Kad je u Pazinu predsjednica Kolinda Grabar Kitarović spomenula doprinos hrvatskog svećenstva pripajanju Istre Hrvatkoj nazočni, uglavnom potomci patrtizana, počeli su zviždati.
Isti scenarij dogodio se i nekoliko minuta ranije, kada je o ulozi svećenstva progovorio saborski zastupnik Anton Kliman.
“Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti, a poseban doprinos toj narodnoj borbi za slobodu dalo je katoličko svećenstvo”, kazala je predsjednica i dodala da “treba naglasiti da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem objavom Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka…
Crkva je iz ideoloških razloga bila izložena različitim progonima pa i ubojstvima svećenika i vjernika. I to treba reći kao jednu od istina u cjelini povijesti tog vremena”, kazala je Predsjednica.
Antifašisti su zviždali Predsjednci na spomen katoličkih svećenika u Istri, poglavito na spomen Bože Milanovića i partizanskih zločina. Moguće je da je među nazočnima bilo i onih koji su ta ubojstva počinili. javnost je upoznata s okrutnim zloničnom partizana prema svećeniku Miroslavu Bulešiću.
O njemu smo, kao i njegovom učitelju don Boži Milanoviću, više puta pisali na Maxportalu.
- Na današnji dan komunistički zločinci su okrutno ubili svećenika Miroslava Bulešića
- Mons. Božo Milanović, a ne Tito, zaslužan je pripojenje Istre Hrvatskoj
Beatifikacija Miroslava Bulešića u pulskoj Areni
Dan poslije na svetoj krizmi u Lanišću komunisti su napali Bulešića u župnoj kući i izboli ga nožem. Od rana je umro, a izaslanik Svete Stolice teško je pretučen. Komunističke vlasti nisu dopustile da svećenik Bulešić bude pokopan u rodnoj župi u Svetvinčentu, pa je pokopan u Lanišću. Njegovo je tijelo tek 1958. preneseno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. u posebnu kriptu u zidu župne crkve.
Nakon pada fašističke vlasti u rujnu 1943. vratio se u studenom u Trst.
Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata s Milanovićem su predstavnici nove vlasti u Istri i Hrvatskoj uspostavili kontakt radi dobivanja potpore Crkve za pregovore o budućim državnim granicama. U zamjenu je od jugoslavenskih vlasti zatražio da se omogući utemeljenje istarskog hrvatskog sjemeništa s osam razreda gimnazije, utemeljenje istarskog svećeničkog društva, izdavanje vjerskog lista, da se dopusti podučavanje vjeronauka u školama i nastavak djelovanja Društva sv. Mohora za Istru.
Povijesnu ulogu odigrao je 1946. kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine, na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj.
Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.
Spomenicu je donio Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miroslav Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora.
Kad su ga u Parizu pitali zašto želi da Istra pripadne komunističkoj Jugoslaviju, a ne katoličkoj Italiji, don Božo Milanović je odgovorio: “Granice se crtaju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje!“
Komunističke vlasti prvih poratnih godina pridržavale su se dogovora postignutog s Milanovićem. U Pazinu je osnovana katolička gimnazija, kojoj je bio na čelu, no kasnijih godina na nju su primijenili istu politiku kao prema Katoličkoj crkvi na cijelom teritoriju Jugoslavije.
M. Marković/foto:arhiv
