PETIR: Puniša Račić je pucao u Radića, ali nije uspio ubiti HSS, a Krešo Beljak je

“Ono što je napravio Puniša Račić kada je pucao u Stjepana Radića je bilo strašno, ali Račić nije uspio ubiti HSS, a Beljak jest. Ubio je najstariju stranku u Hrvatskoj”, kazala je Marijana Petir za petrinjski portal PS.

U HSS-u je bilo oko 36.000 članova prije nego što je Beljak preuzeo stranku, sada ih prema nekim podacima ima svega par tisuća.

Koliko Vas je zabolilo kad su Vas izbacili iz HSS-a?

To je sigurno bilo jedno iskustvo koje nije nimalo ugodno jer sam ja od svojih najmlađih dana bila vezana uz HSS. Kako je HSS-u bilo zabranjeno djelovanje u Hrvatskoj tijekom komunizma, nakon što je demokracija stupila na snagu, ljudi koji su u iseljeništvu vodili HSS došli su u kuću mog oca i molili ga da bude povjerenik HSS-a za Moslavinu i Posavinu što je on prihvatio.

Ja sam imala možda nekih 11 godina i od tada sam išla s njim na svaki skup, prvaci HSS-a su redovito dolazili u našu kuću, slušala sam sve te priče o povijesti HSS-a, tako da je meni HSS bio stil života. Ono što su braća Radić i Maček predstavljali za Hrvatsku i stavili u svoj program je bilo nešto što sam ja kroz svoju političku aktivnost provodila u djelo.

Način na koji je Krešo Beljak počeo voditi HSS i do kuda ga je danas doveo je u stvari totalni pucanj u HSS. Rekla sam ono što je napravio Puniša Račić kada je pucao u Radića je bilo strašno, ali Puniša Račić nije uspio ubiti HSS a Krešo Beljak jest. Beljak je ubio najstariju stranku u Hrvatskoj koja predstavlja svakom Hrvatu nešto.

Kad susretnete ljude u bilo kojem dijelu Hrvatske, uvijek ćete ćuti da im je netko u obitelji bio HSS-ovac. Svatko ima nekoga tko mu je bio HSS-ovac. HSS je dio baštine hrvatskog naroda, na žalost današnji HSS nema nikakve veze sa svojim osnivačem.

Danas je HSS vezan sa SDP-om, prije je bio vezan za HDZ. Koliko je tu izgubio, u svojoj povezanosti i stalnoj koaliciji s HDZ-om, na svojoj snazi, na svojoj prepoznatljivosti među ljudima?

Nije HSS stalno bio u koaliciji s HDZ-om, to je apsolutno netočno. HSS je izlazio samostalno na izbore. 2000.-te je izašao na izbore u koaliciji s tzv. Četvorkom, a koalicija s SDP-om je bila postizborna i to je prva koalicija u koju je HSS ušao nakon izbora. 2003. je HSS opet išao samostalno na izbore i ostao u oporbi, na izbore 2007. je HSS išao samostalno i poslije izbora je napravljena koalicija s HDZ-om, nakon toga je opet bio samostalni izlazak na izbore 2011., tad smo bili oporba i onda na slijedeće izbore 2015. je HSS  išao na izbore po prvi put s HDZ-om.

Mislim da je opća percepcija da se uvijek prije priklonite toj strani nego recimo lijevoj, barem do Beljaka.

To nije točno, jer Tomčić je 2000. potpisao koaliciju s SDP-om, što apsolutno demantira takve teze. Mislim da se HSS nije trebao nikome priklanjati. Trebao je voditi drugačiju, konzistentniju politiku, ne politiku gdje si ti u nekoj koaliciji slabiji partner i moraš pristajati na razne ustupke. Ne slažeš se s puno toga kada si u vlasti a onda ideš sam na izbore i napadaš tu koaliciju u kojoj si bio.

S mog stajališta i iskustva PR-a to sigurno nije način na koji možeš uspješno voditi  kampanju i dobiti izbore. HSS je trebao raditi na sebi, HSS je imao dosta jaka lokalna i regionalna uporišta, mi smo imali više župana nego što je to svojedobno imao HDZ, a po broju gradonačelnika i načelnika bili smo odmah iza njih, no to se takvim promjenama smjerova politike, nekim čudnim koalicijama, lošim odlukama koje su se donosile na nacionalnoj totalno srozalo.

Danas je teško reći tko je uopće od utjecajnih ljudi ostao u HSS-u jer je  Beljak nas 100 suspendirao – tu su bili i župani koji su direktno izabrani, načelnici, gradonačelnici, a ne samo ja kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu. Većina od suspendiranih je otišla iz HSS-a jer on nije njihov status rješavao i oni su morali naći model kako će izaći na lokalne izbore.

U HSS-u je bilo oko 36.000 članova prije nego što je Beljak preuzeo stranku, sada ih prema nekim podacima ima svega par tisuća. Isto tako bilo je preko 60 načelnika, imali smo i župana u Zagrebačkoj županiji, Koprivničko-križevačkoj, u nekoliko županija dožupane, danas više ništa od tog HSS nema jer su oni, što zbog Beljakove suspenzije i izbacivanja što zbog njegove loše politike, izvan HSS-a.

Postoji li opcija da se Vi vratite u HSS?

To je teško reći. Ne mogu ja sama sebe vratiti. Postoje neke procedure koje bi trebale biti ispoštivane da bi ja mogla vratiti, ali bojim se da od HSS-a neće ništa ostati nakon Beljakove vladavine, jer on se može usporediti, njegova narcisoidnost i njegov pristup, s Neronom koji je vladao Rimom a potom ga spalio.

Mislite da poslije njega neće ostati ništa?

Mislim da će on uništiti sve jer retorika koju on ima i način na koji vodi HSS je skandalozna. On mijenja vrijednosti stranke. Mi nismo lijevo udbaško komunistička stranka nikada bili niti možemo biti. Mi smo pučani, mi smo stranka koja ima demokršćanske korijene i slogan „Vjera u Boga i seljačka sloga“, a Beljak propagira potpuno suprotne vrijednosti od onoga što je HSS je bio i što članovi HSS-a žive. Ja nisam sigurna da će nakon ovakvih ekshibicija koje on provodi uopće bilo što od HSS-a ostati, na žalost.

Premijer je rekao da bi želio da ima jaču oporbu. Kako to komentirate?

Stanje koje je danas prisutno na političkoj sceni nije zdravo za vlast. Jer ako nemate ozbiljnu oporbu koja može kontrolirati što vladajući rade onda se može dogoditi da se vladajući i osile, pa možda i krenu nekom stranputicom. Općenito za demokraciju i društvo je dobro da imate sugovornika koji drugačije misli od vas. Onda imate priliku sučeljavati mišljenja i brusiti, kristalizirati i dolaziti do nekih boljih rješenja koja će odgovarati jednoj većoj grupaciji ljudi a ne samo onima koji vas podržavaju.

Niti  jedna politička stranka nije izabrana sto postotnom većinom, to se čak ni u diktaturama više ne događa. Morate biti takva vlast koja će imati razumijevanja i za one koji misle drugačije. Teško da će vlast doći u taj balans i do te točke da ima tako proširene vidike ako je oporba loša, ako ne predlaže ništa, ako se bavi sama sa sobom, ako se svađa.

Ako pogledate rasprave u Saboru, svaki saziv je sve lošiji i lošiji, a razina komunikacije vrijeđa inteligenciju ljudi – koja je to poruka, mladim ljudima prije svega. To je nešto što je doista ispod razine dobrog ukusa, pokazuje nedostatak kućnog odgoja, pokazuje jednu potpunu odsutnost osjećaja za vlastiti narod i poštovanje prema vlastitom narodu. Naravno, čast iznimkama, ali ono što mediji prenose doista jako loše izgleda.

Ono što svima smeta, i meni osobno, je pogled na praznu sabornicu. Kakvo je Vaše iskustvo, je li isto tako izgleda i u Europskom i drugim parlamentima?

Ne, no treba uzeti i obzir da ne može netko biti na plenarnoj sjednici ukoliko mu u isto vrijeme traje neko povjerenstvo ili odbor.

To mi je jasno, međutim mi imamo situaciju u Hrvatskoj da više ljudi sjedi iza onoga koji predsjedava sjednicom nego što ima zastupnika u sabornici.

To je zato što u Hrvatskom saboru ne postoji kontrola i sankcije, a na kraju krajeva to je pitanje odgovornosti. Ako je vaše radno mjesto tamo, onda vi tamo trebate biti. U Hrvatskom saboru u vrijeme održavanja plenarne sjednice ponekad se održavaju odbori, ili imate neke obveze na kojima morate biti kao zastupnik, ali to sigurno nisu svi zastupnici i nije u isto vrijeme.

Koliko se ja sjećam to su više iznimke nego pravila jer u načelu se sjednice odbora planiraju rano ujutro prije početka zasjedanja ili tijekom pauze između dva zasjedanja, u vrijeme ručka, ili dan prije jer sjednice su od srijede do petka, znači odbori bi bili ponedjeljkom ili utorkom. Naravno da se događaju iznimke, ali sasvim sigurno tih iznimki nema toliko da je sabornica većinu vremena gotovo prazna.

Znači, veća je savjesnost kod eurozastupnika?

Sve vam polazi od osobne odgovornosti ali i sustav mora biti taj koji će stvoriti okvire i tjerati vas da radite, jer nisu svi savjesni. Ja sam uvijek bila prisutna i dok sam bila u Saboru, a i sada kada sam u Bruxellesu, ali sustav je tamo tako posložen da jednostavno nema tog prostora da budeš neredovit i da izostaješ. To mogu biti iznimke, ali sigurno nije pravilo, dok mi se nekada čini u Hrvatskom saboru da je obrnuto.

Spomenuli ste da imate stipendiste iz Biskupije. Recite nam nešto o tome.

Biskupija je još prije nego sam ja postala zastupnica formirala zakladu „Fra Bonifacije Ivan Pavletić“ koja pomaže školovanje studenata koji su slabog imovinskog stanja. Ja sam tad podupirala zakladu i to sam nastavila samo u malo većem obimu podupirati i dalje kao zastupnica. Donijela sam odluku i svaki mjesec od svoje plaće izdvajam određeni iznos koji uplaćujem na račun Zaklade,  ali uz to dvoje najboljih stipendista u generaciji uzimam na staž u Bruxelles.

To je plaćeni staž u EP. Jedna grupa tih mladih ljudi, stipendista, mi je baš nedavno bila u posjeti kao posjetitelji da malo vide kako funkcioniraju institucije, kako funkcionira EP, što radimo. Nisu oni jedini koje podupirem i pomažem, ali to je nešto što vrlo rado radim i mislim da je to prava stvar jer ulažem u mlade ljude u trenutku kada im je pomoć potrebna  jer pokazuju izvjesno zanimanje da se obrazuju, da stasaju i stanu na svoje noge.

Ponosni ste na to.

Mislim da je ta pomoć dobro usmjerena.

Bliže se izbori za EP, imate li namjeru kandidirati se ili ne?

Imam još vremena odlučiti. Postoje razmišljanja mnogobrojnih da bi se trebala kandidirati tako da sam u fazi razmišljanja, a ako se odlučim na to onda ću svakako kandidirati se kao predstavnica Europske pučke stranke, čija članica i dalje jesam u EP bez obzira što sam u Hrvatskoj nezavisna.

Ali u Hrvatskoj ćete biti nezavisna?

Postoje različiti modeli kako se mogu kandidirati.

Na prošlim izborima bili ste čini mi se peti po broju glasova. Od Vas su pojedinačno dobili više glasova samo Picula, Tomašić, Plenković i Holy, ali za nju nisam siguran. U principu ste na tim izborima dosta dobro prošli, znači da su Vas ljudi percipirali kao dobrog kandidata.

Dobila sam oko 43.000 preferencijalnih glasova, što je dobar rezultat.

Kod nas je takva situacija da više gledamo što se dešava kod nas. Ja ne znam kada bi pitali ljude na ulici tko bi mogao nabrojati sve vas eurozastupnike. Je li to možda otežavajuća okolnost što niste toliko u žiži javnosti kao što ste bili možda nekada?

Sigurno da kada niste ovdje je teško komunicirati sve što radite i prezentirati sve politike. Ja jesam puno na terenu i puno razgovaram s ljudima, puno ljudi mi se javlja i problemi koje mi rješavamo u mom uredu više su vezani uz nacionalnu politiku a manje uz EU što pokazuje kakve mi slabosti u sustavu imamo i ja se uglavnom bavim sa stvarima koje nisu nadležnost zastupnika.

Vidim da ljudi ne mogu doći do ministarstava, do svog gradonačelnika ili načelnika pa im mi onda pomažemo u toj komunikaciji ili za njih potražimo kakva su iskustva negdje drugdje kako bi ostvarili neka svoja osnovna prava. Tako da ja vjerujem da ljudi vide tko im je dostupan, tko se bori za njih, a tko ima samo PR. Ne može se narod prevariti!

Koliko god nemam prostor u medijima ili se prezentira nešto drugo kao jako popularno, mislim da ljudi ipak mogu procijeniti tko koliko i što radi i tko to radi s ljubavlju a tko iz nekih drugih interesa.

Čini mi se da je uz Vaše ime bilo više nekih „negativnijih“ vijesti u medijima, Istanbulska i slično, nego pozitivnijih, dok su svi pisali kao je prošao prijedlog Biljane Borzan o ujednačenosti kvalitete proizvoda kod nas i vani, a Vi ste isto imali svoje akcije koje nisu baš bile toliko praćene.

Ponosna sam jer sam izborila subvencije EU za zdrave obroke mlijeka, voća i povrća u hrvatskim školama što nije zanemarivo kada znamo da je zadnje istraživanje pokazalo da za oko 17 000 školske djece roditelji ne mogu osigurati nikakav obrok.

Mojom intervencijom proizvođači mandarina i jabuka dobili su četiri godine za redom novac iz EU jer su ostali bez tržišta zbog ruskog embarga, a za uzvrat na osnovu  obeštećenja koje sam izborila za njih, oni su jabuke i mandarine besplatno darovali Caritasu, školama, staračkim domovima i onima najugroženijima. Ne želim komentirati aktivnosti drugih kolega jer mislim da građani i sami vide imamo li mi jednaku kvalitetu proizvoda kao i zapadne države članice ili to ipak nije realizirano.

Ne možete utjecati na to što će mediji objavljivati, no na nama političarima je da damo sve od sebe, da radimo najbolje što možemo, a netko će to vidjeti bez obzira šutjeli mediji o tome ili ne šutjeli.

Onda Vas slijedeće godine možemo očekivati na nekoj listi?

Vidjet ćemo.