Dana 2. travnja 2023. preminuo je Franjo Goreta, glasoviti hrvatski emigrant i branitelj. Posljednji ispraćaj bit će obavljen u krugu obitelji u Njemačkoj. Franjo Goreta je bio jedna od žrtava na kojega je Udba izvela nekoliko atenta, ali je sve preživio.
Savo Milovanović, jugoslavenski konzul u Stuttgartu, htio ga je vrbovati da postane špijun među iseljeništvom i njihov plaćeni ubojica. No umjesto da postane Udbin kiler, Goreta je, po nalogu Hrvatskog revolucionarnog bratstva, 1966. likvidirao Milovanovića. Osuđen je na 8 godina te dospio na listu za odstrel jugoslavenskih tajni službi.
Nakon što je odležao kaznu na koju ga je 21. travnja 1967. osudio Okružni sud u Stuttgartu Udba je vrebala priliku da mu se osveti. Goreta je nakon izlaska iz zatvora predstavljao živu metu za ubojice jugoslavenske Udbe.
Prvi ozbiljniji pokušaj atentata na Franju Goretu izvršen je 15. prosinca 1977. O tome je svjedočio sam Franjo Goreta, a svjedočenje objavljeno u knjizi “HRB – Rat prije rata”.
“Taj sam tjedan radio u noćnoj smjeni u restoranu u Saarbrückenu i obično bi se autobusom dovozio u oko osam kilometara udaljeni gradić u
Dudweiler. Te večeri je u restoran navratio moj prijatelj Stjepan Paponja i njegova djevojka Inga Hochenhauer. Kako su se oni vozili u pravcu Dudweilera, rekli su da će me povesti do stana. Kad smo stigli u Dudweiler, budući da je ulica Bahnhofstrasse bila jednosmjerna, u nju smo ušli s gornje strane. Autobusna stanica je bila na dnu ulice Bahnhofstrasse i ja sam obično u stan dolazio iz suprotnog smjera. Kako je već bilo naznaka da me Udba hoće ubiti, po običaju sam malo bolje promotrio prostor ispred zgrade u kojoj sam stanovao.
Primijetio sam ravno nasuprot ulaza u moju zgradu parkiran sivkasti auto, mislim da je bio marke Opel Rekord, okrenut u pravcu autobusne postaje, bez upaljenih svjetala, ali mu je iz ispušne cijevi izlazio dim. Rekao sam Paponji da se zaustavi, izašao sam i krenuo prema parkiranom automobilu. Kada sam mu se približio, vidio sam da unutra sjede dvije osobe.
U jednom trenutkuvozač me je primijetio i okrenuo se prema meni. Ja sam učinio pokret rukom kao da ću izvaditi pištolj iza pojasa. Vozač me je iznenađeno pogledao, naglo krenuo i pobjegao. U jednom trenutku uspio sam vidjeti i lice suvozača. Obojica su bili približno iste dobi, oko 35 godina. Vozač je imao gustu, ravnomjernu crnu kosu i dugi nos. Suvozač je imao na glavi kratki lovački šešir i zategnuto lice. Na automobilu su bile probne crvene tablice. Kasnije sam saznao da su bile podignute u listopadu 1977. u gradiću Gross Gerau pokraj Mainza u ime nekog cirkusa.
Nakon povratka u domovinu, čak 20 godina kasnije, raspitivao sam se tko bi mogla biti ta dvojica. Na temelju opisa, saznao sam da bi vozač mogao biti Branko Bijelić, vlasnik kafića Cafe Sport u Rijeci, a suvozač Vinko Sindičić. U ljeto 1998. otišao sam u Rijeku i naručio kavu u CafeSportu u vlasništvu Bijelića. Nakon petnaestak minuta ušao je čovjek u kojemu sam istog trena prepoznao vozača. Bio je to Branko Bijelić.
Kad je sljedeće godine počelo suđenje Vinku Sindičiću u Zagrebu, otišao sam u sudnicu da i njega vidim uživo. Izgledao mi je vrlo sličan Bijelićevu suvozaču, mislim da je to bio on, ali nisam potpuno siguran kao u slučaju Bijelića. Kad sam ga vidio kako se oholo drži, imao sam osjećaj da bih ga mogao zadaviti golim rukama. Nisam se mogao suzdržati pa sam mu opsovao majku, nakon čega mi je sudac naložio da napustim sudnicu.”
U međuvremenu, Udba je vrebala novu priliku da ubije Franju Goretu. Najkritičniji dan u opasnom životu hrvatskog emigranta Franje Gorete bio je 13. prosinac 1980. kad su ga udbini plaćenici George Huber i Adam Lapčević pokušali ubiti u njegovom stanu u Saarbrueckenu.
Adam Lapčević, Georg Huber i Dragan Barač u sudnici
Frane Goreta je opisao taj događaj: “Samo sam malo otvorio vrata. Nikad ih nisam širom otvarao. Vidim da su mi ljudi nepoznati, pogledam naniže i vidim da jedan u ruci drži pravi mali top, revolver cal. 45. Sve se odvijalo velikom brzinom. Pokušao sam zatvoriti vrata, ali ni oni nisu bili slabići, nisam uspio. Reagirao sam refleksno i bacio se prema vratima spavaće sobe koja su bila zatvorena. Probio sam vrata i bacio se prema krevetu. Ispod jastuka je bio moj revolver Smith & Wesson. Napipao sam ga i znao sam da sam spašen.
Počela je pucnjava s obiju strana. Oni su pucali nasumce, jer nisu znali gdje sam. Jedan moj metak pogodio je Lapčevića u predjelu 30 grudnog koša. Huber je počeo bježati niz stepenište. Poslije je i sam priznao kako je gledao da ga imam na nišanu i pomislio je da je gotov. Međutim, peti metak je zatajio. Kako sam često taj revolver nosio za pojasom, vjerojatno je municija povukla vlagu.” Atentatori su uspjeli pobjeći. Međutim, budući da je Lapčević krvario, Huber ga je odlučio ostaviti u jednoj bolnici kod Münchena. Njemačkoj policiji, koja je već tragala za atentatorima, to je bio dovoljan trag. Sljedećeg dana uhićeni su Lapčević i Huber, ali i njihov nalogodavac Dragan Barać.
Zemaljski sud u Saarbrueckenu osudio je 22. srpnja 1981. Hubera na četrnaest, Baraća na dvanaest i Lapčevića na osam godina zatvora. O tom događaju je i Dragan Barać dao opširno svjedočanstvo pred članovima Vijeća, čije najvažnije dijelove citiramo:
“U strahu za moju familiju koja se nalazila u domovini, a i za moju osobnu sigurnost, ja sam stalno izvrdavao da ne napravim ono što je od mene zahtjevao Blagoje Zelić. Tražio je da ja Franju Goretu ubijem željeznom štangom. Pored svih obećanja – novac, položaj, osloboñenje od kazne itd.- ja to nisam napravio. Ovdje moram napomenuti da sam ja stvarno bio doveden dotle da ja to i napravim. U proljeće 1980. ja sam bio pozvan u Sloveniju na Bled gdje sam se sastao sa Zelićem i jednim starijim čovjekom kojeg je Zelić oslovljavao sa ‘Stari’.
Poslije tog susreta par nedjelja poslije su me pozvali u Ljubljanu gdje me je sačekao Zelić u društvu meni nepoznate osobe. Tada su mi dali pištolj s prigušivačem. U međuvremenu su dvije osobe stigle iz Beograda te donijeli ampule za uspavljivanje i posebnu municiju. Po povratku u Njemačku, ja sam otišao kod Gorete te tu istu večer upotrebio ampule.
Franjo Goreta 1992.
Iako su Goreta i njegova zaručnica pali u dubok san, ja sam tada shvatio da ih ne mogu ubiti. Sutradan sam javio Zeliću da ampule nisu djelovale. U džepu sam imao putovnicu na prezime Mandić i avionsku kartu za Francusku. Da sam to tada učinio, mogao sam za par sati nestati. Poslije su me ponovno pozvali u Zagreb gdje me je sačekao Zelić te mi rekao da će sa mnom ići dva čovjeka te da je moj posao da ih uvedem kod Franje Gorete, a da će oni izvršiti posao.
Po povratku u Saarbruecken obavjestio sam Zelića da Franjo u mene sumnja i da ja ne mogu više njemu prići. Tada su ponovno počeli kontakti od strane Zelića sa naredbom da nađem dva izvršioca te da im dam Franjinu sliku i adresu. Nakon što sam uhapšen, bilo je više prijetnji preko moje žene koja mi je dolazila u posjetu, da dobro pripazim što ću reći, jer da trebam znati što oni rade s izdajicama”.
Zanimljivo je da su se Franjo Goreta i Dragan Barač otprilike u isto vrijeme krajem osamdesetih, odnosno početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, vratili u domovinu – Barač je bio prisilno deportiran iz njemačkog zatvora, dok je Goreta došao dragovoljno nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
Obojica su se stavili na raspolaganje Hrvatskoj vojsci nakon početka velikosrpske agresije te su se, posredstvom autora ove knjige, početkom veljače 1994. godine sreli u Zagrebu. Barač je tom prigodom otkrio neke nepoznate detalje iz vremena pripreme Goretina ubojstva. Goreta je prihvatio Baračevu ispriku
i oprostio mu što je pod ucjenom planirao njegovo ubojstvo. Ali nije htio oprostiti glavnom organizatoru njegova ubojstva – Blagoju Zeliću.
Na temelju Baračeva priznanja i drugih prikupljenih dokaza, 12. svibnja 1999. godine, Franjo Goreta, kojega je zastupao zagrebački odvjetnik Krešimir Krsnik, odlučio je podnijeti kaznenu prijavu protiv Blagoja Zelića. Posebno teška okolnost za Zelića bila je u činjenici što se protiv njega bio
okrenuo i njegov nekadašnji pomoćnik u splitskoj Udbi Marko Križanović, koji je dao izjavu u kojoj je detaljno opisao svoja saznanja o pripremama atentata na Goretu.
Kad je Blagoje Zelić shvatio da protiv njega postoje čvrsti dokazi, doživio je opći šok i završio u bolnici. Umro je dva mjeseca kasnije, 24. srpnja 1999., u splitskoj bolnici na Firulama.
U međuvremenu je preminuo i Dragan Barač, a Franjo Goreta, po umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske i nastavio živjeti u malom mjestu pokraj Zadra.
D.M. /Foto: arhiv
