Evo još jedne prilike da se Crnogorce pita kada planiraju Hrvatskoj vratiti oteti školski jedrenjak „Jadran“. Naime, danas su premijer Andrej Plenković i njegov bliski suradnik, ministar policije porijeklom iz Tivta, Davor Božinović, otputovali u Budvu gdje zasjeda Srednjoeuropska inicijativa.
Plenković će se tamo susresti i sa predsjednikom Vlade Crne Gore Zdravkom Krivokapićem. Za pretpostaviti je da će to biti prvi službeni susret dvaju premijera i da će cijela stvar proći u revijalnom tonu ugodnog ćaskanja.
Nema dileme da je nabava francuskih borbenih lovaca podigla vrijednost Plenkovićevih dionica u post jugoslovenskom prostoru, kao što je debakl sa Barakom strmoglavio Krstičevićeve dionice na političkoj burzi nakon čega ga ni Crnogorci više nisu šljivili oko „Jadrana“.
Politička situacija u Crnoj Gori već dvije godine nije idealna. Tamo plamte politički požari gdje je sve teže ugasiti permanentnu paralizu Vlade i gdje prijeti kolaps državni institucija, a ni konkretnih rezultata u ekonomiji nema na vidiku. Ni pad Vlade ne bi ništa razriješio u politički i etnički duboko podijeljenoj Crnoj Gori. Sve to odvija se u sjeni neiskusnog Krivokapića, čovjeka kojeg su na vlast dovele litije i Srpska pravoslavna crkva.
Tome usprkos, za razliku od Srbije, Crna Gora pažljivo izbjegava, u mjeri u kojoj joj interesi to dopuštaju, bliže povezivanje sa Rusijom i Kinom. Nema skretanja sa euroatlantske orijentacije. Sporna je jedino brzina napredovanja.
Jedna od glavnih stanica crnogorske trase prema Bruxellesu je Hrvatska. Hoće li Plenković od Krivokapića odlučno tražiti da konačno vrati „Jadran“, ne znamo, ali znamo da nas je konstantna obazrivost prema „domaćim crnogorskim političkim problemima“ koštala. Kao, i oni u Bruxellesu očekuju da budemo obazrivi prema Podgorici da ne ode u zagrljaj Beograda.
Valja još jednom ponoviti da je Podgorica imala duboko nečasnu ulogu u bližoj hrvatskoj povijesti i pri čemu je prošla poprilično lišo. Nisu se ni potrudili da speru ljagu zbog razaranja Dubrovnika i Konavala.
Svojedobno Đukanovićevo „izvinjenje“ malo je tko u Hrvatskoj i Dubrovniku ozbiljno doživio. Konkretnih gesta, među kojima i vraćanje otetog školskog jedrenjaka, nije bilo. Nije malo onih i u Zagrebu koji bi noviju prošlost Hrvatske i Crne Gore kozmetički uljepšavali izborom manje crnih riječi. To je valjda jasno kao dan.
„Jadrana“ Plenković javno ni ne spominje, iako je kao europarlamentarac u EU parlamentu govorio o tom brodu kao jedan od uvjeta ulaska Podgorice u zajednicu europskih zemalja. Možda premijer drži da „Jadran“ nije vruća roba koja donosi puno političkih poena pa se ne želi time previše bakčati. Pretpostavka o perifernom značaju ove teme za premijera vjerojatno je najbliža istini.
Upravo su zato nadanja mnogih u Hrvatskoj da će se slavni „Jadran“ ikada vratiti – odavno ishabana. I nade imaju ograničeni rok trajanja. Vezane uz biološki sat ljudi koji vole i pamte ovaj oteti hrvatski brod.
Kakav je odnos Crnogoraca prema hrvatskom pomorskom dragulju pokazala je i nedavna proslava dana Općine Tivat. Naime, nitko od predstavnika tamošnje vlasti na dan Općine, ali ni same Ratne mornarice, nije nogom kročio na brod koji je, kako oni kažu, „bratimljen“ s Tivtom. Brod je bio na vezu prazne tivatske rive.
Društvenim mrežama dijeli se fotografija „ukletog Holandeza“ kojeg obavija magla i turobno, sivo vrijeme. Obećanja da će se „Jadranu“ u obližnjem luksuznom Porto Montenegru osigurati besplatan zimski vez pokazala su se običnim tlapnjama.
Pokazalo se da ga je lakše utrpati u luku Bar, među stare ruzinave teretne brodove.
Eventualni povratak „Jadrana“ u Split, njegovu matičnu luku, ne mora značiti rušenje suradnje s našim južnim susjedom. I u očima EU-a i NATO-a ovaj brod može biti vrhunski primjer dobre međudržavne suradnje Zagreba i Podgorice, ali i šire. Kad bi tako razriješio sagu oko „Jadrana“ Plenković bi prestao biti političarem. Postao bi – državnikom.
Naravno, zastava na jarbolu može biti samo jedna – hrvatska. Jasno je da se status „Jadrana“ može riješiti samo na dva načina: dijalogom ili međunarodnom arbitražom.
Povratak „Jadrana“ vratio bi i vjerodostojnost našoj vanjskoj politici, ali i jadranskoj orijentaciji države koju na koju već desetljećima zaboravljamo. Bio bi to lijepi povratak osjećaja nacionalnog dostojanstva. Bila bi to i prilika za rebrendiranje Hrvatske ratne mornarice koja bi s „Jadranom“ doslovnom po prvi put mogla izaći na Mediteran.
Hrvatski barjak vijorio bi se od Gibraltara do Istanbula, od Genove do Tunisa. Kakav bi sjajan ambasador Hrvatske mogao biti „Jadran“.
Ambasador par excellence! Sve to lijepo zvuči, ali s razlogom smo duboko skeptični…
M. Marković/Foto: Facebook stranica Školski brod Jadran.
