Predsjednica: “Moram biti vrlo prizemna, ali nemojmo skidati gaće ni pred kim!”

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović povodom Dana žena gostovala je na RTL-u. Govorila je o ženskim pravima i Danu žena, pravu na pobačaj i ženama u politici, otkrila zašto nema povjerenja u hrvatsko pravosuđe, a posebno je zanimljiv njen stav prema izjava veleposlanstva SAD-a u Zagrebu.

 

“Zasad još nije, cijeli dan sam na poslu. Ali vjerujem da hoće”

“Prije svega, moram reći da je svaki dan dan žena. Naravno, kad je riječ o pobačaju. Nitko nije govorio o zabrani pobačaja. Stier i HDZ, u konačnici i ja sam dobila izbore na kršćansko-demokratskoj platformi. Moj stav osobni o pobačaju je jasan. Međutim, čvrsto držim da zabrana pobačaja ne rješava ništa.

Namjera je omogućiti da se ljudima pruži potpora i pomoć. Ne vidim ništa loše u savjetovanju. Pokušavam zamisliti sebe u toj situaciji. To je strahovito teška odluka. Neke žene boje se obitelji, sredine u kojoj žive. I upravo zato postoji država, da vam pomogne savjetom”.

Ali to ne smije biti nauštrb prava na pobačaj?

“Naravno da ne može biti nauštrb prava žene odlučuje o sebi i svojoj budućnosti i svojem tijelu. Držim da je nedostatak edukacije velikim razlogom pobačaja danas. Dobro je da se od 90-ih godina na ovamo broj pobačaja smanjio, a tome je prodonijela edukacija”.

Pitanje pobačaja sad je u fokusu javnosti zbog odluke Ustavnog suda, ali ima možda i mnogo drugih i važnijih problema s kojima se danas suočavaju žene, od obiteljskog nasilja do diskriminacije u plaći. Kako to promijeniti?

“Ne trebamo se stidjeti toga što smo žene. Postoje neke prirodne razlike između žena i muškaraca, ali jednakopravnost nije u nijekanju tih razlika, nego u njihovom vrednjovanju. Kako to promijeniti? Obrazovanjem prije svega, od samih početaka. Nije riječ samo o tome da iz udžbenika maknemo fotografije koje pokazuju stereotipe.

Dat ću vam primjer svoje kćeri koja je živjela u drugim državama. Došla je u Hrvatsku i imala hrabrosti da je u svojoj školi napisala jedan projekt o seksualnim stereotipima u vlastitoj školi. Rekla je: ‘Mama znaš, kad god treba ići u biblioteku onda učiteljica pita tko će se od dečki javiti da ode u biblioteku.’ Kaže, ja se uporno javljam, ne biraju me. U jednom trenutku me izaberu, dolazim tamo i čujem – što su mi tebe poslali, što nisu poslali dečka.

Zakonodavstvo također moramo mijenjati. Nedopustivo je da za isti posao žena prima puno manju plaću nego muškarac. Pravosuđe je jedino područje gdje postoji relativan paritet među spolovima. No, svim drugim poslovima, pogotovo u politici, visokom školstvu i gospodarstvu još uvijek ima premalo žena”.

Kako to promijenti ako niti jedna relevantna politička stranka nije na izbornim listama ispunila žensku kvotu, baš ih briga za to, radije će platiti milijunske kazne nego imati 40 posto žena na listi?

“Mislim da je to sramotno. Radije platiti milijunske kazne, nego staviti žene na liste. Mogu reći iz vlastitog iskustva kako funkcionira naš mentalitet. Kad vi tražite kandidate za liste, za ministre, automatski se razmišlja o muškarcima. Puno manje se razgovara o ženama. Zato postoji ta rasprava o kvotama, jesu li dobre ili nisu. Neki kažu da su ponižavajuće, da su za stoku”.

S druge strane i Katolička crkva koja ima veliki utjecaj u društvu, ženska prava vuče unazad, za Crkvu je žena i dalje drugotna, drugorazredna, kako je to rekao dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu Ivica Raguž, je li bi mogli nekad zamoliti kardinala Bozanića da upozori svoje pastire na to što govore i da žene ne mogu tretirati kao prije sto godina?

“Kao što znate, ja sam vjernica i ne bih se u potpunosti složila s Vama da Crkva tretira ženu kao drugotnu. Podsjetila bih na poslanicu Ivana Pavla II. gdje govori o geniju žene kojem treba dati prostor u društvu”.

Bi li za Hrvatsku bilo bolje da je na čelu SDP-a recimo Sabina Glasovac, a na čelu HDZ-a Josipa Rimac? Bi li s njima lakše komunicirali?

“Nije uopće u pitanju je li netko muškarac ili žena. Pitanje je kakva je osoba, koje su njihove vrijednosti, koliko poštovanja međusobnog izražavamo. Nikad mi u životu nije bio problem je li netko muškarac ili žena”.

Ne samo žene i mnoge druge skupine se u Hrvatskoj počinju osjećati nesigurno od LGBT zajednica do nacionalnih manjina, sve je više incidenata, sve je ružnijih ispada, izvješća o stanju ljudskih prava su nepovoljnija nego prije par godina, govori se o puzajućoj fašizaciji društva? 

“Kad sam se 2014. godine vratila u Hrvatsku bila sam neugodno iznenađenja vrlo niskom razinom retorike, nedostatkom međusobnog poštovanja i tolerancije. I ne samo prema pripadnicima nacionalnih manjina ili ženama, već jedni prema drugima. Stvorena je takva društvena klima koja je cinična i sarkastična i koju općenito moramo mijenjati. Da, držim da je došlo do porasta netolerancije, ali držim i da ne bismo smjeli previše važnosti davati nekim marginalnim pojavama i skupinama”.

To ste izjavili, to ne moram priznati da ne razumijem. Kako da ne pridajemo važnost onoj paradi ustaštva?

“Naravno da se trebamo zgroziti na šestoj ili sedmoj stranici nekog lista, ili desetoj minuti denevnika, a ne im dati pozornost. Oni to traže, time dobivaju na značaju. Pogledajmo odluku Vrhovnog suda u Njemačkoj oko NPD-a u kojoj stoji da neće zabraniti stranku i djelovanje iako podsjećaju na Hitlerovu nacističku stranku jer su marginalni u društvu”.

Konkretno, je li Vlada trebala narediti da se ukloni ona ploča s natpisom “Za dom spremni” u Jasenovcu?

“Mislim, da su dobro postupili. Mislim da je u Hrvatskoj veći problem kad žena ima problema prijaviti obiteljsko nasilje, vršnjačko nasilje, sve to spada u govor mržnje. Nemojmo biti selktivni, nemojmo se fokusirati na neku puzajući fašizaciju. Srbija je ta koja potencira neko puzajuće ustaštvo u Hrvatskoj. Ja ga ne vidim, vidim pojedinačne incidente”.

To je puzajuće, ako imate zaredom niz incidenata.

“Ne, to su pojedinačni incidenti koji se događaju svugdje. U svakom društvu ima devijacija”.

Recite mi zašto ploču u Jasenovcu nije trebalo dirati?

“Zato što ta ploča nije usmjerena prema onome što se događalo u Drugom svjetskom ratu u Jasenovcu. To nije usmjereno na ono što se dogodilo desecima tisuća ljudi koji su patili u tom logoru. To je ploča koja je podignuti 11 mladića koji su se borili za Hrvatsku”.

Zar ne biste to shvatili kao provokaciju da ste srpska manjina, ili židovska?

“Upravo je potrebno o tome razgovarati kako bi se to raščistilo i kako bi bilo sasvim jasno da poruka nije ustašoizacija, već je poruka pijetet prema tim mladićima. Nemojmo minorizirati žrtve iz Domovinskog rata”.

Može se žrtvama odati počast i na drugačiji način nego sa “Za dom spremni”?

“Slažem se da se može. No, što ćete učiniti ukoliko je to legalan logo koji nikad dosad nije doveden u pitanje. Sad najednom to postaje pitanje broj jedan u Hrvatskoj, dok imamo puno bitnijih problema”.

Ali, i Vi šaljete poruke koje su zabrinjavajuće, u intervjuu za Kleine Zeitung ste odgovorili da “oni kojima ovdje nije dovoljno dobro mogu otići”? 

“To je krivo interpretirano. Pitali su me možemo li zaustaviti odlazak mladih iz Hrvatske. Rekla sam – gledajte, tko želi otići, mi mu ne možemo zabraniti. Poruka je bila – ako ljudi žele otići, mi ih ne možemo zadržati da odu. Žao mi je što je izjava krivo interpretirana ili se izgubilo u prijevodu”.

Činjenica je da je američko veleposlanstvo tu smotru osudilo mnogo žešće i mnogo jasnije nego i Vi i Vlada?

“A zašto to nije učinilo recimo i američko veleposlanstvo u Beogradu kad su Šešelj i njegovi radikali demonstrirali potporu predsjedniku u Trumpu. Zašto to nisu napravili u Njemačkoj? Mislim da je stvar veleposlanstva i tko je na čelu veleposlanstva”.

Ali možda nismo ni mi dovoljno zreli pa nam treba netko sa strane nešto govoriti?

“Ne, ne, nemojmo se tako ponašati. Nemojmo skidati gaće ni pred kime. Moram biti vrlo prizemna u ovom slučaju. Mislim da smo dovoljno zreli kao demokracija da bismo stvari sagledali onako kakvima jesu. Puno godina smo izgubili jer smo pričali o ideološkim pitanjima, a nismo o životnim pitanjima i zato mladi odlaze. Mladima je dosta razgovora o ustašama i partizanima…”

Ali, taj je razgovor je došao od političara. Kampanje su fokusirane na prošlost…

“Bile su i moram reći da sam u kampanji samoj sebi dala obećanje da se neću baviti ideološkim pitanjima, no nisam se mogla tome othrvati jer je bio veliki pritisak od strane novinara i javnosti”.

Slijedeći veliki test bit će nogometna utakmica Hrvatske i Ukrajine u Zagrebu kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo , sami ste rekli da postoji veliki rizik da nas izbace iz natjecanja, hoćemo stvarno morati dočekati takav neki crni scenarij da se počne raščišćavati stanje u HNS-u?

“Nadam se da ne. I što se tiče stanja u HNS-u i općenito nogometu ponovit ću – nogomet treba vratiti ljubiteljima nogometa. Samim nogometašima, obiteljima, navijačima. Nogomet se ne igra radi HNS-a, političara, nego navijača na stadionima. Treba stvoriti uvjete da krene taj dijalog da se riješe suštinska pitanja korijenski uzroci huliganizma na našim stadionima”.

Vi ste se pohvalili da ste u ove prve dvije godine mandata ostvarili svoj cilj, a to je zajedništvo. Koga, s kim, oko čega?

“Ostvarila sam cilj da je termin zajedništvo ušao u retoriku političku i svaku drugu u Hrvatskoj. Ono na što je posebna okosnica mog mandata je stabilnost. U otprilike malo više od trećine mandata smo promijenili tri vlade i da je prijenos ovlasti bio miran. Držim da sam bila objektivna u konzultacijama te bila čimbenik stabilnosti”.

Danas ste opet zakuhali s jednom izjavom oko afere Dnevnice, rekli ste da vi znate neke predmete koje bi DORH trebao pažljivije istražiti?

“Pa ti predmeti su na internetu. Na stranici Državne revizije možete naći niz predmeta u kojima se utvrđuju nepravilnosti u raznim ministarstvima. Pitanje Dnevnica je postalo pitanje tek kad ju je jedna televizija otvorila kao pitanje upravo pozivajući se na javno dostupne podatke. Ono što meni smeta je zašto DORH ne reagira odmah. Zašto se rješavaju pitanja unutar četiri, pet ili deset godina, a ne rješava se ono što je sada dostupno”.

Čini mi se da nemate povjerenja u DORH?

“Pomalo sam skeptična u institucije pravosuđe kad vidimo da nam treba pet godina da bi čovjek dobio tri godine zatvora jer je zlostavljao svoju obitelj godinama. Možete li biti zadovoljni time? Ja ne mogu”.

U kakvim ste odnosima s premijerom, kako surađujete?

“Dobro surađujemo. Prošlo je prvih sto dana. A vjerujem da ćemo surađivati još bolje”.

Kako je Vašem suprugu s obzirom da je s najmoćnijom ženom Hrvatske?

“Često dobija Oscara za najbolju sporednu ulogu, no jako se dobro nosi s time i mislim da bi trebalo poštivati tu njegovu ulogu”.

Je li mu i Vi katkad kažete, Jakove izdrži?

“Da, često. I prosljeđujem mu često što je bilo po stadionima. On to prihvaća sa smješkom”.