Oko deset tisuća Srba aktivno je, s oružjem u rukama, branilo je Hrvatsku. U Hrvatskoj vojsci i policiji, po službenim podacima MORH-a, sudjelovalo je 8642 pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj, što je ekvivalent pet dobro popunjenih brigada.
Mnogi od njih su tijekom Domovinskog rata poginuli, ranjeni ili se još uvijek vode kao nestali.
Iako su zbog svoje vjeroispovijesti na neki način bili “između dvije vatre” pri čemu su suborcima morali dokazivati lojalnost, a oglušiti se na kritike pripadnika srpske nacionalne manjine koja se opredijelila za “onu stranu”, u ratu su se iskazali kao srčani vojnici odlučni da se riješe srpske okupacije.
Jedan od onih kojima je u samim počecima rata bilo jasno koja je njegova domovina je hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata Nenad Gagić.
Nenad je imao dvije godine kada se njegova obitelj iz Vojvodine doselila u Pačetin. U to selo između Vukovara i Vinkovaca Gagiće je pedesetih godina prošlog stoljeća dovela služba glave obitelji, oca Vukašina, pravoslavnog svećenika.
Odrastao je među Srbima, stekao brojne prijatelje. Ali, danas više ne razgovaraju. Rat ih je odveo na suprotne strane. Naime, Nenad i njegov danas pokojni brat Predrag bili su dragovoljci u hrvatskoj vojsci.
“Sine, domovina je napadnuta, izvoli je braniti”, kazao mu je, kao da mu je čitao misli, otac Vukašin. Njegov brat Predrag već je bio na Trpinjskoj cesti. Sudjelovao je u najžešćim borbama u kojima je bio i ranjen. Obojica su prošla torturu u srbijanskim logorima.
O svojim bivšim prijateljima Gagić danas kaže: “Mrze me, prijete, kažu da sam izdajnik. Pričaju gluposti. Hrvatsku je napala agresorska JNA, a oni nisu shvatili da je napadnuta njihova domovina, jedina domovina koju imaju.”
Što mu je otac pručio pred odlazak iz Zagreba na vukovarsku bojišnicu vrijedno je pogledati:
“Svakodnevno liježem i ustajem s neizbrisivim ratnim ranama i sjećanjima koja su u mojoj glavi jako friška, kao da rat i dalje traje. U isto vrijeme osjećam i bol i ponos što sam bio dio obrane Vukovara i nikad nisam zbog toga požalio”, kaže Gagić koji najviše zamjera vukovarskim Srbima koji su puške uperili prema svojim susjedima Hrvatima. Umirovljen je 1995. s činom pukovnika.
Svjedočanstvo Nenada Gagića jedno je od osamdesetak svjedočanstava pripadnika nacionalnih manjina koji su tijekom Domovinskog rata bili većinom dragovoljci. Njihove su riječi u knjigu “Branili smo domovinu – pripadnici nacionalnih manjina u obrani Hrvatske” ukoričili novinar Ivica Radoš i pravnik Zoran Šangut.
Milorad Drača, zapovjednik u Oluji
Milorad Drača je iz sela Gornje Ceranje kod Benkovca, rođen je 28. veljače 1958. godine. Srednju školu je završio u Benkovcu, a u Bileći je kao ročnik završio Školu za rezervne oficire Jugoslavenske narodne armije. Po povratku iz vojske zaposlio se u riječkoj tvornici oružja, kamiona i motora Torpedo.
Milorad Drača obnovio Isusov grob u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zlobinu kraj Bakra kao zahvalnost Bogu koji je bio uz njega u teškim trenucima. /Foto: Novi list
Kada je shvatio da se dio hrvatskih Srba neće pomiriti s novoizabranom vlasti 1990. započeo je s nekolicinom ljudi ustrojavati Teritorijalnu obranu Rijeke van sustava jugoslavenskih oružanih snaga.
Osnutkom Zbora narodne garde ta je formacije uklopljena u njega. Milorad Drača odmah se priključio ZNG-u, a kasnije je postavljen za zapovjednika 3. satnije 3. bojne 128. brigade Hrvatske vojske. Na toj dužnosti dočekao je operaciju „Oluja“ u kojoj je imao vrlo složen pravac napada preko Stražbenice iznad sela Čanak u Lici. Usprkos gubicima, njegova je postrojba uspješno obavila zadatak. Ipak, kraj „Oluje“ nije označio kraj rata za Milorada.
Kobna mina
Dva tjedna nakon Oluje, 27. kolovoza 1995. godine, stao na minu koja mu je otkinula nogu.
“Nakon izlaska na granicu na Plješivici, dobivamo zadatak da se izmjestimo uz Unu u selo Nebljusi, prema Bihaću. Trebao sam s vojskom pokriti jedno križanje, gdje je prije bila JNA, da bi se spriječio šverc stokom koji je nastao u tom kaosu. Prvog dana skinuo sam šest mina na tom križanju, jednu sam ostavio.
Drugi dan sam došao do te mine koju sam dan prije ostavio, rastavio je, i kad sam to napravio, vidio sam da imam još nekoliko mina oko sebe. Mine za mene nisu predstavljale problem, međutim ovdje je bila postavljena i mina iznenađenja – antimagnetna mina 1 koja se nalazila ispod jedne kamene ploče.
Ratni put i životna priča Milorada Drače tema su dokumentarnog filma “Srce u Drači” iz serijala Junaci Domovinskog rata:
Radio do umirovljenja
Tako sam hodajući po kamenju, izbjegavajući zemlju, stao na jedan kamen, mina se aktivirala i meni je nogu otkinulo. Zvali smo prvu pomoć i na terenu sam u Donjem Lapcu amputiran prvi put. Drugi put u Kliničkom bolničkom centru Sušak. Tako je završio moj ratni put”, rekao je Drača.
Nakon rata, Drača se kao 70% ratni vojni invalid vratio na posao te je do umirovljenja radio u brodogradilištu „3. maj“.
Novi list je prije četiri godine objavio lijepu priču o Miloradu Drači koji je obnovio Isusov grob u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zlobinu kraj Bakra kao zahvalnost Bogu koji je bio uz njega u teškim trenucima.
M. Marković/Foto: You Tube
