Priča i film o svećeniku koji je Istru vratio Hrvatskoj, a antife zviždale Predsjednici

Širi dalje

Kad je u Pazinu predsjednica Kolinda Grabar Kitarović spomenula doprinos hrvatskog svećenstva pripajanju Istre Hrvatkoj nazočni, uglavnom potomci patrtizana, počeli su zviždati.

Isti scenarij dogodio se i nekoliko minuta ranije, kada je o ulozi svećenstva progovorio saborski zastupnik Anton Kliman.

“Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti, a poseban doprinos toj narodnoj borbi za slobodu dalo je katoličko svećenstvo”, kazala je predsjednica i dodala da “treba naglasiti da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem objavom Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka…

Crkva je iz ideoloških razloga bila izložena različitim progonima pa i ubojstvima svećenika i vjernika. I to treba reći kao jednu od istina u cjelini povijesti tog vremena”, kazala je Predsjednica.

Antifašisti su zviždali Predsjednci na spomen katoličkih svećenika u Istri, poglavito na spomen Bože Milanovića i partizanskih zločina. Moguće je da je među nazočnima bilo i onih koji su ta ubojstva počinili. javnost je upoznata s okrutnim zloničnom partizana prema svećeniku Miroslavu Bulešiću.

O njemu smo, kao i njegovom učitelju don Boži Milanoviću, više puta pisali na Maxportalu.

Bulešić je ubijen 1947. kao vrlo mlad svećenik. Rođen je 1920. u Čabrunićima u općini Svetvinčenat, a za svećenika je zaređen 1943. U kolovozu 1947. u Buzetu je bio službeni pratitelj izaslanika Svete Stolice Jakoba Ukmara, koji je u župnoj crkvi dijelio sakrament krizme, što su komunisti 23. kolovoza htjeli spriječiti, no nisu uspjeli.

Beatifikacija Miroslava Bulešića u pulskoj Areni

Dan poslije na svetoj krizmi u Lanišću komunisti su napali Bulešića u župnoj kući i izboli ga nožem. Od rana je umro, a izaslanik Svete Stolice teško je pretučen. Komunističke vlasti nisu dopustile da svećenik Bulešić bude pokopan u rodnoj župi u Svetvinčentu, pa je pokopan u Lanišću. Njegovo je tijelo tek 1958. preneseno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. u posebnu kriptu u zidu župne crkve.

Miroslav Bulešić je proglašen blaženim na velikom euharistijskom slavlju u pulskoj Areni, beatifikacij je predvodio Papin izaslanik prefekt Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato.

Don Božo Milanović jes većenik kojeg možemo svrstati među najznačajnije osobe u Istri u 20. stoljeću kada je u pitanju razvoj kulture i očuvanje hrvatskog identiteta. Rođen 1890. u Kringi, malom selu u unutrašnjosti Istre, Milanović je još kao tek zaređeni svećenik imao problema s tada austrijskim vlastima tijekom Prvog svjetskog rata.

Nakon rata, kada 1918. počinje talijanska okupacija Istre te zatiranje hrvatskog i slovenskog identiteta na tom području, Milanović svoje djelovanje usmjerava prema očuvanju nacionalne svijesti na poluotoku.

Bio je pod policijskom prismotrom, a bilo je i nekoliko fizičkih napada na njega. Godine 1922. premješten je u Trst te se posvetio političkoj i izdavačkoj djelatnosti.

U Trstu je ostao do 1941., prema podacima Istarske enciklopedije, kad je interniran u Bergamu, uspijevajući se potajice sastajati i dogovarati s istarskim župnicima i koparskim sjemeništarcima iz Istre te tiskati i širiti knjige i brošure na hrvatskom i slovenskom jeziku.

Nakon pada fašističke vlasti u rujnu 1943. vratio se u studenom u Trst.

Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata s Milanovićem su predstavnici nove vlasti u Istri i Hrvatskoj uspostavili kontakt radi dobivanja potpore Crkve za pregovore o budućim državnim granicama. U zamjenu je od jugoslavenskih vlasti zatražio da se omogući utemeljenje istarskog hrvatskog sjemeništa s osam razreda gimnazije, utemeljenje istarskog svećeničkog društva, izdavanje vjerskog lista, da se dopusti podučavanje vjeronauka u školama i nastavak djelovanja Društva sv. Mohora za Istru.

Povijesnu ulogu odigrao je 1946. kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine, na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj.

Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine.

Spomenicu je donio Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miroslav Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora.

Svećenici su u toj spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati, naročito svećenici, od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Kad su ga u Parizu pitali zašto želi da Istra pripadne komunističkoj Jugoslaviju, a ne katoličkoj Italiji, don Božo Milanović je odgovorio: “Granice se crtaju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje!“

Komunističke vlasti prvih poratnih godina pridržavale su se dogovora postignutog s Milanovićem. U Pazinu je osnovana katolička gimnazija, kojoj je bio na čelu, no kasnijih godina na nju su primijenili istu politiku kao prema Katoličkoj crkvi na cijelom teritoriju Jugoslavije.

M. Marković/foto:arhiv

Širi dalje