Do jeseni 1992. godine, Hrvati i bosansko-hercegovački muslimani bili su saveznici u ratu protiv zajedničkog agresora. Oružani sukob koji je potom između njih izbio dijelom je strategije muslimanskog vojno-političkog vodstva koje se odlučilo na rat protiv Hrvata i okupaciju njihovih područja kako bi se kompenzirali teritorijalni gubici u istočnoj Bosni i Bosanskoj Posavini.
Bila je to agresija s ciljem prisvajanja hrvatskih područja i stvaranja etnički čiste muslimanske države, što je nedvojbeno i javno potvrđeno pred televizijskim kamerama na “Prvom bošnjačkom saboru” (održanom u Sarajevu 27/28. rujna 1993. godine), kad se muslimanska politička, vojna, vjerska i građanska elita odlučila za nastavak rata umjesto prihvaćanja tadašnjeg “Ženevskog sporazuma”.
Iz geneze samoga sukoba, njegovog tijeka i karaktera kao i analize teških posljedica što ih je izazvao, mogu se donijeti stanoviti zaključci koji potvrđuju naprijed izrečeno.
Najprije se mora reći, da je taj oružani sukob vođen na 95% područja koja su prema Vance-Owenovom mirovnom planu (iz siječnja 1993. godine) pripadala hrvatskom narodu.
Od ukupno ubijenih 1.600 Hrvata njih 1088 bili su civili, a 144.000 ih je protjerano, što nepogrešivo upućuje na činjenicu da je posrijedi etničko čišćenje s namjerom trajnog uklanjanja ovog naroda s njegovog autohtonog životnog prostora.
Gledajući s vojno-strateškog aspekta, Hrvati su u svojim enklavama bili ili u potpunom okruženju muslimanskih snaga ili “stiješnjeni” između njih i Srba, tako da je apsurdno govoriti o bilo kakvim agresivnim namjerama HVO-a. Najočitije je to promatramo li sve ono što se događalo vezano za agresiju na Lašvansku dolinu.
Muslimani su se okrenuli protiv svoga dojučerašnjeg saveznika (Hrvata) onog trenutka kad su vidjeli da nisu u stanju pružiti nikakav ozbiljniji otpor Srbima i poslije velikih teritorijalnih gubitaka. Tada započinju s otimanjem oružja, streljiva, ratnog materijala i opreme od HVO-a (u Lašvanskoj dolini), iako nisu sudjelovali gotovo ni u jednoj akciji zauzimanja bilo koje vojarne, skladišta ili proizvodnog pogona, smišljeno izazivaju incidente (pale hrvatske zastave, ubijaju iz zasjeda istaknute zapovjednike HVO-a i civile), sve do paljevina hrvatskih kuća i u kasnijoj fazi (od siječnja 1993. godine nadalje) planski provođenih zločinačkih operacija etničkog čišćenja čije su žrtve uglavnom civili.
Vremenski slijed događaja nepogrešivo ukazuje na to da su muslimanski masakri nad Hrvatima započeli u vrijeme kad su se oni odlučili za nastavak rata umjesto prihvaćanja Vance-Owenovog mirovnog plana.
Ovdje će biti spomenuti samo neki od zločina koji su bitno utjecali na rasplamsavanje muslimansko-hrvatskog sukoba. Oni su, nažalost, ostali nekažnjeni, iako postoje neoborive činjenice koje dokazuju tko i kako ih je počinio i tko su naredbodavci.
- 12. siječnja 1993. – Lužani (Uskoplje): Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila). Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
- 19. siječnja 1993. – Gusti Grab (opcina Busovača): pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi između 70 i 80 godina.
- 26. siječnja 1993. – Dusina (Lašvanska dolina): otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000 ljudi, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.
- 23. ožujka 1993. – Orlište (Konjic): ubijena 4 civila dobi između 70 i 80 godina.
- 5. travnja 1993. – Sušanj (Zenica): ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.
- 8. travnja 1993. – Maljine (Travnik): na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.
- 16. travnja 1993. – Trusina (Konjic): između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno je 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli, a od dijela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.
- 18. travnja 1993. – Grm (Zenica): ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.
- 24. travnja 1993. – Miletići (Travnik): ubijeno i izmasakrirano 5 civila.
- 8. lipnja 1993. – Čukle (Travnik): ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.
- 8. lipnja 1993. – Krpeljici (Travnik): ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.
- 10. lipnja 1993. – Vitez: od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.
- 13. lipnja 1993. – Kraljeva sutjeska (Kakanj): ubijena 4 civila i spaljene kuće.
- 13. lipnja 1993. – Drenovik (Kakanj): ubijeno 17 civila; žene, djeca i starci.
- 13. lipnja 1993. – Slapnica (Kakanj): ubijeno 9 civila.
- 16. lipnja 1993. – Busovačke Staje (Busovača): ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).
- 28. srpnja 1993. – Doljani (Jablanica): pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova ubijeno je 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi štit, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.
- Srpanj/kolovoz 1993. – Bugojno: u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (trijumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.
- 16. kolovoza 1993. – Kiseljak (Žepče): prilikom upada u selo ubijeno je 15 civila, među kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO. 23 zarobljena civila, medju kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.
- 5. rujna 1993. – Zabilje (Vitez): ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).
- 9. rujna 1993. – Grabovica (Mostar): u dubini teritorija koji je kontrolirala ABiH ubijena su 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su ga pripadnici ABiH zauzeli. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.
- 14. rujna 1993. – Uzdol (Prozor): prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO).
- 30. listopada 1993. – Vareš: prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ABiH. Istodobno je u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpuno očišćena od Hrvata.
- 13. studenoga 1993. – Fojnica: Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316. brigada) ubili fra Nikicu Miličevića, župnika i gvardijana samostana te njegova zamjenika i samostanskog vikara fra Leona Matu Migića. Samostan se nalazi na prostoru koji kontrolira Armija BiH.
- 22. prosinca 1993. – Križančevo selo (Vitez): prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.
- 9. siječnja 1994. – Buhine Kuće (Vitez): prilikom upada u selo ubijeno je 26 osoba, civila i pripadnika HVO.
(Izvor za kronologiju: https://narod.hr/hrvatska/bosnjacki-ratni-zlocini-nad-hrvatima-zasto-pravosude-bih-njima-suti; istaknuo: Z.P.)
Gotovo da nema sela u kojemu žive ili su živjeli Hrvati na ovim sukobima zahvaćenim prostorima, a da muslimanske snage nisu počinile okrutne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, bilo da su to učinili pripadnici njihove samozvane “Armije BiH”, mudžahedini, ili regularne snage i mudžahedini u zajedničkim akcijama.
- rujna ove 2018. godine, tužna je obljetnica masakra u Zabilju (općina Vitez), gdje je ubijeno 13 zarobljenih Hrvata (4 civila i 9 vojnika HVO) – samo jednoga u beskrajnom nizu nekažnjenih zločina.
Ne smijemo zaboraviti. Nemamo pravo zaboraviti.
Zapalimo im svijeće i pomolimo se za njihove duše. S vjerom u Božju pravdu, ako ove zemaljske već nema.
Zlatko Pinter/foto:rama-prozor.info
