U EMISIJI Markov trg gostovao je odvjetnik i povjesničar Tomislav Jonjić. Tema emisije bio je podanički mentalitet hrvatske političke elite koji se očitovao u nedavnoj ponovnoj osudi režima NDH-a.
”Osude koje se odnose na zbivanja u Drugom svjetskom ratu kada na bi bile simptom problematičnog duha koji vlada Hrvatskom zapravo bi bile zabavne. Izriču ih ljudi koji o činjenicama nemaju pojma, ali to ih ne priječi da nastupaju kao autoriteti.
Primjerice gradonačelnik Obersnel krivi vlasti NDH jer su prepustile Rijeku Italiji, a što je neistina jer je Rijeka pripala Italiji 1920. godine. Problem je što hrvatski političari imaju stalnu potrebu posipati se pepelom iako za to nema razloga. Kad usporedite situaciju u Hrvatskoj s onom u Slovačkoj ili Ukrajini u Drugom sv. ratu, postoje određene sličnosti, vidjeli bi da u Hrvatskoj možda deset ljudi poznaju to. Naše se političke elite neprekidno bave događajima iz 1940-ih jer nemaju rješenja za aktualne probleme”, izjavio je Jonjić.
Jonjić je napisao doktorat na temu lika i dijela povjesničara Ive Pilara koji je svoje kapitalno djelo ‘Južnoslavensko pitanje’ objavio pod pseudonimom.
Je li to paradigma hrvatskih intelektualaca koji imaju strah govoriti istinu proizišlu iz povijesnih činjenica i dokumenata?
Ivo Pilar je najzanimljiviji politički pisac s početka dvadesetog stoljeća. Glavninu svojih djela objavio je pod pseudonimom. Mnogi njegovo djelo Južnoslavensko pitanje smatraju najtemeljitijom analizom hrvatsko-srpskih odnosa. Postoji legenda da je tu knjigu odmah po objavi vlada kraljevine Srbije otkupljivala i uništavala.
Nakon objave njegovog djela na hrvatskom jeziku 1990. godine imate pokušaje niza filozofa, političara i povjesničara koji pokušavaju obezvrijediti njegovo djelo. Proglašavaju Pilara rasistom, koristeći se s nekoliko citata koji su posljedica lošeg prijevoda s njemačkog jezika na kojem je knjiga u originalu napisana. Moglo bi se zaključiti da je Ivi Pilar bio nedovoljno hrabar, ali činjenica da je napisao sve to pokazuje da bi mi danas bili u puno boljem položaju da imamo više intelektualaca kao što je bio Ivo Pilar.
Nedavno objavljena knjiga o trostrukom logoru Jasenovac pokazuje da istraživanje te teme nije osobito komplicirano jer su ljudi koji su objavili tu knjigu ušli u dostupne arhive u Hrvatskoj pregledali dokumente i postavili tezu o Jasenovcu kao logoru koji je nakon 1945. bio logor u kojem je stradalo puno ljudi, ali isto tako u tim dokumentima nisu pronašli traga da su se do 1945. u Jasenovcu provodile sustavne likvidacije što dovodi u pitanje teoriju o Jasenovcu kao logoru smrti. To je bilo i još uvijek je svima dostupno, zašto hrvatski znanstvenici bježe od takvih tema koje su od elementarne političke važnosti za Hrvatsku?
Znanstvenici bježe od takvih tema u onom trenutku kada pristanu prestati biti znanstvenici. Nažalost u hrvatskom je društvu stvorena klima da je svako diranje u postavljene teze neprihvatljivo i da je to povijesni revizionizam. Kao što znamo bez revizije nema napretka. Ako stalno ne revidiramo, propitkujemo naša znanja nema napretka društva.
Klima prema kojoj je povijest završena stvaranjem jedne ustavne preambule koja je nastala u povijesnim okolnostima kada ju je predsjednik Tuđman stavio, sve ono što izlazi izvan okvira te preambule je zabranjeno, nedopustivo, to je revizionizam.
Problem je što se pod egidom antifašizma pokušava podmetnuti jugoslavenstvo. Činjenica da se inzistira samo na komunističkom antifašizmu koji je u Zagrebu postavio jugoslavensku zastavu 1945. godine.Takav antifašizam je neprihvatljiv, ali antifašizam jednog Stepinca je nešto drugo.
Kako provesti prvobitnu Tuđmanovu misao o pomirenju djece ustaša i partizana kada je jedna od te dvije ideologije legalna, a druga legalna?
Neprekidno se pitam kako je moguće istovremeno zagovarati pomirbu i lustraciju. Dakle, ako izvršitelje zločina želimo eliminirati iz javnog života kako onda provesti pomirbu? Problem nacionalne pomirbe je u njenom oblikovanju jer ju je Tuđman oblikovao kao pomirenje ideologija, a ne ljudi. Jer nemoguće je pomiriti ideologiju hrvatskog nacionalizma s jugoslavenstvom. Ljude je moguće pomiriti. Domovinski je rat to pokazao. Kako se to dogodilo vidljivo je na primjeru tog rata. Ni jedna postrojba HV-a nije nosila ime nekog partizana, niti su se čule pjevati partizanske pjesme.
Narod je u trenutku nacionalne homogenizacije i biološke ugroženosti uzore tražio u onima koji su bili na strani nacionalne ideje.
Nekoliko je Rezolucije Vijeća Europe koje osuđuju sve totalitarne režime. Zašto je u Hrvatskoj jedan totalitarizam legalan, a drugi zabranjen? Je li rješenje da se sve zabrani ili sve legalizira?
Ne bih precjenjivao doseg Rezolucija Vijeća Europe. Protivnik sam bilo kakve zabrane jer nas je upravo povijest naučila tome da se ni jedna ideja nije uspjela ukinuti zabranama, kaznama i progonima. Zato sam pristaša slobode zagovaranja svih ideja, naravno ne njihove nacionalne provedbe.
Na službenoj razini hrvatska država kao nultu točku mora uzeti 30. svibanj i Domovinski rat jer sve ono što je bilo prije zapravo dijeli Hrvatsku.
Dopustio bih svima koji žele slaviti u Kumrovcu neka slave, ali ne bih isto tako ni na drugoj strani postavljao nikakve zabrane. Kad bi dopustili takvu slobodu vidjeli bi da svi ovi konflikti ne postoje, nego služe industriji parazitiranja zločina iz Drugog sv. rata koji služe diskreditaciji protivnika, ali tu se u stvari ne radi o raspravama o prošlosti nego sam o tome tko će danas uzeti novac. Samo se o novcu se radi.
Znači u sudskoj praksi treba dekriminalizirati ustaštvo?
Da. Bavim se pravom i historiografijom. Svakoga dana imam kontakte s prijestupnicima svih vrsta i još nikoga nisam sreo tko bi htio rehabilitirati ustaštvo i misli da je to poželjno ili moguće.
U emisiji je prikazan prilog o četništvu u Srbiji i BiH.
Treba li se u Hrvatskoj više pozornosti obratiti tim događajima u Srbiji?
Hrvatska bi javnost trebala više pažnje posvetiti ovakvim temama. Ipak treba znati da je glavninu pokolja u BiH i Hrvatskoj učinjeno pod jugoslavenskom zastavom. Hrvatske bi političke elite trebale imati na umu ovakve tendencije u srpskom nacionalnom biću i u skladu s time voditi vlastitu politiku i zaštiti svoje interese i u BiH i u Hrvatskoj.
Jučerašnje isprike hrvatskih političkih prvaka uslijedile su nakon posjete jednog američkog dužnosnika. Možda je to slučajno. Ali mi u Hrvatskoj nemamo autonomnu politiku. Kako u Hrvatskoj stvoriti prilike koje bi mogle odgovoriti i na ovakve izazove iz susjedstva?
Groteskno je kada naši državni dužnosnici kažu da NDH nije bila nezavisna. Međutim, kada se usporedi stupanj ovisnosti ondašnje hrvatske i današnje Hrvatske, nisam siguran da bi ondašnja Hrvatska ispala manje neovisna. Sjetite se kako HSP unatoč koalicijskom sporazumu nakon pritiska iz Bruxellesa nije ušao u Sanaderovu vladu.
Je li put do slobodnog čovjeka put ukidanja intelektualnih i političkih ‘toljaga’ poput ustaštva, Jasenovca i sličnih tema iz Drugog svjetskog rata kojima se stigmatizira i diskvalificira čovjeka? Je li put povijesni revizionizam i dekriminalizacija nekih pojava?
Mi se moramo obazirati na politike susjeda i velesila, ali u tom okviru postoji prostor. Nema dvojbe da je Hrvatska neželjeno dijete. Imate knjigu Josipa Šentije, hrvatskoga novinara i enciklopedista pretežito lijeve provenijencije koji u razgovorima s Krležom navodi da je Krleža rekao kako sva ideosinkrazija prema Hrvatima potječe iz činjenice da velike sile ne žele Hrvatsku.
Pogledajte Eugena Kvatrernika, Radića, Trumbića, Mačeka, nigdje nisu nalazili potporu za samostalnu Hrvatsku. Ipak usprkos toj činjenici dva puta smo u dvadesetom stoljeću formirali državu. Ako smo svjesni činjenici da smo koncem 20. st obranili vlastitu državu to bi nas trebalo ohrabriti i osloboditi kompleksa 20 stoljeća. Nema potrebe da se političari bave poviješću poput, nedavno, jednog provalnika u automobile.
Da je kojim slučajem 1995. godine Hrvatska bila poražena što mislite kako bi danas izgledala interpretacije te Hrvatske i koliko bi bila slična interpretaciji Hrvatske iz doba Drugog sv. rata?
Iz činjenice kako su nastajale fame i pokolju srpske nejači u Vukovaru ili recimo slučaj onog Mlinara u Benkovcu, dužnosnika Srpske demokratske stranke kojeg su tobože Hrvati priklali, imate na umu da je stvaran taj scenarij da nas se prikaže genocidnima. Bivšem se ministru pravosuđa Miljaniću, povodom presude Šešelju, omaknula izjava da Haag progoni rušitelje Jugoslavije. I to je prilično točna ocjena haškog sudišta, ali ona dobro opisuje duhovno stanje u Hrvatskoj.
Da se, ne daj Bože, dogodilo da je Hrvatska bila skršena 1995. kao što je bila 1945. godine, mi sasvim sigurno sada ne bi ovdje razgovarali, pitanje je bi li se dogodio onakav pokolj kao i 1945. godine, ali je sigurno da bi interpretacija te Hrvatske i NDH bila potpuno ista. Uvjeren sam da ne bi bilo nikakvih razlika. Sjetite se da je u toj propagandi i Stipe Šuvar prikazivan ustašom, također i Ivica Račan i Stipe Mesić kojeg bi u Beogradu možda najradije na kolac nabili.
Kako to da se danas ne dogodi onakva gesta kao što je bio onaj poznati saborski vritnjak, prije nešto manje od 150 godina, koji je ondašnji zastupnik opalio tadašnjem banu KhuenuHedervaryu. Kako to da se tako nešto nijeomaklo ni jednom današnjem političaru da učini slično nekim današnjim hedervaryima?
Nažalost to je ilustracija da smo mi kao narod uškopljeni. Neprekidno nas se uči da se historiografijske istine propisuju direktivama iz zagrebačke Kockice ili iz kumrovečke partijske škole ili iz ustavne preambule.
Za kraj bih istaknuo misao Ive Pilara koji je glavninu svojeg djela posvetio dokazivanju kako je Bosna i Hercegovina srž hrvatskoga nacionalnoga pitanja tvrdeći da Hrvatska koja u trenutku osamostaljenja bude bez BiH nužno gubi Srijem, Boku Kotorsku i da će takva osakaćena kifla postati igračka političkih vjetrova i da će se njenom sudbinom uvijek poigravati drugi sve do trenutka dok će u BiH imati neprijateljsku snagu. to je poučak koji i trebalo imati na umu.
M. Jurič/Foto:Screenshot
