U javnom prostoru proteklih se dana moglo puno toga čuti o osnivanju Centra za obuku pilota Rafalea u Puli. Projekt potiče iz hrvatske kupovine polovnih mlaznih višenamjenskih lovaca Dassault Rafale, eskadrile jačine 10 jednosjeda Rafale C i dva dvosjeda Rafale B, od kojih je polovina isporučena u proljeće ove godine. Namjerno nećemo napisati opremljeni po standardu F3R, jer osim onoga tko je potpisao ugovor, taj podatak je nemoguće potvrditi.
Po dosad prikazanom, osnivač te škole bi bila RH, tj. Ministarstvo obrane, a operativni voditelj francuska državna kompanija DCI (Défense Conseil International), nešto kao naš RH Alan, ali zapravo funkcionalan i kompetentan. Zadaća im je izvoz tehnološkog znanja i obuka krajnjih korisnika proizvoda francuske ratne industrije. Oprema koja bi se koristila u slučaju obuke je novi model švicarskog proizvođača Pilatus, PC-21.
S prvim letom još 2002. godine i uvođenjem u službu 2008., PC-21 je novi derivat osnovnog modela PC-7, koji je letio još davne 1966. (i još ranije PC-3 iz 1956.), i njegovog derivata, PC-9, iz 1984., kojih HRZ posjeduje trenutno 14 u verziji PC-9M u 392. eskadrili aviona, 93. zračna baza Zadar-Zemunik, nabavljenih 1997., kada smo bili najveći pojedinačni naručitelj PC-9 u svijetu.
Napisano je kako će buduća škola na aerodromu Pula služiti i za obuku drugih korisnika proizvoda francuske ratne industrije, pa idemo vidjeti tko sve raspolaže s npr. Dassault Rafale avionima.
Postojeći korisnici su Francuska (150 trenutnih komada, od planiranih ukupno 286), prvi izvozni korisnik Egipat (54), zatim Katar (36), Indija (zrakoplovstvo i mornarica 36+26), Grčka (24) i Hrvatska (12). Budući ugovoreni korisnici su Indonezija (42), Srbija (12), UAE (80). Potencijalni korisnici su dodatne nabave sadašnjih korisnika (Indija, Grčka primarno) su Bangladeš, Kolumbija, Irak, Malezija, Peru, Saudijska Arabija i Uzbekistan.
Propale kupovine su nakon natječaja gdje su izabrani drugi avioni bile u Belgiji (F-35), Brazilu (Gripen E/F), Kanadi (F-35), Finskoj (F-35), Singapuru (F-15SG), Švicarska (F-35), i neslužbeno Južna Koreja (F-15K i F-35), Maroko (F-16), Oman (Eurofighter).
Kome Francuzi nude obuku?
Kad se pogleda inventar sadašnjih i budućih operatera platforme Rafale, postavlja se logično pitanje-kome Francuzi planiraju ponuditi obuku u Hrvatskoj?
Uz izuzetak Srbije, čije pilote ćemo teško vidjeti u Puli, te eventualno Indonezije kojoj bi zbog količine pilota bilo potrebno više resursa (iako već operiraju 15 vrlo sličnih južno korejskih KAI KT-1 Woongbi), sve ostala ratna zrakoplovstva su već osigurala trenažni „pipeline“ za svoje pilote.
Francuzi imaju svoje škole u svim etapama. Egipat je ogromno zrakoplovstvo koje se natječe s Indijom tko će imati više tipova zrakoplova u službi i pokrivaju apsolutno sve aspekte. Katar je već opremljen s PC-21, BAe Hawk, Leonardo M-346 Master i konverzijskim Dassault Mirage 2000-5DDA. Grčka je uspostavila trening centar u Kalamati u suradnji s izraelskim Elbitom na M-346, s prethodnim korakom obuke na Beechcraft T-6 Texan II (licencirani PC-9).
Emirati su također krenuli svojim putem i naručili 48 aviona Hongdu L-15 (JL-10), još jedan derivat Jakovljeve dizajnerske škole iz koje je nastao i Jakovlev-130, tj. Leonardo T-346 Master. Trenutno koriste i Pilatus PC-7, Pilatus PC-21, Aermacchi MB-339, uz konverzijske Mirage 2000-9DAD i F-16F Block 60.
Iduće pitanje je što PC-21 donosi više i bolje od postojećih PC-9M koje operira HRZ? Avion PC-21 će se operirati preko DCI, što znači da HRZ izgledno neće kupovati nove trenažne avione. DCI nije socijalna ustanova i neće operirati bez pristojne marže. Treće pitanje je – cijena sata leta? PC-21 košta novi iz tvornice, oko 10 milijuna eura. Dobije se digitalni kokpit, velika fleksibilnost u obuci, simuliranje različitih režima rada kako pilot napreduje kroz silabus obuke.
Ali, u osnovi radi što bi radio i PC-9M s modernizacijom na digitalni kokpit, koja je buduća tema za naše Pilatuse. Takva modernizacija bi bila neusporedivo jeftinija. Jer u tom segmentu postoji i konkurencija OEM-u (Original Equipment Manufacturer) Pilatusu, koja bi bi vrlo voljna prezentirati svoja rješenja, neka već i isprobana.
PC-21 nudi noviji, jači Pratt & Whitney PT6A-68B s 1200 kW snage, umjesto PT6A-62 od 857kW koji je danas na PC-9M. Nudi i povećanu masu (4250 kg prema 3200 kg maksimalne poletne mase u normalnom režimu).
Dolazimo do razlike od 10-ak posto u omjeru snage i mase u korist PC-21. Je li ta razlika opravdava razliku u nabavi koja je vjerojatno 5:1 na štetu PC-21, a vrlo vjerojatno i više po pitanju najma cijene sata leta preko DCI?
Nakon svega, i dalje ostaje pitanje, što nakon PC-21? Nijedan operator Rafalea ne prelazi direktno s PC-21 na Rafale B. Francuzi su za te potrebe namjenski ostavili cijelu eskadrilu dvosjeda Mirage 2000B-5, i nemaju nikakvu namjeru rashodovati ih. HRZ planira dobar dio Stage 4 obuke prebaciti na dva najstarija i resursno najopterećenija aviona u floti, Rafale B. Što će se dogoditi kad jedan od njih ispadne iz stroja? Obuka cijelog zrakoplovstva ostaje na jednom jedinom avionu?
PC-21 cijenom dostiže i neke avione u kategoriji mlaznih trenažera. Pod tim mislimo prvenstveno na češki Aero L-39NG Albatros. S početnom cijenom oko 15 milijuna dolara, L-39NG nudi bitno širi silabus obuke koju ne može ponuditi nijedan turbo-elisni trenažer.
Proizvođač Aero već neko vrijeme nudi uspostavu trening centra za sve korisnike L-39 u Hrvatskoj, za što još nisu naišli na adekvatan odgovor. Nude i zajedničku nabavu i eksploataciju centralnoeuropskih zemalja (Češka, Slovačka, Mađarska, Austrija, potencijalno Hrvatska i Slovenija). Dolaze redovito na prezentacije i sastanke s MORH-om, i redovito odlaze nazad bez odgovora.
Ako Česi, tj. Mađari u obliku vlasnika Viktora Sotone (HSC Aerojet Zrt) kao vlasnici kompanije Aero Vodochody nisu prihvatljivi, postoje i druge opcije.
Najbolju opciju smo imali 2018. kada su Korejci ponudili svoj KAI T-50 Block 10 na natječaj VBA. S ultra niskom cijenom ispod 30 milijuna dolara po avionu, nudili su kompletan paket, pojačanu eskadrilu od 18 aviona za 500 milijuna dolara. Nakon njih, postoji i druga europska opcija, talijanski Leonardo. U gami proizvoda imaju jednomotorni M-345, koji već duži niz godina zapinje u razvoju, ali pitanje je koliko Leonardo sam ne želi nuditi drugu platformu, M-346, koja se vrlo dobro prodaje i vrlo je skupa.
Leonardo je zadnjih godina nažalost krenuo putem Boeinga i postavlja bivši automotive management na ključne pozicije (u najgorem svjetlu škole Jacka Welcha), koji vode kompaniju u smjeru sve viših cijena, sve manje slobode operateru za održavanje, i sve agresivnijih nastupa nakon prodaje, gdje pokušavaju zaključati bilo koji oblik održavanja i popravaka isključivo preko njih. Zato su počeli na veliko gubiti komercijalni dio u helikopterskom segmentu, i pitanje je vremena kada će se to preliti i na vojni dio operacija.
Zaključak analize bi mogao biti da je za neku nepoznatu cijenu koju nam nudi francuska država preko DCI-a za obuku na PC-21, vjerojatno pametnije iskoristiti financije za modernizaciju postojeće flote svih 14 PC-9M na novi digitalni kokpit, u maniri kako je austrijsko ratno zrakoplovstvo napravilo sa svojim PC-7 kad su ih modernizirali na standard PC-7 Mk-II „Turbo Trainer“ Oba aviona su zamišljena s tvorničkim resursom zmaja od 10.000h.
HRZ ionako rotira svoje avione kako bi rasporedili sate na zmaju. Kako se od fijaska s Izraelom i propale prodaje F-16 Barak više ne radi ni obuka stranih pilota na PC-9, vjerojatnost je da postoji dovoljan preostali resurs svih aviona koji bi opravdao modernizaciju.
S ostatkom financija bilo bi moguće formirati i multi-nacionalnu eskadrilu mlaznih trenažera, baziranu na jednom od gore ponuđenih rješenja. U suprotnom, cijela priča izgleda kao što skuplje pumpanje financija kako bi se dostiglo mitskih 2 posto BDP-a prema NATO-u, a s vrlo malo efekta za naše Oružane snage.
Analitički tim Maxportala/Foto: hrz
