“Ovo će se citirati u školskim udžbenicima: Milanović rekao sve u 4 rečenice…”

Kapetan Andrija Šimić živi u Viareggiu na sjeveru Italije, području kojeje koronavirus pogodio više nego bilo koje drug mjesto na svijetu. Pitajući se što je to u Italiji pošlo po krivu, ovaj nautičar ispričao je za Glas Istre zašto se Talijani trenutačno dive Hrvatima te što će prvo napraviti kada dobijemo borbu s koronavirusom.

OK, pokušat ću biti što kraći, jer tko danas ima vremena čitati dug članak.

Počeo bih ovako; Viareggio (Italija), 25. veljače 2020. Iz Rijeke me zove sestra Vinka. Pričamo, kaže mi da joj je baš žao što nećemo imati karneval. Mislim da se zeza pa joj kažem – ako misliš da će neki virus iz Kine zaustaviti najveći događaj u Toscani, malo se varaš, sestro! Mi idemo feštati!

Vinka mi kaže – neka vam Bog pomogne! I poklopi. Usput, Vinka je medicinar.

I feštali smo, Carnevale di Viareggio je stvarno nešto spektakularno, bilo je na fešti 300 tisuća ljudi. Kao šlag na tortu, oko 21 sat, imali smo i predivan vatromet, tako da nam ne prifali ničega. Onako razdragani, pozdravili smo se sa svim prijateljima -vidimo se sljedeći vikend i te fore, i otišli kući. Živimo, dakle, u Viareggiu.

I onda je netko u Italiji ugasio svjetlo. I još ga uvijek nije upalio.

Povratak u Rijeku

U Rijeku sam se 9. ožujka trebao vratiti na poslovni sastanak, no odgodio sam sve zakazano jer nisam htio napustiti Viareggio kad je grad u ovakvom stanju. Tko će jednog dana kad ovo ludilo prođe pogledati ujutro na kavi prijatelje u oči. Znat će se da sam otišao kad je bilo najteže. Ne, nisam, naravno, otišao za Rijeku. Iskreno, mislio sam da će sve ovo brzo proći.

Sad me ona fešta s Karnevala podsjeća na onu scenu s Titanica kad Gudački orkestar svira na palubi, a brod tone.

Nitko nije potonuo s toliko stila u povijesti mornarice.

Pitam se gdje su se moji Talijani toliko zeznuli da je sve moralo biti ovako. Nisam nikakav stručnjak za zaraze i bolesti, naprotiv. Osim za nautiku, za sve ostale sfere sam totalni idiot. I baš iz tog kuta, kuta jednog idiota, pokušavam shvatiti gdje je i kako nastao cijeli kaos. U ovoj situaciji ja sam prosjek, ovca.

Znači, nama u Italiji bilo je dosadno slušati nekog ozbiljnog i dosadnog lika na RAI. Puno veća fora bilo je na Mediasetu slušati i gledati nekakav talk show s kvazizvijezdama koje su nam pričale da je korona kao obična gripa, jedino što za nju nema cjepiva. I da napada samo ljude preko 80 godina. I k’o za vraga, prvih 6 žrtava imalo je preko 80 godina. A onda je, nakon samo tjedan dana, sve otišlo k vragu! Umiralo je i staro i mlado, umirali su i doktori i medicinske sestre, i sportaši, i slavni, i ljudi nepoznati javnosti.

Onda je uslijedila još jedna greška – iscurila je informacija da se Lombardija zatvara pa je od tamo pobjeglo oko 200.000 ljudi. Zaraza je na taj način krenula na sve strane.

Viareggio je turističko mjesto, preko zime tu živi oko 60.000 ljudi, ljetnikovci su zatvoreni u starom gradu gdje i ja živim. Odjednom više nigdje nismo mogli naći parking. Sve je bilo puno automobila, kao da smo usred ljeta. Tu večer vraćao sam se autom doma i tražio parking pola sata. Samo sam rekao supruzi Mariani – došli su, sad smo naj….

Za samo dva tjedna počelo se umirati i u Viareggiu, umrla su i dva djeda s čijim su unucima moja djeca povezana. Ljudi su to koji samnom više nikada neće dočekati svoje unuke na izlazu iz škole.

I tada sam po prvi puta pomislio – trebali smo svi ići za Hrvatsku, za Rijeku! Jebeš ponos, ovdje ćemo kosti ostaviti!

I sjetio sam se riječi moje sestre – neka vam Bog pomogne!

No, ja se ne vraćam u Hrvatsku dok sve ovo ne prođe. Gledam je kao nekakvu oazu u pustinji. Sanjam Rijeku, Kostrenu i Lič, to mi je sada ljepši san nego da sanjam da sam osvojio America’s Cup sa Black Magic-om.

Ovdje, u Italiji, događaju se nevjerojatne stvari za moju domovinu. Svi znaju da sam Hrvat. Ljudi me zovu i pitaju koji je najlakši način dobiti hrvatsko državljanstvo! Puno njih želi promijeniti način življenja kada se sve ovo završi. Mnogi se kunu da više nikada neće dopustiti da im se dogodi ovako nešto. Traže otoke sreće. Zašto baš Hrvatska, zašto me to za nas pitaju? Jesmo li mi njihov otok sreće?

Hrvatska je njihov izbor zato jer se po svjetskim portalima i na vijestima izvještava da smo najuspješniji u najvećoj borbi u 21.stoljeću.

Sretan sam i ponosan. Pratio sam svaki dan što se događa od početka pandemije i donio zaključak da smo mi napravili sve suprotno od Talijana, Španjolaca, Francuza, Britanaca itd.

Ne znam tko i kako, ali netko je u Hrvatskoj odmah skužio da ovo nije zezancija. Javio je to Vladi i predsjedniku države, a oni su to shvatili ozbiljno.

Demokracija je fenomenalna…

Krenuli smo rano sa mjerama kada su se skoro svi pitali – pa šta nam ovo stvarno treba radi samo tri oboljela od ‘’kineske gripe’’.

Pokazalo se da nije bilo baš tako. U svemu ovome u Hrvatskoj ste vi mediji, vas nekoliko ključnih, posebno u najkritičnijim regijama poput Istre u samom početku, odigrali važnu ulogu – davali ste malo ili nikakvog prostora populistima i raznim idiotima. Odigrali ste lavovsku ulogu u svemu ovome.

Zamislite samo da ste pustili na vašim stranicama ili na vašim portalima nekog klauna da objašnjava da se koronavirus može liječiti ako se popije 1.000 mg Vitamina C! I to je, kao, lijek protiv COVIDA-19!

Ili da ste na svoje stranice pustili nekog drugog klauna koji priča o suspenziji demokracije, glasanju u Saboru o tome da li se ljudima može zabraniti okupljanje, umjesto da se sluša Stožer koji se u Hrvatskoj pokazao da je iznad i ispred politike.

Demokracija je fenomenalna u 99,99 % slučajeva, ali postoji 0,01 posto slučajeva kao što je ova pandemija, kad je političko pametovanje i prepucavanje ogroman gubitak vremena.

Citirati ću predsjednika Zorana Milanovića koji je u cijeloj ovoj situaciji totalno cool. Kaže frajer nakon potresa u Zagrebu: “U ovoj situaciji je važno tko odlučuje i zapovijeda. To su Vlada i Stožer. Slušajte vijesti nadležnih, a to je prije svega potpredsjednik Vlade i Stožer. Sve ostalo možete zanemariti”.

Vjerujem da će se ovo citirati u školskim knjigama kao jedan od najvažnijih kratkih govora s najjasnijom porukom u hrvatskoj povijesti 21. stoljeća.

Kad se sve ovo završi i kada budemo opet mogli izaći iz kuće, moja supruga, moji blizanci i ja stavit ćemo na sebe kockaste dresove! I ponosno ćemo se prošetati Viareggiom. Onako, kao da smo osvojili Svjetsko prvenstvo u nogometu!

Ispod imena na leđima Modrić, Mandžukić, Rakitić, Subašić, dopisat ćemo flomasterom Markotić, Božinović, Beroš, Capak.

Kakav će to biti dan…