Napustio nas je brigadir Vladimir Šumanovac, vrhunski pilot i ljudina od glave do pete, profesionalac i jedan od najvećih zrakoplovnih stručnjaka kojeg smo ikada imali. Njegov odlazak mnoge je potresao pa tako i mene.
Često sam nekad, kao mladi novinar, sa Šumanovcem razgovarao o zrakoplovstvu, o ljudima i tehnici iz vremena Domovinskog rata. Naviru sjećanja prema čovjeku velike ljubavi prema zrakoplovstvu, tom kompliciranom i zahtjevnom području znanja, a o kojem je Vlado s dječjom razigranošću, lakoćom i jednostavnošću pričao.
Imali smo i zajedničke prijatelje, poput Danijela Vukovića i Danijela Borovića. Obojicu je jako cijenio. U pokojnom Vukoviću vidio je nastavak baklje znanja i mladenačke strasti prema zrakoplovstvu. Volio je kuražne mlade ljude, “skupljače čvaraka“ i kvaziznalce nije mogao smisliti ni naštampane.
Volio je Vlado svoj posao. Svoju pasiju prema avijaciji prenio je na nas mnoge. U onome što je radio bio je naprosto – najbolji. Pravi majstor znanja. Uvijek neposredan, pristupačan, vrelo čistog ekstrata ljudske humanosti i mudrosti koje donose lijepi, ali i teški trenutci života.
Pred Domovinski rat bio je načelnik Centra teorijske obuke kadeta u Zrakoplovnoj vojnoj akademiji u Zemuniku kraj Zadra. Već početkom srpnja 1991. odlazi iz JNA i stavlja se na raspolaganje obrani svoje napadnute hrvatske domovine. U Puli je jedna od ključnih figura u stvaranju prvog zrakoplovnog voda 119. brigade.
Krajem 1991. bio je i zapovjednik zračne baze Pula. Tijekom 1992. vodio je i Borbeni sektor HRZ-a. Jedan je od začetnika školovanja vojnih pilota samostalne Hrvatske. Mnogi su stava da je Šumanovac, kada je zrakoplovstvo u pitanju, bio jedna od najvećih „marki“ koja je 1991. prešla na hrvatsku stranu.
Bio je važan kotačić u složenom mehanizmu tajne organizacije preleta Danijela Borovića s prvim borbenim zrakoplovom HRZ-a, MiG-om – 21. Upravo je Vlado dočekao Borovića u mrklom mraku 4. veljače 1992. godine, na vrlo riskantnom preletu iz Bihaća prema Puli. Ablendanjem iz bijelog Golfa Šumanovac je dao signale Boroviću koji su mu, po vlastitom priznanju, život spasili.
Upravo je Šumanovac bio ključan da se razorena pista pulskog aerodroma očisti i pripremi za dolazak Borovića. Vlado je, zajedno sa svojim kolegama, praktično obavio sve moguće da se u nemogućim uvjetima, bez aerodromskih svjetala uspješno obavi jedan ekstremno riskantan, povijesni prelet. Ratno zarobljeništvo Vladu nije slomilo.
Ni prije, ni nakon okončanja zarobljeništva, nije udarao ni milimetar ispod pojasa. Nikome nije nacrtao metu. Nikad drugoga nije unizio, još manje mrzio. U činu brigadira HRZ-a odlazi u mirovinu u kolovozu 1998. godine.
Ni u mirovini nije mirovao. Dao je nemjerljiv doprinos na provedbi sukcesije vojne imovine u dijelu procjenjivanja razmještaja, veličine i vrijednosti diobene mase Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Bio je nepresušno vrelo podataka o pilotima bivšeg zrakoplovstva.
Marljivo je skupljao podatke o zrakoplovnim nesrećama na prostoru nekadašnje države stvorivši takovu leksikografsku bazu podataka kakvu ni pojedine države nisu bile u stanju stvoriti. Prije dvije godine rektorica Sveučilišta u Zadru dodijelila je posebno priznanje brigadiru Šumanovcu za golem trud koji je dao u razvoju specijalizacije za nastavnike letenja i instruktore.
Mnoge od nas si nadahnuo, mnoge od nas si trajno zadužio. Dragi Vlado, teško je pisati ove oproštajne riječi. Ono druženje koje smo godinama dogovarali kod tebe, …. Na žalost, ništa od toga.
Putuj legendo, leti kroz vječna prostranstva plavog neba. Vječna ti slava i hvala, dragi Vlado.
Denis Krnić/Foto: Sveučilište u Zadru
