Zorana Milanovića povijest neće zapamtiti ni po ničemu. Bio je neuspješan premijer, ni njegov šef Ivica Račan nije računao na njega, rasturio je SDP, od čega se stranka nikada nije oporavila, u mandatu na Pantovčaku samo se bavio osobnim ratom s Plenkovićem.
U životu je bio samo u politici, tek je jedan kratki period bio “na tržištu”. Korumpiran, doduše, nije, ali kao predsjednik nije, barem pokušao, pomoći nekomu.
Lijepo govori, duhovit je, načitan, ponekad pametuje, ali sve to nije dovoljno da jedan suvremeni političar bude zapamćen u povijesti svog naroda. Izgledno je da će Zoran Milanović dobiti i drugi mandat. Ovaj put, začudo, prihvatio je sugestije svojih savjetnika da ne reagira burno, da ne šalje otrovne riječi svojim konkurentima i da čeka svoj trenutak u kojem će predstaviti viziju svoga drugog mandata, piše Tomislav Fumić na 7dnevno.
Iako HDZ-ov stroj radi kao podmazan, a premijer je uložio sav svoj autoritet da progura Primorca, male su šanse da Milanović doživi poraz, što bi značilo i njegov odlazak iz visoke politike. A postoji barem pet razloga zbog kojih bi za Hrvatsku bilo bolje da Dragan Primorac postane šef države.
Prvo, Primorac nije profesionalni političar, iako ima političko iskustvo. Bio je relativno uspješan ministar prosvjete, inaugurirao je neke bitne promjene u tom važnom i osjetljivom resoru. Kada se izuzmu sadašnji PR napori da se Primorca prikaže kao Supermana, realnost je da kao profesor ima razumijevanja za mlade ljude i uvijek je spreman pomoći im da izgrade karijeru.
Što je najvažnije, Primorac ne ovisi o politici, iako je svjestan da u Hrvatskoj nitko ne može ostvariti nikakav značajniji uspon ako ga ne podržava politika.
Hrvatskoj bi zapravo trebao predsjednik države koji nije profesionalni političar. Mesić je cijeli život bio političar, Josipović je prije svega bio profesor i pravni stručnjak, a Kolinda Grabar Kitarović u diplomaciji je gradila političku karijeru. Primorac je u ovu bitku za Pantovčak ušao zapravo slučajno, kada nitko nije želio prihvatiti Plenkovićevu ponudu da bude kandidat HDZ-a.
Premijer je to nudio mnogima, a svi su jednodušno odbili. Samo je Primorac prihvatio. Ništa mu se neće dogoditi ako i ne uspije, ima svoj posao, karijeru. A Hrvatskoj bi bilo dobro da ima predsjednika koji u duši i srcu nije stranački čovjek i koji ne ovisi o politici.
Drugo, HDZ se sada lomi da prikaže Primorca kao žestokog hadezeovca iako on to nije. I zapravo bi to bila njegova velika prednost da ne živimo u svijetu i okolnostima u kakvima živimo. Primorac je nekoliko puta spomenuo da mu ne bi bilo važno tko je tko, ili tko je nekomu tko, pa da opet počnu one bolne i tragične priče o partizanima i ustašama.
Hrvatskoj zapravo treba predsjednik koji nije politički isključiv. Mesić je bio neka vrsta križanca između desničara koji se pretvorio u ljutog ljevičara, Josipović je s akademske visine promatrao svijet i upozoravao na avet desnice, dok su Grabar Kitarović i Milanović lutali s zdesna nalijevo ili slijeva nadesno.
Primorac bi mogao imati mnogo lagodniju ulogu da zapravo ne bude ni desno ni lijevo. Plenković bi se riješio Milanovića i ne bi od njega tražio da bespogovorno bude uz Vladu. Pustio bi ga da radi svoj posao, a za imenovanja u vojsci, diplomaciji i obavještajnoj zajednici lako bi se dogovorili. A kao predsjednik, Primorac bi imao širi manevarski prostor, prije svega da afirmira Hrvatsku u svijetu, putuje i prima goste, što je Milanoviću krajnje dosadno.
Treće, što god mislili o Draganu Primorcu, on je prije svega fin i pristojan čovjek. To ne znači da je to i glavna karakteristika za predsjednika države, što se pokazuje na primjeru Trumpa i njegovih. Ali, nasreću, mi nismo Amerika, a dobra stara Europa još njeguje pristojne ljude na čelu država. Italija jednog Sergija Mattarellu, Njemačka Frank-Waltera Steinmeiera, Francuska Emmanuela Macrona.
Možda zvuči staromodno, ali predsjednik zemlje mora se znati ponašati, ophoditi, koristiti rječnik kojim nikoga ne vrijeđa. Mi smo posljednjih godina bili kao u nekoj areni u kojoj su stalno nastupali šef države i Vlade i međusobno se vrijeđali. S tom razlikom da je premijer morao raditi, a predsjednik nije trebao raditi ništa nego samo smišljati duhovite ili manje duhovite komentare.
Dragan Primorac sigurno ne bi prihvatio Milanovićev stil jer to nije njegov stil u životu. Primorac se voli slikati s moćnim ljudima u politici, znanosti, sportu i sigurno bi se nastavio s njima družiti, ali bi mogao privući i neke moćne ljude iz svijeta biznisa da posluju s Hrvatima, kako god se to teško činilo. Morao bi predlagati promjene jer Hrvatska vapi za promjenama. Ali to ne bi trebalo biti uz teški rječnik i navijanje za bilo koga, a nezamislivo je da bi Milanović nakon pobjede mogao prebrisati sve što je bilo i nastaviti meku kohabitaciju s Plenkovićem.
A hrvatski su građani umorni od sukoba, vrijeđanja, komičnih likova iz Sabora koji se samo vrijeđaju. Bolno trebaju nekoga tko će biti uglađen i vratiti politici kakvu-takvu sliku profinjenosti.
Četvrto, Primorac se dokazao i kao uspješan poslovni čovjek. Danas je teško baviti se bilo kojim zanimanjem i biti natprosječno uspješan ako nemate i komercijalnu crtu u sebi. Milanović se između dvije političke funkcije bavio i savjetničkim radom, zaradio neki novac, ali nikad nismo doznali što je konkretno radio.
Primorac je ni iz čega stvorio uglednu kliniku s vrhunskim liječnicima i najmodernijom opremom. Nije to lako, iako nam je afera Beroš donijela niz dilema kako se kod nas posluje. Za Primorčevom klinikom ne vuku se repovi, a šef dobro zna kakve sve probleme treba rješavati da se ostane na vrhu: koliko platiti doktore, sestre, kakve im radne uvjete pružiti, kako organizirati kongrese na koje dolaze nobelovci.
Hrvatskoj treba predsjednik koji shvaća biznis, koji osobno nema ambicije da iz toga izvuče korist. Milanović malo zna o biznisu i u većini slučajeva to ga i ne zanima. Nije vukao prave poteze ni kada je bio premijer, a mogao je. Sada se pokušava predstaviti kao zaštitnik umirovljenika, a za vrijeme premijerskog mandata potopio ih je. Kao i žene na rodiljskom dopustu i mnoge druge. I za vrijeme ove HDZ-ove vlasti brojni su mladi otišli iz zemlje, a njima se političari obraćaju samo ponavljanjem fraza.
Primorac kao premijer mnogo bi bolje mogao razumjeti da medicinska sestra koja dežura noću uz najteže bolesnike ne može imati plaću nešto veću od 1000 eura. Jasno mu je da treba platiti i rad profesora, jer budućnost jednog društva ovisi o znanju, inovacijama, suradnji sa svijetom. Na tom području znanstvenik i poduzetnik Primorac mogao bi dati mnogo veći doprinos nego političar Milanović.
Peto, Hrvatska treba predsjednika koji će otputovati i u Bruxelles i u Washington i u Peking i u Beograd. Ivo Sanader prvi je i posljednji hrvatski političar i premijer kojega je službeno primio jedan američki predsjednik, George Bush.
Milanović i ne pomišlja otići u Kinu, a bez nje je svijet danas nezamisliv. Kakvo god bilo naše susjedstvo, hrvatski predsjednik treba ići i primati šefove država iz regije, pokretati inicijative koje su možda unaprijed osuđene na propast.
Hrvatska treba biti aktivna na karti svijeta iako ni o čemu bitnom ne odlučuje. Hrvatskoj treba predsjednik kojeg će cijeniti i susjedi i Europa, koji neće sjediti samo kod kuće. A Dragan Primorac mogao bi biti takav predsjednik.
R.I. /Foto: Izborni stožer DP
