Predstavljena monografija “A. G. Matoš pod Starčevićevim barjakom” Tomislava Jonjića

Monografija “Antun Gustav Matoš pod Starčevićevim barjakom” publicista i povjesničara Tomislava Jonjića u kojoj je obrađeno Matoševo književno, kulturološko i političko djelovanje, predstavljena je u ponedjeljak u Matici hrvatskoj.

Opsežnu monografiju (886 str.), u izdanju zagrebačke nakladne kuće AGM, predstavili su recenzenti Stjepan Matković, Zlatko Matijević, povjesničar Zlatko Hasanbegović te autor.

Ističući kako je Matoš ovom voluminoznom knjigom prvi put cjelovitije obrađen kroz račlanbu njegove političke dimenzije, Matković je rekao kako se Jonjić u knjizi nije bavio samo Matoševim životopisom s naglaskom na literarno djelovanje nego i sagledavanjem njegovih misli o političkim pitanjima povezanih s širim kretanjima u Hrvatskoj za vrijeme kasne Austro-Ugarske monahije.

Time, smatra, ova knjiga nadilazi tipične životopise i nudi mnogo objašnjavajući Matoša u okolnostima razvijanja modernog društva, razgranatoga političko-stranačkog krajolika i unutarnje krize dvojne monarhije koju je dokrajčio Prvi svjetski rat, Matković je istaknuo i da je Jonjić u toj monografiji ispravio i brojne krive podatke o Matošu te iznio za sada najpotpuniji prikaz njegova djelovanja na političkom području na tragu zasada pravaštva i u duhu starčevićanske narodno-slobodarske ideologije.

“Upravo je taj aspekt pravaške ideje prije bio površno ili selektivno istražen. Jonjić je propitao kako je došlo do Matoševa prihvaćanja pravaške ideologije u okolnostima premoćnog utjecaja drugih ideologija, osobito narodnjaštva i tzv. hrvatskog jugoslavenstva koje izražava djelo biskupa Strossmayera i njegove skupine oko dnevnika Obzor u sferi službene kulture”, kazao je. Dodao je i da je autor pomno istražio i Matoševa balkanska iskustva tijekom dvaju dugotrajnih boravaka u Beogradu i prisne suradnje s dijelom srbijanske inteligencije.

Matković je rekao i da je Matoš izražavao potporu kulturnoj suradnji južnoslavenskih naroda ali dosljedno ostajući privržen hrvatskoj državnoj misli te je odbacivao učestale nasrtaje na Domovinu i prezirao prevrtljivce koji su se sramili vlastitih korjena i pristajali na razbijanje upravno nesjedinjene Hrvatske.

“Jonjić je pokazao da Matošu politika nije imala samo dekorativnu ulogu nego je i određenoj mjeri bila i podloga za kritičko propitivanje stanja u Hrvatskoj. Na taj mu je način uspjelo i argumentirano prikazati i zašto je Matoš postao simbol podređene Hrvatske i zbog čega je tako dugo vremena s pravom ostao zabilježen u kolektivnom sjećanju svoga naroda koji se morao s toliko mnogo uloženog napora i žrtava izboriti za svoja prava”, istaknuo je.

Navodeći kako se radi o prvorazrednoj sintezi hrvatske političke, kulturne, društvene i intelektualne povijesti, Hasanbegović je rekao kako je Matoš naš najmoderniji politički pisac i na početku 21. stoljeća, iako je prošlo više od stoljeća od njegove smrti. Drži kako se Matoševo književno djelo i ne može shvatiti izvan političkog, a često o izvan dnevno-političkog konteksta. Hasanbegović je naglasio i važnost te knjige u sadašnjem vremenu, kako je rekao, svekolike hrvatske narodne, identitetske i društvene konfuzije, pogubljenosti i beznađa.

Naglasivši kako je Matoš od početka svoje svoje političke svjesnosti bio pravaš, Matijević je podsjetio na njegov buran život – izbjeglištvo i bijeg iz vojske u Austro-Ugarskoj Monarhiji, boravak u Beogradu za vladavine Obrenovića, odlazak u Švicarsku i Francusku te, nakon pomilovanja, povratak u Zagreb 1908. godine godine i njegovo političko djelovanju vezano uz Josipa Franka i Hrvatske čiste stranke prava. O svemu tome, rekao je, Jonjić piše na vrlo iscrpan način, vrlo dokumentirano i vrlo dobrim stilom.

Navevši da je monografija polemična i prvi pokušaj cjelovite historiografske obrade Matoševa shvaćanja hrvatske politike, Jonjić je kazao da je joj je središnja tema konflikt hrvatstva i jugoslavenstva koji se zorno prelama kroz Matošov životopis i djelo. Istaknuo je kako je Matoš bio i ostao Hrvat i hrvatski nacionalist te se nikada nije odricao ni Hrvatske i hrvatskog imena te je uvijek energično “beogradomaniju Ivana Meštrovića, braće Vojnović, (Tina) Ujevića i Vladimira Čerine”.

R.I. Hina/Foto:FaH