Dražen Erdemović, ( kojega se u medijima naziva i bosanski Hrvat iz Tuzle), bio je 1995. jedan od egzekutora u genocidu u Srebrenici. Njegova postrojba u jednom danu, ubila je oko 1.200 muškaraca i dječaka.
Dražen Erdemović bio je vojnik X. diverzantskog odreda vojske bosanskih Srba. Prva je osoba osuđena za ratne zločine u Srebrenici, i to zbog ubojstva sedamdeset muslimanskih civila na poljoprivrednom dobru u mjestu Pilice kod Srebrenice 16. srpnja 1995. godine.
Haagu je izručen 30. ožujka 1996. godine, a 29. studenoga 1996. osuđen na deset godina zatvor. Priznao je krivnju i pokajao se. Dvije godine kasnije 5. ožujka 1998. kazna je smanjena na pet godina zatvora.
Kaznu je služio u Norveškoj, a u kolovozu 2000. godine pušten iz zatvora. Otad mu se gubi trag. Navodno uživa status zaštićenog svjedoka.
Službeno, ima državljanstvo Bosne i Hercegovine, ali zbog obiteljskog podrijetla (majka je Hrvatica, a otac Srbin) u medijima ga se nazivalo “bosanskim Hrvatom u vojsci Republike Srpske”.
Erdemović je 2006. godine tražio prijem u hrvatsko državljanstvo, ali su ga hrvatske vlasti odbile, to upravo zato što se ogriješio o međunarodno pravo. MUP je Erdemovićev zahtjev arhivirao 29. svibnja 2006. godine.
Nije poznato na osnovi čega je Erdemović tražio prijem u hrvatsko državljanstvo. No, ako je to zbog navodnog hrvatskog podrijetla, onda je trebao priložiti i dokaz (državljanstvo barem jednog od roditelja) ili dokument u kojem se ranije izjašnjavao Hrvatom.
Prema pisanju Jutarnjeg lista, Erdemović je zahtjev za prijem u hrvatsko državljanstvo predao preko hrvatskog veleposlanstva u Haagu. Vjerojatno je to učinio nakon što je izdržao kaznu u Norveškoj.
No, ni u MUP-u, ni u našem veleposlanstvu u Nizozemskoj nisu željeli to potvrditi, pozivajući se na Zakon o zaštiti osobnih podataka
– U evidenciji hrvatskih državljana nema osobe s tim imenom – jedino je što rečeno iz MUP-a.
U MUP-u tvrde da se može osobi koja traži hrvatsko državljanstvo, pa i na osnovi hrvatskog podrijetla, odbiti zahtjev ako je pravomoćno osuđena za ratni zločin te da se to “vjerojatno dogodilo i u ovom slučaju”.
U Veleposlanstvu u Haagu kažu da nemaju kontakta s Erdemovićem niti im je poznato zašto je baš preko njih podnesen zahtjev, “ako je uopće podnesen”.
– Da bi netko podnio zahtjev preko nas, mora imati legalan boravak u Nizozemskoj – glasio je načelni odgovor iz Veleposlanstva RH u Haagu. No, zašto je Erdemović, umjesto preko Norveške gdje je bio na izdržavanju kazne, podnio zahtjev baš preko Haaga, gdje mu se sudilo, nitko nam nije znao ili htio reći. Neki su to ipak povezali s time da je Erdemović možda pod zaštitom Haaškog suda nakon svjedočenja protiv suboraca.
Ni Erdemovićev haaški odvjetnik Jovan Babić iz Novog Sada ne zna puno više.
– Nakon što je odslužio kaznu, samo jednom smo razgovarali telefonom, ali mi nije rekao ni gdje je – izjavio je Babić. U selu Dragunja nerado govore o obitelji haaškog osuđenika. Može se tek čuti da mu je majka otišla kod kćeri u Zagreb.
U medijima se može pročitati i da je Eremović sudjelovao u agresiji na Vukovar, no ta informacija nije službeno potvrđena.
Od 10 ujutro do 15:30 popodne strijeljali zarobljenike
Erdemović je, prema vlastitom priznanju. u srpnju 16. srpnja 1995. godine, sa sedmoricom drugih pripadnika Desetog diverzantskog odreda VRS-a, na Ekonomiji Branjevo kod Zvornika, sudjelovao u streljanju između 1000 i 1200 bošnjačkih zarobljenika koji su dovedeni u dvadesetak autobusa iz Srebrenice.
Godinama kasnije, ovaj pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) čiji je vrhovni zapovjednik bio Ratko Mladić bio je jedan od presudnih svjedoka koji su pridonijeli njegovoj osudi pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Prema Erdemovićevu svjedočenju koje se može naći na stranicama ICTY-a, iz autobusa su dočekivali muškarce u dobi od 15-60 godina, svezanih ruku i s povezima preko očiju, koji su izvođeni u skupinama po deset, postrojavani na polju iza farme i streljani s leđa. Njegov odred je svoju krvničku zadaću, prema naredbi časnika VRS-a Brane Gojkovića, vršio od 10 do 15:30 tog dana, nakon čega su ih zamijenili pripadnici druge jedinice.
Baš kad su pomislili da je njihov egzekutorski posao gotov, pojavio se drugi časnik i naložio im da ”u selu Pilica ima još 500 zarobljenika koje treba pogubiti”. No prema Erdemovićevoj tvrdnji, pripadnici Desetog diverzantskog odreda su se pobunili i odbili to učiniti. Umjesto toga, sjedeći u obližnjoj krčmi čuli su eksplozije i pucnjavu iz Doma kulture u Pilicama. Kasnije su vidjeli i tijela zarobljenika koje su umjesto njih pogubili njihovi suborci.
Priznao svoj zločin američkoj novinarki, a onda i sudu
Erdemović je uhapšen 1996. u Srbiji nakon što je američkoj novinarki ABC-ja otkrio svoju ulogu u zločinu, vjerojatno natjeran grižnjom savjesti. Bio je prvi optuženik koji je priznao krivnju u Haagu. Također, bio je svjedok optužbe na suđenju Mladiću koje je danas okončano presudom za deset od jedanaest točaka optužnice – genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubojstva, teror i nezakonite napade na civile, među ostalim.
Sam Erdemović je osuđen prvo na deset godina zatvora, pa mu je nakon žalbe kazna bila smanjena na pet godina. Njegovi suborci iz jedinice osuđeni su na veće kazne na različitim sudovima, u Haagu, Sarajevu i Beogradu: Franc Kos na 35 godina, Vladimir Golijan na 15, a Brano Gojković i Marko Boškić na deset godina zatvora. On je pak svoju petogodišnju kaznu izdržao prije 17 godina, a danas živi u jednoj od europskih zemalja, uz zaštitne mjere promijenjenog identiteta koje je dobio od Haaškog suda.
“Žao mi je zbog svih žrtava, nismo imali izbora”
Kako izvještava Al Jazeera Balkans, ukupno je preko 50 svjedoka pokajnika za ratne zločine u BiH poput Erdemovića izišlo pred sud, od čega njih 17 pred Haaški sud. Nesumnjivo je da je njihova suradnja bila od ključnog značaja za sastavljanje optužnice i utvrđivanje krivnje glavnim organizatorima i nalogodavcima zločina. A među njima teško da ima važnije presude od ove današnje.
U završnoj riječi, Erdemović je napravio nešto što Mladić nikad nije – ispričao se za zvjerske zločine u kojima je sudjelovao.
”Želim reći da mi je žao zbog svih žrtava, ne samo onih koje su ubijene tada na toj farmi, nego i svih žrtava u Bosni i Hercegovini bez obzira na nacionalnost. Izgubio sam mnoge prijatelje svih nacionalnosti u tom ratu i uvjeren sam da nitko od njih nije bio za rat.
Uvjeren sam u to, ali nisu imali drugog izbora. Ovaj rat je došao i nije bilo izlaza iz njega, i to se dogodilo i meni”, poručio je pred Haškim sudom taj zločinac-pokajnik.
M. Marković/Foto:epa
