“Preko 100? Očito nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i vodio sve ratove od ’91. do ’99. Fašisti iz bivše Jugoslavije i iz drugih zemalja koji su izbjegli UDBI”, napisao je Krešo Beljak na Twitteru. Tu njegovu objavu mnogi Hrvati dočekali su s nevjericom.
Posebno su pogođeni Hrvati kao što su Iva i Gojko Bošnjak iz Karlsruhea, izravne žrtve Udbinog terora.
– Gledajući Dnevnik u podne na HRT ostala sam šokirana nakon izjave Predsjednika HSS-a Kreše Beljaka. Prvo što sam uradila nazvala sam supruga i ispričala mu o kakvoj se izjavi radi. On nije mogao da vjeruje dok nije došao doma i sam čio tu informaciju. – bile su prve riječi Ive Bošnjak supruge Gojka Bošnjaka na kojeg je UDBA sedamdesetih godina izvela dva atentata.
Posebno me je pogodila činjenica – nastavila je Iva, da samo se danas sjećali našeg prijatelja i kuma Nikole Miličevića koji je točno prije 40 godina, 13. siječnja 1980. ubijen u Frankfurtu od strane UDBE, koja se nije osvrtala na to da iza njega ostaje supruga s petero maloljetne djece.
– Kada sam čuo tu informaciju oko mene se zemlja okrenula – sav uzbuđen nastavio je Gojko Bošnjak. Predsjednik Tuđman je rekao u počecima stvaranja hrvatske države „Pružite ruku svima onima koji su vas progonili.“
Mi smo pružili ruku, a oni nama nisu nikada. Na mene je UDBA pokušala atentat 1972. godine s podmetanjem bombe u restoranu, a 1973. zahvaljujući blokadi pištolja atentat nije uspio. Atentator je bio osuđen u Karlsruheu na 10 godina zatvora. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske došao sam do dokumenata koji pokazuju da je UDBA planirala u nekoliko navrata ponovne atentate na mene.
Gojko i Iva Bošnjak/Foto: Vlado Bulić, Kroatische Radiosendung
Među Hrvatima u inozemstvu nakon Beljkove poruke koja je upućena svim Hrvatima koji misle drugačije pojavio se šok, nevjerica i strah. Nitko ne može vjerovati da ima još bolesnih umova koji razmišljaju danas kao što su Simo Dubajić i Milan Basta razmišljali 1945. godine.
Kako je i sam Simo Dubajić izjavio da je odgovoran za likvidaciju najmanje 30.000 ratnih zarobljenika kao i to „samo mi je žao što ih nije bilo 100.000.“ Titovi partizani su počeli krvavi pir nakon završetka 2. svjetskog rata pod rukovodstvom Milana Baste u Bleiburgu 12.05.1945. godine kada su poubijali 29 mještana Bleiburga, a od toga 15 žena. Samo radi toga što su oni ili njihove obitelji bili aktivni na referendumu održanom 1920. godine o sudbini Koruške o tome da li da ostane u Austriji ili da se pripojiti Jugoslaviji.
Nakon tog zločina u Bleiburgu Milan Basta je djelomično poubijao ratne zarobljenike i civili kod Bleiburga, a ostale predao Simi Dubajiću na smaknuće ili križni put.
U posljednje vrijeme slične izjave dali su narodni zastupnici Hrvatskog sabora Nenad Stazić “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.” i sada Krešo Beljak. Izgleda da bi kao sljedbenici Dubajića i Baste rado taj posao odraditi danas, temeljito i do kraja. Po svemu sudeći takvi se razgovori vode kod koalicijskih partnera koji su okupljeni oko SDP. Umjesto da osude takve izjave i poduzmu stegovne mjere oni se blamiraju pravdajući takve postupke i tumačeći izjavu tako da ni oni sami ne vjeruju u to što govore.
– Nikad nisam mogao pretpostaviti da bi netko nakon neovisnosti i samostalnosti Republike Hrvatske mogao i pomisliti na zločine prema Hrvatima u inozemstvu. Sada vidimo da skoro nakon 30 godina samostalnosti Hrvatske, UDBA još djeluje i odgaja svoje sljedbenike. Razočarani smo ne djelovanjem institucija Republike Hrvatske u zaštiti svih njenih građana ma gdje god oni bili, od suludih ideja i terora. – zaključio je Gojko Bošnjak.
Ako se danas ratovi ne vode konvencionalnim oružjem nego kroz medijske prostor onda postoje i sve naznake „medijskih zlččina“ protiv čovječnosti. Protiv takvih „medijskih zločinaca“ svaka pravna država mora poduzeti sve pravne mjere i takve „zločine“ spriječiti dok ne bude prekasno.
Poražavajuća činjenica da nakon takvih javnih izjava, ne djelovanje Državnog odvjetništva, Pučke pravobraniteljica i nevladinih udruga koji ne poduzimaju ništa protiv onih koji javno „beljakaju“, iznose govor mržnje i time čine „medijske zločine“ protiv čovječnosti. Zbog svog nečinjenja postavlja se pitanje da li se Hrvatska može smatrati uopće demokratskom državom.
Čudna i neshvatljiva je pasivnost i neprofesionalnost nevladinih udruga, pojedinih političara i medija koji uvijek vagaju s koje strane, lijeve ili desne, dolazi kakva informacija i prema tome se tada navijački odnose. Kad mediji izvršavaju poslove koji im nametnu njihovi nalogodavci tada se o tome piše danima, a kada su štićenici nalogodavaca u pitanju onda se sve to završava u istom trenutku.
Udba je Gojka Bošnjka pokušala nekiliko puta vrbovati da postane njihov suradnik, a kad nije pristao izveli su dva atentata na njega.
Prvi pokušaj ubojstva bio je u ljeto 1972. godine kad su postavili su bombu u stepenište njegova restorana i tempirali ju na završetak radnog vremena. Bomba je ”zakasnila četiri minute” i eksplodirala u 23.04 sati kada su on i svi njegovi radnici već bili izašli s posla.
Drugi napad na Gojka Bošnjaka dogodio se 28. prosinca 1973. godine, kada se vraćao iz kupovine namirnica za svoj restoran. Iznoseći namirnice iz auta opazio je kako netko korača iza njega. No, tome nije previše davao pozornosti dok nije osjetio dodir pod plećkom.
”Učinilo mi se kako je nešto škljocnulo. Okrenuo sam se i vidio napadača kako drži pištolj s prigušivačem iza mojih leđa. Srećom, uspio sam mu se oduprijeti. Pištolj mu se zaglavio pa je sam sebe ranio. Hrvali smo se i valjali po dvorištu gotovo petnaest minuta. Uspio sam mu razdvojiti prigušivač od pištolja i držeći ga čvrsto za zemlju dočekati policiju”, ispričao je Bošnjak u svibnju prošle godine te dramatične trenutke za portal Bljesak.info.
U trenutku napada na njega jedan od gostiju u njegovom restoranu bio je i general Ante Roso, koji se odmah želio obračunati s Gojkovim napadačem. Bacio se na njega i spriječio daljnji napad. Pozvana je policija i uhitila Udbinog atentatora.
Napadač na Gojka, bio je njegov pet godina stariji sugrađanin Vlatko Mišić iz Ljutoga Doca, kraj Širokog Brijega, koji je dobio direktivu od mostarskih udbaša Petra Manojlovića, Stipe Grizelja i Rade Vukojevića.
Godinu dana kasnije na Okružnom sudu u Karlsruheu Vlatko Mišić je osuđen na deset godina zatvora.
R.I. /Foto: Vlado Bulić / Kroatische Radiosendung
