Akteri ove dvije priče, bez imalo pretjerivanja, svjedoče da holivudskim filmovima ne treba uvijek vjerovati, da heroja ima i na drugoj strani.
Na vrhu vrhunce Kubanske krize, 27. listopada 1962. godine, svijetu je prijetila eksplozija neviđenih razmjera.
Tog dana, grupa od 11 američkih razarača i jednog nosača zrakoplova je u blizini Kube opazila sovjetsku podmornicu B-59. Iako su se svi nalazili u međunarodnim vodama, Amerikanci su počeli bacati dubinske bombe. Ali, ne s ciljem da unište podmornicu, nego da je prisile isploviti i identificirati se.
Sovjetska podmornica je na to odvratila još dubljim zaronom.
Amerikanci su stali s bacanjem bombi. Sovjeti su stali u vodi i razmatrali što učiniti. Tada je kapetan podmornice Savitsky zapovijedio lansiranje nuklearnog torpeda. Jer, ako Amerikanci otvaraju vatru na njih, rat je sigurno počeo. Uz njegovu odluku je bio i politički časnik Maslenikov.
No, za odluku o lansiranju je bilo potrebno i odobrenje trećeg čovjeka. Taj treći je bio časnik Vasily Arkhipov, kapetanov zamjenik. On je bio protiv lansiranja. I to iz očita dva razloga.
Prvo je bilo to što nisu uopće imali kontakt s Moskvom i drugo što uopće nisu znali je li rat počeo ili ne. Lansiranje nuklearnog oružja bi značilo samo početak kraja cijelog čovječanstva.
Ova dvojica su neprestano najavljivala i napadala Arkhipova da se usuglasi s lansiranjem. Politički časnik Maslenikov je čak izvukao i pištolj te ga uperio u Arkhipova.
No, kapetan Savitsky je bio malo pribraniji i smirio je Maslenikova. Ali, je Maslenikov tada zaprijetio Arkhipovu da ga čeka vojni sud i Gulag u Sibiru kad se vrate. Tad mu je Arkhipov odvratio da se neće imati gdje vratiti ako lansiraju projektil i u ime zdravog razuma, zamolio je kapetana da izroni i da se utvrdi što se događa i je li došlo do rata.
Savitsky je, na jedvite jade, pristao na to te je podmornica izronila. Kad su izašli van, nebo je i dalje bilo plavo i čisto, a Sunce je i dalje grijalo kao i prije.
Do rata nije došlo. Tada je uspostavljena i veza s Moskvom te im je zapovijeđeno da se vrate. U tom trenutku se iznad njih pojavio i helikopter američke ratne mornarice te su mahnuli jedni drugima.
Do rata nije došlo i mir je, kakav-takav, očuvan.
Zbog zasluga tokom kvara na podmornici K-19 godinu dana prije i zbog protivljenja zapovijedi koja nije izdana s vrha, Vasily Arkhipov je odlikovan najvećim odlikovanjima Sovjetskog Saveza, Ordenom Crvene zastave i Ordenom Crvene zvijezde.
Pet godina prije raspada SSSR-a je umirovljen u činu viceadmirala, a nakon raspada SSSR-a je dao i intervju za raspravu što se dogodilo i što se nije dogodilo 27. listopada 1962. godine.
Tad je izjavio da voli svoju domovinu. Ali, prije svega ostalog, voli sve ljude, te da je odobrio lansiranje, nikad više ne bi vidio svoju voljenu ženu Olgu.
Viceadmiral Vasily Arkhipov je umro 1998. godine u 73. godini života, pokopan je na vojnom groblju u Moskvi s najvećim vojnim počastima. Počasti je zacijelo i zaslužio, jer je, može se slobodno reći tako, spasio cijeli svijet.
Komentiraj