Šest je članova Hrvatskog narodnog otpora (HNO) na montiranom političkom procesu u New Yorku 1982. osuđeno na 180 godina teške robije, a prvi od njih Ante Ljubas je počašćen s 40 godina.
Jedan od posljednjih hrvatskih revolucionaraca iz američke desetorke Otporaša, Ante Ljubas uputio se u susret svojim suborcima, supatnicima i sanjarima Slobodne i Neovisne hrvatske države u četvrtak 9. prosinca o.g., pred sam navršetak svoje 77 godine života.
Od ranog je djetinjstva išiban tragičnim koncem rodne mu Države kojeg je dočekao u dičnom ostatku Imote – kuli Rog, simbolu prkosa, nepokora i mučeništva.
Srijem se Antinim roditeljima u tom trenutku učinio skloništem i skrovištem. Međutim, kandže svemoćne OZN-e Aleksandra Rankovića budno su bdjeli posebice nad onima iz Kupresa, Županjca, Imotskog, Hercegovine i Like, doseljenim u hrvatske zemlje s obje strane Dunava.
S izučenim zanatom i traumatičnim iskustvom u ranoj je mladosti razumio kako je emigracija njegov životni put i Nada kako Križni put mora završiti logičnim finalom, a to je Uskrs – uskrs raspete ponižene i pogažene mu Domovine. Kratak susret sa svjetlima Pariza, tada važnog mjesta na proputovanju za „čuvaricu demokracije i ljudskih prava“, Sjevernu Ameriku i početak posve novog života s beskrajno čistim idealom, vizijom i izvedbom. Dva će događaja odrediti daljnji njegov život i sudbinu.
Dolaskom u Chicago upoznaje legendarnog Stipu Šegu koji mu daruje gostoprimstvo u svojem domu, a kao prekaljeni Sibirac i izgrađeni hrvatski domoljub i mislilac bitno utječe u formativnom smislu na tada premladog Ljubasa.
Drugi prevažan čimbenik njegova burnog života je kućnim odgojem usađena snažna Vjera i spoznaja da u mrklim noćima i bespućima postoji Sila koja će ti putove pokazati i snažiti te za nova postignuća.
Tko je bio Ante Ljubas
Ante Ljubas rođen je 23. prosinca 1944. u Raškom Polju, od oca Stjepana i majke Ruže rođ. Kolak. Ante je peto od šestero djece u obitelji Ljubas (Luka, Stana, Petar, Mara Ante i Ivka). U potrazi za boljim životom obitelj se 1953. godine preselila u Sotin, blizu Vukovara. Tamo je Ante proveo djetinjstvo i ranu mladost. Tako već u ranom djetinjstvu postade putnik u traženju za boljim.
Bivajući svjestan što je sve komunistički režim učinio njegovim mještanima, rođacima i susjedima, nakon završenog zanata, Ante, mlad, idealist, u 22. godini života bježi iz komunističke Jugoslavije u Francusku. Bijaše to godine 1966.
U Parizu stječe prognaničko iskustvo osjetivši još veću nepravdu nad hrvatskim narodom i doznajući sve više istinu koju nije ni mogao znati u komunističkoj Jugoslaviji. U Pariz uspijeva dovesti svoju dragu sestru Ivku, najmlađe dijete obitelji Ljubas.
Zajedno s Ivkom 1967. godine dolazi u Chicago. Bio je član “Hrvatskog folklornog društva Chicago” te jedan od osnivača i predsjednik “Kulturno društvo Zrinski Frankopan“. Nastupa u nekoliko hrvatskih drama. Izvrsno je glumio glavne uloge. Za glavnu ulogu u “Hasanaginici” nagrađivan je od publike i u hrvatskom emigracijskim tiskovinama. Aktivan je u Hrvatskoj župi Sv. Jeronima i mnogim hrvatskim udrugama.
Nakon kraćeg vremena postaje član “Hrvatskog narodnog otpora” i od tada mu Hrvatska postaje najveća briga. Hrvatski narodni otpor (Hrvatski narodni odpor – HNO) bila je politička organizacija Hrvata u emigraciji nakon Drugog svjetskog rata. Cilj HNO-a je bila obnova neovisne hrvatske države. Otpor je imao podružnice u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i zapadnoeuropskim državama. Jedna od ideja vodilja HNO-a bila je svehrvatsko pomirenje koje će voditi u stvaranje države.
Antu nije puno toga zanimalo osim rada i samo rada za Hrvatsku. Surađivao je s vrhunskim intelektualcima poput Brune Bušića, Nikole Štedula, kao i s vodećim ljudima otpora u Europi, poput Stipe Mikulića. Bio je samac. Nije imao svoju obitelj. Hrvatska zajednica je postala njegova velika obitelj, a borba za slobodu hrvatskog naroda njegov smisao i cilj. Kao takav, postao je meta u očima hrvatskih protivnika.
Uhićenje i zatvor
Ante je uhićen u Chicagu 25. lipnja 1981. godine. Tada je optužena hrvatska desetorka, članovi Hrvatskog narodnog otpora: Ante Ljubas, Ranko Primorac, Mile Markić, Anđelko Jakić, Ivan Mišetić, Milan Bagarić, Vinko Logarušić, Miro Biošić, Mile Boban i Drago Sudar. Suđeno im je u New Yorku. I nije to prvi put. Bilo je nekoliko sudskih procesa Hrvatima u New Yorku.
Prvi je bio Zvonko Bušić i njegova petorka 1976. godine: Zvonko i Julienne Bušić, Slobodan Vlašić, Franjo Pešut i Petar Matanić.
Drugi: Marijan Buconić, Jozo Brekalo i Vladimir Dizdar 1977. godine.
Treći: Miro Barešić i Ivan Vuičević 1979. godine.
Četvrti: Ivan Čale, Franjo Ivić, Stjepan Ivkošić, Ante Ćaran, Nedo Sovulj, Andrija i Petar Štambuk.
I peti: desetorka: Skupina članova organizacije Hrvatskog narodnog otpora: Ljubas, Markić, Boban, Bagarić, Mišetić, Primorac, Biošić, Logarušić, Sudar i Jakić.
Suđenje u New Yorku toj hrvatskoj desetorki započeo je 16. veljače 1982., a završilo 15. svibnja 1982. Tog 15. svibnja, bijaše subota, porota je šestoricu Hrvata proglasila krivima, a četvoricu je oslobodila svih optužbi. Šest optuženih Hrvata: Ante Ljubas, Mile Markić, Milan Bagarić, (Chicago) Ranko Primorac, (Los Angeles) Vinko Logarušić, (Cleveland) i Drago Sudar (Toronto, Kanada) proglašen su krivima i dobili su 180 godina. Dana 30. lipnja 1982. održano je izricanje kazne. Sudnica je bila dupkom puna Hrvata iz hrvatske zajednice iz New Yorka i drugih dijelova SAD-a.
Osuđeni su za terorizam, prijetnje, ucjene i iznude. “Djelujući kao teroristička organizacija, počinili iznuđivanje “umjerenih Hrvata” i osoba za koje su vjerovali da su pristaše Jugoslavije, pribjegavajući višestrukom nasilju nad onima koji nisu dovoljno suosjećajni s njihovim ciljevima”, stajalo je u presudi.
Nakon izricanja kazne, 30. lipnja 1982. Ante Ljubas je izrekao završnu riječ:
“Poštovani sude!
Moje obraćanje sudu bit će sastavljeno od činjenica koje niti optužnica, a niti državni odvjetnik Sjedinjenih Država nisu spomenuli. Osam godina prije svoje smrti francuski filozof Rousseau iznio je svoju definiciju pravde; da jedan čovjek može dobiti zlatnu medalju, a drugi pak smrtnu kaznu za iste čine.
Godine 1980. njemački informativni časopis ‘Der Spiegel’ objavio je intervju s libijskim predsjednikom Gaddafijem koji se dotakao istog pitanja. Gaddafi je na pitanje o ubojstvu libijskih disidenata u egzilu odgovorio osvrnuvši se na atentate koje su izvršili agenti jugoslovenske UDBA-e u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Oni koji bi se čak usudili izraziti glasno protivljenje režimu terora koji kontrolira moju zemlju Hrvatsku, bili su mete. Moji prijatelji, suputnici iz djetinjstva, bili su hapšeni i grubo prebijani.
Amerika nije plakala niti to zaustavila. Niti tužiteljica Sjedinjenih Država koja je paradirala raznim svjedocima pred ovim sudom. Ne! Kao što je Gaddafi ispravno naznačio, Titov ugled na Zapadu nije stradao. Jer u dotičnom trenutku dijelovima Vlade Sjedinjenih Država odgovaralo je da se ugodi Titu. Upravo sam kao rezultat takvih političkih manipulacija danas pred ovim sudom.
Nakon Bušićevog bijega iz Otisvillea uprava zatvora uložila je čak 16 milijuna dolara u poboljšanje sigurnosti. Zvonko je kasnije podučavao stražare!
Stojim ovdje nevin zbog nedjela za koja me se tereti. Znam duboko u svom srcu, duboko u svojoj savjesti da nisam učinio ništa loše. Hrvatskog kardinala Stepinca jugoslavenski je režim proglasio izdajnikom; proglašen je ‘najvećim teroristom’. Mnogi odani komunisti pred sudom su svjedočili o njegovim izdajničkim zavjerama protiv države i naroda. Sud je zbog takvih ‘svjedoka’ osudio kardinala kao zločinca i bacio ga u tamu tamnice, gdje se njegov ‘terorizam’ nije mogao nastaviti. Sud je iskazao svoju ‘milost’ osudivši kardinala Stepinca na samo 16 godina zatvora.
Sud je naglasio svoju velikodušnost kazavši kako bi u drugim zemljama kardinal odmah bio pogubljen. Tri najistaknutija kardinala u istočnom bloku: poljski kardinal Wishinsky, mađarski kardinal Myncenty i hrvatski kardinal Stepinac, tijekom 1950-ih, svi su osuđeni na duge zatvorske kazne zbog svojih terorističkih i izdajničkih aktivnosti, a to su: ljubav prema svojoj zemlji i slobodi. Njihove osude bile su osigurane lažnim svjedočenjem. Moja osuda dogodila se na sličan način i iz sličnih razloga.
Ne, Vaša Visosti! Istina i ljubav prema slobodi se ne mijenjaju. Politički savezi to rade. Političari stvaraju čudne drugove u krevetu, a zbog takvog savezništva ja sam stavljen pred ovaj sud da se suočim s optužbama.
Posljednjih godina UDBA je ubila 56 hrvatskih disidenata diljem tzv. demokratskih zemalja Zapada, a neke od tih smrti dogodile su se i ovdje u Sjedinjenim Državama. Ali niti jedan ubojica nije izveden pred američki sud. Zapitajte se zašto! Je li to zato što istražne agencije Sjedinjenih Država nisu svjesne počinitelja? Ili je to zato što Amerika pokušava do neke mjere odvojiti Jugoslaviju od sovjetskog utjecaja?
Ne postavljam ovo pitanje na lakomislen način. Ponizno tražim pravi odgovor. Postavljam ovo pitanje iz osjećaja da je velika nepravda počinjena u ovoj sudnici, pod zastavom koja je visila kada sam položio prisegu na vjernost ovoj zemlji. Jer, ovaj nas je sud, uime američkog naroda, proglasio krivima i znam da je ova odluka pogrešna. Mi smo osuđeni ne svjedočenjem nevinih i nepristranih svjedoka, već krivokletnim svjedočenjem samopriznatog ubojice i drugih ljudi koji su priznali strašne zločine. Optuženi smo za lažne optužbe i osuđeni lažnim dokazima, za same zločine koje su počinili oni koji su nas optuživali i svjedočili protiv nas.
Kada sam položio prisegu da postanem američki državljanin, osjetio sam da imam divnu priliku – i odgovornost – ispred sebe; da se u potpunosti pridržavam Ustava Sjedinjenih Država. Bio sam uzbuđen jer sam se osjećao kao da sam ostvario čudesan san; da postanem građanin u pravoj demokraciji.
Kada sam putovao iz Europe u ovu zemlju, u mislima mi je još uvijek vibrirao užas Drugog svjetskog rata i iskustvo moje vlastite obitelji pri ponovnom nastanku Jugoslavije. Nisam došao u ovu zemlju iz želja za avanturom ili da tražim neko veliko bogatstvo. Odlučio sam doći u SAD kako bih osobno iskusio smisao slobode, demokracije i jednakih prava. Bio sam potpuno spreman održati svoju prisegu vjernosti koju sam dao ovoj zemlji. Održao sam obećanje Americi i njezinom narodu! Zašto je Amerika prekršila obećanje koje mi je dala i proglasila me krivim za zločin koji nisam počinio?
Ovo suđenje je na mnogo načina dovelo do suđenja američkom pravnom sustavu, a 12 osoba donijelo je pogrešnu presudu o krivnji. Američki državni odvjetnik uspio je uvjeriti 12 civila da nas treba osuditi i oni su izrekli svoju presudu. Ne osuđujem tih 12 ljudi, ne gledam ih s mržnjom u srcu, niti ovo govorim da bih ublažio unaprijed određenu zatvorsku kaznu. Spreman sam ići u zatvor i služiti svaku kaznu koju mi ovaj sud izrekne bez zlobe. Ali, želim da ova sudnica zna da nisam počinio nikakav zločin. Kaznu ću služiti svjestan da sam kažnjen samo zbog ljubavi prema Hrvatskoj i njezinu narodu.
Moram citirati riječi dr. Martina Luthera Kinga. Jednom je rekao: ‘Vjerujem da će nenaoružana istina i bezuvjetna ljubav imati posljednju riječ. Zato je pravednost, iako privremeno poražena, jača od zla koje trijumfira’. Još jednom naglašavam da nisam kriv za zločine za koje sam optužen. Amerika neće zaštititi svoju slobodu žrtvujući slobodu drugih.
Vjerujem da nama, optuženima, nije suđeno kao pojedincima, nego su nas, u poziciju u kojoj smo se našli, utjerale zlokobne snage koje ne traže pravdu nego političku svrsishodnost. Cilj ovog suđenja bio je uništiti i uliti strah u svakog Hrvata koji se usudi suprotstaviti politici spašavanja Jugoslavije od strane State Departmenta. Za potporu tog straha i zbunjenosti u hrvatskim zajednicama u Americi, pomoćnik američkog državnog odvjetnika Stuart J. Baskin objavio je popis takozvanih suurotnika ili reketaša. Jedan čovjek s te liste g. Nikola Štedul napisao je pismo gospodinu Baskinu pitajući ga ZAŠTO se njegovo ime našlo na toj listi (slijedi pismo Nikole Štedula).
Neka se zaustave sukobi među državama i među ljudima i neka se među sve ljude vrati ljubav i svijest o sveopćem bratstvu.
Živjela prava sloboda i pravda! Živio hrvatski narod!“
Ante Ljubas je izdržao duge dane američkih mučnih zatvora. Od 25. lipnja 1981. do 6. kolovoza 2004. godine. Ukupno 8445 dana, odnosno 23 godine, jedan mjesec i 14 dana. Njegov zatvorski broj bijaše: 89329-024.
Zatvorsku kaznu izdržao je u dva američka zatvora: Leavenworthu u Kansasu i Forth Worthu u Teksasu.
Bio je vrlo ugledan zatvorenik koji je pomogao mnogima. U zatvoru je završio i studij psihologije. Nakon zatvorskih dana, Ante je provodio vrijeme u tišini. Nikada nije govorio o godinama iza sebe.
Puno toga se dogodilo dok on bijaše u zatvoru. Godine 1985. umire mu otac Stjepan i pokopan bijaše u Sotinu. Sestra Stana umire u Tomislavgradu.
Onda dolazi Domovinski rat i stvaranje hrvatske države, ali i razaranje hrvatskih sela i gradova. Slavonska sela masovno stradaše, tako bijaše i sa selom Antina djetinjstva, Sotinom. Majka Ruža odlazi u izgnanstvo, u Zagreb k sinu Petru. Tamo i umire 1995. godine. Zbog srpske agresije nisu je mogli pokopati uz supruga Stjepana u Sotinu pa bijaše ukopana u rodnom Rošku Polju kod Tomislavgrada
Samo četiri mjeseca prije izlaska iz zatvora, 2. svibnja 2004. u Chicagu je umrla njegova sestra Ivka. Od braće i sestara još su živi brat Petar u Zagrebu i sestra Mara u Bjelovaru.
Ante u domovinu prvi put odlazi 2008. kada mu je isteklo uvjetno vrijeme ograničeno zatvorskim propisima, dakle nakon 42 godine emigracije i zatvora. Vrijeme nakon zatvora provodi između Chicaga i Hrvatske. Posljednji put napušta Chicago 12. travnja 2018., otišavši na početak svog domovinskog zemaljskog putovanja.
Svoj zemaljski, patnički, ali smiren život završio je u Splitu u četvrtak 9. prosinca 2021. Pokopan je u petak 17. prosinca u rodnom Rošku Polju uz majku Ružu.
Jedan život u kojega puno stade! Tajne ispisane stopama patnje ostaju dio samo vječnoga. Naraštaji Hrvata tražili su slobodu, borili se kako su znali. Uspjeli su. Samo zato što za sebe ne tražiše ništa. Sve za nju, zemlju Hrvatsku. I grobovi im po svim dijelovima domovine neka budu i sjećanje i nadahnuće da vrijedi život dati za ono što je veće od nas.
R.I. /Foto: privatni izvor
