“Banožić je žilav civil“, „…riječ o čovjeku koji u Vladi Andreja Plenkovića ima itekako vidljive i pozitivne rezultate..“, “natpisi o njemu kao prepotentnom čovjeku, potpuna su izmišljotina i loš pokušaj diskreditacije…“, “sukobi s predsjednikom Milanovićem učinili su ga jednim od najprepoznatljivijih političara u državi…“, „…dugo vremena se u Ministarstvu obrane nije radilo ovoliko i ovim tempom…“
Ovo su samo neka od agitprop trućanja iz specijalne misije peglanje i glancanje lika i djela Marija Banožića, po zanimanju ministra obrane, a preko jednog neuvjerljivog novinskog portala, koji će rijetko tko citirati, prometnuo u omiljeni mikrofon.
Stvarno nije lako jednom ministru kada se hvata za portale iz svijeta teške žurnalističke kontroverze, odizone pristojnom puku, da se preko njih, u željenim bojama, projicira u javnosti. Od prvog mu dana ministrovanja nije bilo ljubavi s novinarima, ni na prvi pogled, ali ni na drugi, treći, četvrti, ….
Unutar resora djeluje nesigurno, nepovjerljivo, neiskusno. Vjerojatno iz tog klupka emocija izvire i distantan odnos prema novinstvu s kojim ne uspijeva uspostaviti miroljubljivu koegzistenciju. Šteta. Kao kompenzacijski mehanizam svjedočimo bunker zatvorenošću MORH-a prema javnosti. Svako ukazivanje na nepravilnosti u sustavu, u MORH-u doživljavaju maltene kao subverzivnu, protudržavnu djelatnost.
I hercegovački gorštak, za svoje nasljednike epohalno učinkovit i po slavi nedostižan, Gojko Šušak, kužio je bitnost relacija prema novinstvu. Pa i onda kada nije bilo dobrih vijesti za priopćiti. Što god mogu, na Krešimircu danas proglašavaju vojnom tajnom. Sjeverna Koreja modus. Svaku nebitnu pizdariju proglašavaju klasificiranim podatkom. Na novinare gledaju kao na specijaliste za sterilizaciju i kastraciju. Čak i u mainstream žurnalizmu kad objave „intervju“ s ministrom obrane, do točke do zareza, od MORH-ovaca popeglani tekstovi, bude živa dosada.
Kao da u Frontu čitaš intervju s nekim lokalnim, bezličnim partijskim omladincem s okačenom značkom s izgradnje pruge Brčko-Banovići. Ništa pamtljivo. Hrpa okamenjenog materijala koji bi, zapravo, svaki iole iskusniji novinar sa nekoliko zanatskih fora ministrovom pi-ar timu lako pobrusio u nešto donekle čitljivo i probavljivo.
Pa obrana je genijalan, grandiozan, diznijevski resor za osobni PR. Samo treba znalački posložiti kompoziciju tona, rasvjete i kadar snimanja.
Ne mora naš ministar zračiti karizmatičnom radijacijom. Okej, možda nema urođenu karizmu. Nemaju ni mnogi drugi jači igrači u Plenkovićevoj vladi. Ništa strašno. Ne mora biti ni šarmer, ni ulični frajer.
Ne mora biti ni križanac Rogera Moorea i Charlesa Bronsona. Ali, morao se, kao netko politički „zelen“ i totalno neprepoznat unutar formata obrane, nametnuti korporativnim menadžeriranjem pa okupiti beskompromisne znalce, „jebače mile majke“ od formata, struke i znanja i preko takvog gremija izgraditi svoj autoritet i dostojniju medijsku sliku. Ali ništa. Uglavnom sitna boranija ispod ministrove krošnje. Plus, one dvorske mutikaše koji se lijepe od ministra do ministra. K’o gušteri kojima ni atomske eksplozije ne mogu ništa. Iz svake izađu genetski mutirani, još veći. K’o Godzilla.
Svaka dobronamjerna kritika u zgradi MORH-a odavno je sistemski eliminirana. U dobroj mjeri i prije Banožića. Stanje duha u obrambenom resoru je očajna. Mnogi su pristali biti tek vješalice za uniforme. Debelo se zakoračilo u zonu letargije. Problemi se samo generiraju. Ekstremno složeni francuski avion koji naša vojska ni financijski, ni tehnološki, ni kadrovski, neće moći progutati, samo će produbiti agoniju.
Bilo kakvu aferu i problem, u MORH-u, jednostavno, nisu kadri jasno, transparentno iskomunicirati sa javnošću. Sve se radi po principu „guraj pod tepih“ i pravi se mrtav dok novinari ne prođu. Ljepše je nekim medijskim izvođačima radova gledati na stvarnost kroz ružičaste naočale i ignorirati crvenu lampicu nadolazećeg sudara sa stvarnošću.
Nemamo ništa protiv da neka novinska pera naše ministre en général doživljavaju kao vrhunski domet ljudske pameti i trijumf blještave svjetlosti znanja, ali stvarnost im ne pruža previše povoda za to. Takvo nepristrano medijsko djelovanje vidljiv su simptom dubinskih, strukturnih poremećaja u našem društvu, ali i naopake arhitektonike obrambenog sustava gdje ključne persone ne razumiju abecedarij odnosa sa medijima.
Dobro, nije da danas s druge strane imamo puno jakih imena žurnalistička imena u vojnom sektoru. U strukovnoj pustinji baklju još drže strastveno ludi, endemski entuzijasti poput kolegice sa Nove TV od koje u MORH-u bježe kao da je vatikanski egzorcist. A ne bi trebali.
MORH i vojska, te vreće brokava, besmislenim, suštinski bezazlenim, smiješnim paradnim pisanijama, nemoguće je publikumu umaskirati u zelenu dolinu propupalog šarenog cvijeća. Zašto? Brrruuuuum, tuuu-tuuu-tuuu!! Stvarnost u šestoj brzini tutnji iza zavoja.
Analitički tim/Foto: MORH
