imala i ponešto razumjevanja za njegove promašaje. No pobjeći i ostaviti svoj narod u nemilosti sotone je čin koji se s ničim ne može opravdati i stoga se Antu Pavelića ne može u konačnici promatrati kao pozitivnu osobu u hrvatskoj povijesti.
Zbog toga se o njemu, o NDH i o Ustašama reklo puno više laži no istine, pa su objektivna znanstvena istraživanja o svima njima svakako poželjna.
Knjiga Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931.-1941.) ide u tom smjeru. O knjizi sam negdje na internetu pročitao kad je objavljena, no tek kad sam u emisiji Tihomira Dujmovića Hrvatske povijesne istine, zahvaljujući australskom Hrvatu Marku Franoviću, gledao don doktora Josipa Dukića kako odvažno iznosi relevantne činjenice glede teme knjige, odlučio sam doći do nje.
Priznajem da sam oduševljen sa sadržajem knjige koja donosi 124 dokumenta (prvi od 12. studenog 1932., a zadnji od 4. lipnja 1941.). Većina dokumenata je na talijanskom jeziku uz korektan hrvatski prijevod, iz kojih se može dobiti dosta dobra predodžba o Paveliću i Ustašama i naslutiti budući neuspjeh NDH. Da bi lakše pratili sadržaj dokumenata čitatelji bi se trebali upoznati s važnijim sudionicima tog vremena (vidi u knjizi drugo poglavlje).
O Anti Paveliću, NDH i Ustašama se ne smije razmišljati na crno-bijeli način, već slojevito. Ako u svemu vidimo ekstreme (bilo oni pozitivni ili negativni) do istine nikad nećemo doći. Do travnja 1941. bilo je više pozitivnog nego negativnog kod Pavelića i Ustaša, za razliku nakon travnja kad je ustaški režim izgubio vezu između okrutne sadašnjosti i nemilosrdne budućnosti, pa je glede NDH umjesto u pozitivnom, krenulo sve u negativnom smjeru. Autori u knjizi kažu da je Pavelić nakon uvođenja diktature 1929. u staroj Jugoslaviji (defakto diktatura je bila uvedena deset godina ranije) prešao u Austriju i nedugo zatim u fašističku Italiju.
Naime, zbog Deklaracije o uzajamnoj pomoći Makedonaca (Bugara) i Hrvata u rušenju zločinačke stare Jugoslavije u odsutnosti Beograd ga je osudio na smrt. Prema tome, pojava Ustaša, tj. Ustaške Hrvatske Revolucionarne Organizacije (UHRO) je bila s perspektive Hrvata legitimna, s perspektive međunarodnog prava onog vremena nije. Isto je bilo s partizanima, tj. komunističkim pokretom, koji su bili teroristi, no kad su ih budući pobjednici Drugog svjetskog rata priznali, oni su dobili određeni legitimitet, no tada prije završetka rata samo u dijelu međunarodne zajednice.
Načela Hrvatskog ustaškog pokreta iz 1933. bila su odraz tog vremena. Možda bi netko pronašao zamjerku u članku 11. u kojem se kaže ‘U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda’. No i ja imam primjedbu na Ustav RH, na primjer sa spominjanjem Avnoja.
Fašistička Italija je iskoristila poziciju Pavelića i njegovih Ustaša te im odlučila u tajnosti pomagati kako bi im oni jednog dana poslužili za postizanje fašističkih ciljeva. Ta se fašistička pomoć odnosila na novčanu i materijalnu pomoć (stanovanje, oružje, itd.), tako da su se u vojnim kampovima Ustaše pripremale za buduće akcije. Nakon uspješnog atentata 1934., fašisti pod utjecajem prvenstveno Francuske i kraljevine Jugoslavije mijenjaju stav prema Paveliću i Ustašama, tako da njihov život u fašističkoj Italiji nije bio lak, što se iz brojnih dokumenata da bez problema zaključiti.
Kako Pavelić, tako i Ustaše su tijekom cijelog boravka u Italiji bili pod budnim nadzorom fašista, ponekad u zatvoru ili izoliranim mjestima (otocima Lipari, Stromboli, Sardinia, Giglio, itd.), u kućnom pritvoru ili pak na kontroliranoj slobodi.
I pored tog negativnog iskustva s fašistima, Pavelić (kojemu su Ustaše slijepo vjerovale, vidi na primjer Dokument 86) nije shvatio ili pak nije želio shvatiti da će ga fašisti iskoristiti na njegovu štetu i štetu Hrvatske i Hrvata. Pavelić ili Senian, kako su ga u Dokumentima fašisti zvali (a mijenjao je često ime kako ga beogradski agenti ne bi otkrili) je u Italiji bio u četrdesetim godinama svog života, tako da ga se ne može smatrati naivnom osobom, pogotovo ne zbog njegovog već tada bogatog životnog iskustva.
Kao učen čovjek sigurno je morao biti upoznat s posljedicama fašizam u Istri, Primorju i Dalmaciji prije dolaska u fašističku Italiju. Usprkos svemu njegove ambicije da ga povijest zabilježi su bile jače od ponižavanja koja je doživljavao tijekom boravka u fašističkoj Italiji.
Istina je da cilj opravdava sredstva, no i pored plemenitog cilja, uz loš izbor i sredstva, put ponekad vodi u pakao. Kad imate nepouzdanog saveznika o kojem gotovo u potpunosti ovisite, i kad nemate dovoljno oružja ni ljudi da kontrolirate tako veliko područje kao što je bila NDH, i kad broj katolika je u manjini u odnosu na broj muslimana i pravoslavaca, i kad želite više nego što možete, i kad prkosite daleko jačima od vas, vaš neuspjeh je neizbježan.
Brojni dokumenti u knjizi su mi više nego interesantni. Primjera radi, Dokument pod brojem 6 i dolje Prisega koju vrijedi pročitati. U početku lokalno stanovništvo nije znalo odakle dolaze Ustaše (vidi Dokument 10). Više Dokumenata svjedoči o tome da je suradnja između fašističke Italije i Hrvatima omražene kraljevine Jugoslavije bila vrlo dobra na štetu Pavelića i Ustaša (vidi na primjer Dokumente 59 i 90) i to su Ustaše znale (vidi Dokument 69).
Ne samo to, Čitanjem Dokumenta može se shvatiti mizeran položaj Ustaša u fašističkoj Italiji (vidi na primjer Dokument 74). Kako su Ustaše doživljavale kraljevinu Jugoslaviju moguće je pročitati u Dokumentu 80. Tijekom boravka visokih dužnosnika kraljevine Jugoslavije u fašističkoj Italiji, fašisti bi Ustaše zatvarali, da ne bi došlo ponovo da nekog atentata (vidi Dokument 82). S drugim rječima, Srbi su zahvaljujući fašističkoj Italiji imali gotovo sve relevantne informacije glede Ustaša.
Posebnu pozornost u knjizi privukao mi je Dokument 87 u kojemu fašisti prikazuju novčanu pomoć Ustašama po imenima. Odnos primanja Pavelića u odnosu na niže rangiranog Ustašu je 12.5 prema 1, u odnosu na Ustašu vojnika 25 prema 1 (vidi Dokument 106). Ovo ne mora značiti ništa, a može i puno.
U četvrtom dijelu knjige govori se o svjedočanstvima Sardinjana o Ustašama koja su uglavnom pozitivna, no i u ovom dijelu nije sve crno-bijelo.
Knjigu Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931.-1941.), autori Alma Tea Rugelj i Josip Dukić, kojima se iskreno zahvaljujem (kao i izdavaču) na meni potpuno novim spoznajama, svakako preporučam čitateljima jer mi još uvijek znamo vrlo malo o Ustašama.
Slikovito bih rekao da je riječ o kompliciranoj slagalici s tisuću dijelova za koju ne znamo kako točno izgleda, a mi smo uspjeli posložiti tek njih 100. Našu povijest moramo dobro upoznati, shvatiti promašaje, diviti se uspjesima, i implementirati u svakodnevni život hrvatske vrijednosti na kojima počiva opstojnost našeg naroda.
Dr Ivica Tijardović/ Foto: KBF
