Početkom 2020. godine iz tiska je u Varšavi izašla knjiga povjesničara i politologa Tomasza Stryjeka “Suvremena Srbija i Hrvatska prema vlastitoj povijesti“. Radi se o analizi politike povijesti u Srbiji i Hrvatskoj koja uključuje i razvoj kolektivnog sjećanja u dvije navedene zemlje.
Knjiga je dokaz velikog interesa kakav u Poljskoj vlada za pitanja vezana uz politiku povijesti, ali i snage poljske historiografije, pa i humanistike općenito, koja se ne usredotočuje isključivo na vlastiti slučaj, već otvara šire perspektive tražeći materijale za komparativni pristup izvan nacionalnih granica.
Tomasz Stryjek radi u Institutu za političke studije Poljske akademije znanosti u Varšavi, a u prosincu 2020. je za ovu knjigu dobio Počasnu nagradu Wacława Felczaka i Henryka Wereszyckoga.
Autor detaljno analizira politike sjećanja u Hrvatskoj i Srbiji od 1990. do 2019. godine. Knjiga govori s jedne strane o povijesti tih zemalja, a s druge – o simbolima koji se odnose na tu povijest, njihovom stvaranju i upotrebi od strane vlasti, političkih stranaka općenito te intelektualnih elita, uključujući povjesničare i publiciste.
Prema Stryjeku, krvavi sukobi koji su pratili raspad Jugoslavije bili su upravo cijena provođenja ovakvih politika povijesti kakve su bile na djelu. Stryjek tvrdi da ih je, samo dijelom, bilo moguće izbjeći.
“Prije sedam ili osam godina nisam se zanimao za Hrvatsku i Srbiju zbog njih samih, već radi navodne sličnosti sukoba i sjećanju između njih i između Poljske i Ukrajine, koji proučavam niz godina. Kako sam u istraživanju prikupio toliko građe u knjižnicama Zagreba i Beograda, odlučio sam produbiti svoje znanje o povijesti Hrvatske i Srbije u 20. stoljeću i njihovoj politici pamćenja od 1991. do danas i o tome napisati zasebnu knjigu”, kazao je za Jutarnji list.
Iz vaše perspektive kao stranca, koliko se razlikuju, a koliko su slični, Srbi i Hrvati?
– Sličnost je velika i kod jednih i drugih se izražava, prije svega, u uvjerenju i Srba i Hrvata da, jer su male nacije, mogu preživjeti u doba globalizacije samo ako čuvaju uspomenu na svoju prošlost i artikuliraju je kroz naraciju o svojoj jedinstvenoj povijesti.
Za njih jedinstvenost znači izvršavanje povijesne misije: kod Hrvata kao bastiona koji brani Europu od istočnih civilizacija, do 18. stoljeća islama, a kasnije pravoslavnih, dok kod Srba – također bastiona, ali i otkupljenja, jer kosovski mit ne simbolizira samo borbu protiv Turaka već i patničke nacije koja je pridonijela oslobađanju cijele južnoslavenske regije.
Također je vrlo važno za opstanak te dvije nacije održavati zaseban jezik.
Istodobno, uočavam i puno razlika između Hrvata i Srba. Navest ću samo dva. Prvo je očito, a to je u odnosu na Zapad. Doduše, povijest Hrvatske ima mnogo kulturoloških utjecaja – u knjizi koju je nedavno objavio Maciej Czerwiński u Poljskoj spominje tri: mediteransku, srednjoeuropsku i balkansku – međutim, politički gledano, njezina se povijest odvijala na takav način da je naseljeno društvom s univerzalno pozitivnim stavom prema Zapadu.
S druge strane, politička povijest Srbije slijedila je takav put da se njezini stanovnici danas osjećaju dvovalentno ili ambivalentno prema Zapadu i Istoku, a tamošnje iskustvo poput NATO bombardiranja 1999. godine je nezamislivo u Hrvatskoj. Druga razlika odnosi se na političke režime u razdoblju nakon 1991. U Srbiji jača tendencija oživljavanja patrijarhalnog modela moći koji rađa autoritarni režim.
Takav se model moći dogodio u razdoblju 1991. – 2000. i postupno se ponovno oblikuje u razdoblju od 2014. U Hrvatskoj je jedino takvo razdoblje bilo od 1991. do 1999.
Koje su najveće kontroverze u hrvatsko-srpskim odnosima?
– Riječ je o ratovima od 1991. do 1995. i od 1941. do 1945. Iz perspektive Hrvata, do 1941. godine u Jugoslaviji su ih tretirali kao drugorazredne građane i bilo im je suđeno vrbovanje, pa je opravdano bilo udruživanje protiv njega sa svim neprijateljima, uključujući sile Osovine. Zauzvrat, 1991. godina iz ove perspektive izgleda kao da su hrvatski Srbi, pobunivši se protiv oduzimanja statusa konstitutivnog naroda u hrvatskom Ustavu, uskratili Hrvatima pravo na vlastitu neovisnu državu. U oba slučaja hrvatskim nacionalistima i tradicionalistima borba protiv lokalnih Srba i Srbije kao države izgleda kao opravdana pravom na samoodređenje.
Činjenica da je ta borba također dovela do zločina, a prepoznata je kao nužnost koja proizlazi iz potrebe za odmazdom protiv ranijih srpskih represija i zločina. Naravno, ti su hrvatski zločini nad Srbima bili neusporedivo veći 1941. nego 1991. godine. Ipak, zanimao me i treći sukob između Hrvata i Srba – o tome koja je od tih nacija unijela komunizam u sebe i nametnula ga drugom 1945. pod okriljem jugoslavenske ideologije.
Kao povjesničar, vidite li mogućnost rekoncilijacije ili barem sličnog gledanja na prošlost?
– Ne vidim mogućnost konačnog hrvatsko-srpskog pomirenja u vezi s poviješću 20. stoljeća. Glavni razlog tome je taj što bi proces pomirenja među njima, slično procesu poljsko-ukrajinskog pomirenja, mogao završiti činom opraštanja i prestankom međusobnih nezadovoljstava samo pod uvjetima dominacije intelektualne, svjetovne i klerikalne elite koja ga je vodila.
Međutim, njihovu je dominaciju okončala medijska demokracija u 21. stoljeću. U današnje vrijeme, kada više ljudi formira pogled na ono što se dogodilo u prošlosti na temelju blogova jednog ili drugog radikala, umjesto izjava akademskog povjesničara ili predstavnika državnih vlasti, sukobe više ne može okončati zajednička izjava o pomirenju. Sve dok živimo u doba društvenih mreža, ti će sukobi biti neiscrpni. Mislim da ni za 20-30 godina neće potpuno izumrijeti.
Je li se mogla održati jugoslavenska državna zajednica?
– Ne vjerujem da je mogla preživjeti, ali se raspad mogao dogoditi kao u SSSR-u, uz minimalno prolijevanje krvi.
R.I. /Foto: civitas.edu.pl
